Lajkamo

Prvi sat na Novinarima

U srijedu, 28. rujna, prvi sam put bila na izvannastavnoj skupini Novinari sa svojim prijateljima iz razreda Lovrom, Sebom, Almom, Manuelom, Leonom i Teom. Naša bivša razrednica Davorka Maček predložila nam je da se svakako priključimo nekoj od brojnih skupina u našoj školi pa i ovoj. I bilo je super. 

Naša knjižničarka, Blanka Doko, voditeljica je skupine. Objasnila nam je da smo mi sada redakcija školskog digitalnog lista Maksić, da pišemo za list i za školsku mrežnu stranicu. Pokazala nam je mrežno mjesto Maksića te objasnila stalne rubrike u kojima ćemo objavljivati svaki put neke nove tekstove. Govorila nam je da je važno izvještavati točno, istinito, s dobrom namjerom. 

Svatko je dobio svoju temu i napisao po nekoliko rečenica vodeći računa o novinarskim pitanjima (tko, što, gdje, kad, zašto i kako) – Lovro o Ptičeku, Seba o Znanstvenom pikniku, Manuela i Leona o humanitarnoj akciji za Luč Zagorja, ja o prvom posjetu prvašića knjižnici itd. Nismo stigli puno toga napisati jer uskoro je zvonilo. Bilo mi je lijepo i jedva čekam dovršiti tekst. 

Tekst: Ena Marošević, 5. a

Policajac u 5. a

Iznenadilo me je kad sam potkraj rujna shvatila da policajci ne posjećuju samo niže razrede. Došli su u učionicu 5. a i govorili o prometnim pravilima i sigurnosti u prometu. Isprobavali smo bicikl, a neki su učenici imali i pitanja. Većina njih bila je vezana uz kretanje u prometu, ali Vanju su uporno zanimali – pištolji. Policajac je strpljivo odgovarao na mnoga pitanja. Pokazao nam je i lisice koje smo pokušali otvoriti no nije išlo. Na kraju je policajac „uhitio“ nevinog Lovru. Začas ga je i oslobodio, pa možemo reći da ovo jedan veliki lajk za policajce.

Tekst: Ena Marošević, 5. a

SREĆA JE...

https://youtu.be/KZfxGwifZuk

IZLET U SAMOBOR

       IDEMO NA IZLET!

       Prvi ovogodišnji školski izlet u Samobor za 5. a, 6. a i 6. b, četvrtak, 27. listopada, u pratnji razrednica: Nikolina Petrinec (5. a), Romina Gorički-Mihaljinec (6. a) i Monika Grabušić (6. b).

       RUKSAK JE SPREMAN

       Na izlet smo trebali ponijeti hranu (najmanje tri sendviča), vodu i/ili sok i ako smo htjeli mogli smo ponijeti na vlastitu odgovornost mobitel i džeparac. Bila je preporuka ponijeti slojevitu odjeću radi temperature. Trebali smo ponijeti i deblje čizme jer smo hodali po svakakvom terenu. Ponio sam većinu navedenih stvari.

       NEMAMO NASTAVU

         Izlet je započeo okupljanjem ispred škole u 8:20 sati. Moj razred je bio cijeli na okupu. Svi, brojeći i mene, bili smo sretni, jer taj dan nismo imali nastavu u školi. Bili smo uzbuđeni i jedva čekali (nama) najvažniji dio izleta – kremšnite.

       AUTOBUS

       Kada je stigao veliki bijeli autobus, sva su se djeca „potrpala“ u njega. Tako brzo da za mene i mog prijatelja Lovru nije više bilo mjesta. No, imali smo takve sreće, da su nam učiteljice oslobodile dva mjesta u prvom redu! Autobus je imao taman toliko mjesta za sve učenike, učiteljice i, naravno, vozača, koji nas je cijeli taj izlet vozio iz jednog mjesta u drugo. 

       GRGOSOVA ŠPILJA

       Naša prva destinacija bila je Grgosova špilja. Do nje smo došli u roku 40-ak minuta. Ispred špilje smo imali prvu pauzu za hranu. Tamo sam pojeo sendvič i popio malo vode jer u autobusu nismo smjeli. Pokraj ulaza su se nalazile dvije drvene ljuljačke koje su cijelo vrijeme bile zauzete. Učiteljice su nas podijelile u dvije grupe: 5. a i dječaci iz 6. a te 6. b i djevojčice iz 6. a. Prva grupa koja je ušla u špilju je bila grupa u kojoj je bio moj razred. Ušli smo u špilju zajedno s voditeljicom koja nam je ispričala priču o otkriću Grgosove špilje. Slučajno ju je otkrio 1973. godine Josip Grgos po čijem je prezimenu špilja dobila ime. Jako mi se svidjela jer ima prepuno prelijepih stalaktita, stalagmita i stalagnata različite dužine i veličine. Nisam se mogao nadiviti tim nevjerojatnim špiljskim ukrasima. A i drugi isto. Špilja je stara oko 2 mil. g. Pun dojmova izašao sam iz špilje. Dok sam čekao da druga grupa obiđe špilju, uspio sam zauzeti ljuljačku. Nakon što je druga grupa završila svoj obilazak špilje, popeli smo se na brdo do jedinog prirodnog otvora špilje. Teže je bilo spustiti se nego popeti se – blato je bilo vlažno i jako je klizilo.

 PARK PRIRODE

       Nakon opasnog spusta niz brdo autobusom smo krenuli prema Bio parku Divlje Vode koji je dio Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje. Došli smo taman par minuta prije otvorenja u 11:00 sati. Kroz prozor autobusa vidjeli smo jelena prekrasnih rogova. Kad smo izašli iz autobusa, pješice smo krenuli prema parku. Prošli smo pokraj prodavaonice pastrva i punih ribnjaka. Hodajući prirodnim putićem naišli smo na jednu ljamu i u ogradi jednog magarca. Prošli smo pokraj velikog igrališta i došli do željeznog zatvorenog mostića s kojeg smo vidjeli dvije male divlje svinje kako se igraju.

       SLOBODNO VRIJEME I „PAJCEKI“

       Učiteljice su nam javile da sada imamo slobodno vrijeme. Svi smo se jako razveselili i potrčali prema igralištu, sjenicama, svinjama i ovcama. Svi su htjeli izbliza vidjeti „pajceke“ kako se igraju. Trebali smo biti tiho da se ne prestraše i nas ne napadnu. Malo je smrdjelo, ali sam zato prvi put u životu bio samo nekoliko metara pokraj njih.

       HRANA I VRTNJAAA

       Pojeo sam sendviče i popio malo soka. Potrčao sam vidjeti je li nogometni teren slobodan, ali (kao što sam očekivao) bio je cijeli „nakrkan“ nogometašima – šestaši su igrali punom parom. Iako je igralište bilo važno, htio sam se barem jednom zavrtjeti na vrtuljku. Jest da sam se skoro ispovraćao, ali je bilo fora.

       UNO CHAMPION

       Igrao sam sa prijateljima i UNO i pobijedio! Bilo je puno veselja i zabave dok smo igrali! To je moja najdraža kartaška igra. Igrali smo tri runde i na početku četvrte smo morali ići natrag u bus. Znali smo da slijedi najbolji dio izleta – KREMŠNITE.

       NAJBOLJE KREMŠNITE

       Autobusom smo brzo došli u centar Samobora. Za neke je grad bio malo preglasan i prepun ljudi i svega. Oni su navikli na „mirne Stubičke“. Ja sam navikao na toliki broj ljudi jer sam često bio u tom gradu i poznajem ga kao svoj džep. Tamo smo posjetili cilj našeg putovanja – slastičarnu „U prolazu“. Svi smo brzo ušli unutra i stali ispred pulta. Radnica je bila iznenađena tolikom količinom djece, ali je izgledala kao da zna da će puno zaraditi. Dogovor je bio da idemo na kremšnite, ali skoro nitko nije uzeo kremšnitu, nego su svi kupili nekakve druge slastice: išlere, šaumšnite, voćne torte, kesten piree sa šlagom… Mogli su kupiti i neki kolač za van, da mogu odnijeti kući.

       Nakon toga slijedila je sljedeća etapa gastronomskog obilaska Samobora. Otišli smo u slastičarnicu „Nebi“, koja se nalazila na drugoj strani ulice. Mogli smo odabrati hoćemo li sladoled u običnom kornetu ili slatkom kornetu, sladoled u kornetu ili čašici i sladoled ili ice cream shake. Kada smo svi izašli iz slastičarnice, podijelili smo se na dvije grupe: ona koja želi se ići prošetati i ona koja hoće ostati na trgu.

       Htio sam se prošetati jer znam da je Samobor jako lijep i zelen grad. Prošetali smo se pokraj Kina Samobor i Galerije Prica i tako došli do malog igrališta na kojem smo se nekoliko minuta poigrali. Potrčao sam na najzanimljiviju igračku – vrtuljak. Zavrtio sam se punom snagom i osjetio sam da mi se okreće u želucu nedavno popijeni ice cream shake. Vratili smo se istim putem. Od neke djece koja su ostala na trgu sam čuo da su otkrili i kupili kebab. No nisam još i na to htio trošiti novce. Kad smo se vratili, ubrzo smo krenuli do mjesta gdje nas je autobus ostavio. Autobus je stigao za tren i svi smo posjedali na svoja stara mjesta. Na putu doma upalio sam MP3 Player i razmišljao o današnjem izletu.

       Mislim da je ovaj izlet bio lijep i koristan, iako sam već jako puno puta bio u tom gradu. Samobor je za mene prelijep i ne može mi dosaditi.

Tekst: Sebastian Gajski, 5. a

KANAL ZA ZVUČNE KNJIGE

https://www.youtube.com/channel/UCP_gJ4SVuw6nijVS915ms9w

Naša mala knjižnica ( https://nasamalaknjiznica.hr/nmk-o-nama/)

U sklopu projekta Naša mala knjižnica učenici cjelodnevne nastave 4. a zajedno su naglas pročitali humoristični roman za djecu „Slamka, Šlapica i vragolasta školarka“ (Sinikka i Tiina Nopola, Salla Svolainen) o nestašnoj djevojčici koja čini sve kako bi postala školarka i prije vremena. Jedan od zadataka bio je kod kuće porazgovarati s ukućanima o njihovim nestašlucima i avanturama iz školskih dana. Jedna je učenica prenijela priču svoje bake koja se izgubila putem od škole do kuće. To nas je potaknulo da se prisjetimo događaja koji su u nama izazvali različite emocije. Shvatili smo koliko nas toga povezuje.

Tekst: učenici 4. a

ZET

Mama je kao dijete zapela u mulju – jedva su je izvukli. A tata ipak pamti malo veseliju zgodu.

Tata je u Zagrebu s prijateljima ušao u garažu Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET). Zaštitari su ih uhvatili pa su njegovi roditelji morali doći po njega u policijsku stanicu. Baš mu je lijepo prošao taj izlet u Zagreb!

Princeza ili Princess

U 3. razredu saznali smo da nam dolazi nova učenica. Kad smo čuli da se zove Princess, šalili smo se da nam dolazi prava pravcata princeza. Princess je ubrzo postala moja prijateljica. Družile smo se puno i kod kuće i u školi. Ipak, morala se vratiti na Filipine. Često se čujemo i družimo.

Jaja? Jaja!

Kad su mama i ujak bili mali rado su išli kod tete koja je imala farmu jaja. Tamo su se često doslovno gađali jajima a često bi ta jaja završila svuda po susjedstvu i autima.

Gljivarijada, omiljena toplička manifestacija, osim ako...

Jednom sam se na Gljivarijadi s prijateljima izgubio u šumi. Roditelji su nas pronašli nakon četiri sata.  Nekoliko puta izgubio sam se i u Westgateu. Stvarno je velik.

Prva psovka

Jedanput smo u školi ostali baš jako kasno, do navečer. Pod odmorom sam s dečkima vikao tako jako da nas se čulo do igrališta. Učiteljica je bila bijesna, a sjećam se da sam tada, ulovljen, izgovorio svoju prvu prostu riječ: K vrapcu.

Školjke ili crvi

Moja mama je jednom na plaži s prijateljicom skupljala školjke. Poslije su ih uvjeravali da po noći ih školjki izlaze crve. U pol noći mama i prijateljica viđene su kako bacaju školjke kroz prozor.

S vatrom uvijek oprezno

Moj tata je jednom s bratom zapalio štalu, ali srećom unutra nije bilo životinja.

Opasni vodeni napuhanci

Kad sam s roditeljima i bratom bio na moru išao sam na vodeni napuhanac. Međutim, u jednom trenu sam pao i pokušavao izroniti. Nisam mogao odmah jer sam ronio po dužini velikog napuhanca. Tog trenutka imao sam osjećaj kao da ću umrijeti – više nisam mogao disati a voda mi je ulazila u usta i nos. Strašno sam se uplašio. Kad sam konačno izronio, osjetio sam nevjerojatno olakšanje. Mama me je pitala što mi je, a ja sam joj odgovorio da sam se zamalo utopio.

Opet veliki dućan

Mama i ja hodali smo po Westgateu. Zastao sam pred izlogom s igračkama, a ona je otišla dalje. Kad sam shvatio da je nema, požurio sam ispred, prošao veliku gužvu te je ubrzo pronašao. Uf!

Koji put odabrati

Jednom sam se izgubio u šumi. Bila su tri puta i nisam bio siguran kojim da idem – prema polju, brdu ili kućama. Dosta je to dugo trajalo dok sam konačno izašao na vidljivo mjesto.

Tržni centar

Jednom sam se izgubila u tržnom centru. Bila sam tamo sa sestrom i mamom. Krenula sam prema jednom dijelu dućana a one su otišle u drugom smjeru. Našla sam ih tek kad su krenule prema autu. Hvala Bogu da su i one mene primijetile inače bih ostala u trgovini!

Čokolada

Jednom sam se izgubila u dućanu. Bile smo baka, mama i ja u dućanu, a onda sam otišla potražiti čokoladu. Tek sam ih kasnije ugledala kad su bile već na blagajni. Kupile smo čokoladu i otišle doma.

Igraonica

Kad sam imala 8 godina išla sam s mamom, tatom i dvije sestre u Westgate po ukrase za bor i kuću. Pratila sam ih dok se nisam zagledala u igraonicu. Nastavili su hodati a kad sam pogledala više ih nije bilo. Počela sam trčati. Ušla sam u svaki dućan, ali ih nije bilo. Konačno sam vidjela mamu i sve joj ispričala.

Nekoliko redova

Bilo sam s mamom u dućanu. Nisam se mogla strpjeti da ona završi s razgledavanjem pa sam otišla u red pored. Ona je također promijenila red pa kad sam se vratila nisam ju mogla odmah pronaći. Bilo me je jako jako strah!

PREPORUKA ZA KNJIGE  (a jedna je čak lektira)

Često ljudi kod posudbe procjenjuju knjige po debljini, što smatram potpuno pogrešnim. Primjerice, prošle godine posudila sam roman Ransoma Riggsa „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“, užasno debeo, na barem 200 stranica. Kad sam krenula sa čitanjem nisam mogla prestati! Knjiga je puna opisa pa mi je bilo lako zamisliti sve događaje, možda ne onako kako je spisatelj zamislio. Knjige su tako posebne upravo zbog toga što se mogu tumačiti na više različitih i točnih načina. Meni se taj roman svidio radi romantičnih dijelova koji su pustolovni roman učinili još zanimljivijim. Dakle, ne procjenjujte knjige po izgledu već po sadržaju (kao i ljude).

Predviđeni a nepromjenjivi zločini

Također jedna od knjiga koja mi se u zadnje vrijeme svidjela (iako lektira) bila je „Dobri duh Zagreba“, zbirka kriminalističkih pripovijedaka Pavla Pavličića. Inače su mi lektire, priznajem, često dosadne, ali kod kratkih formi možeš potražiti najzanimljiviju fabulu. Pripovijetka „Dobri duh Zagreba“ na desetak stranica, radnja i problematika vrlo zanimljiva. Glavni lik je Valentin Knez, statističar ubojstava i općenito umiranja. Često čita novine. Odmalena ga to zanima, svakim danom sve više i više. Kako svaki dan promatra takve događaje, tako postaje sve bolji i bolji; toliko dobar da predviđa događaje. U njegovu gradu ljudi imaju istu rutinu svaki dan, Valentin zna tko će, kada, gdje, kako i zašto koga ubiti, pretući i slično. (Povod su većinom ljubav, novac ili osveta.) Ne može spriječiti događanja. Uživa gledajući kako se njegova predviđanja (više se nisu mogla tako ni nazvati)  ostvaruju. Ima čak i fascikl „Predviđeni zločini“. Sve do jednog ljetnog dana kada pogriješi jer nije predvidio zločin.  „Jer, pravilnost u događanju zločina jednako je bitna i nužna kao izlazak sunca, kao smjena godišnjih doba…“ Osjeća tugu, bijes i razočaranje. Pregledava papire i pokušava pronaći neku pogrešku, ali jednostavno je nema. Rutine ljudi se mijenjaju što se upravo i dogodilo. Mogli smo taj završetak protumačiti ili tako ili da je Valentin pogriješio. To je sloboda čitanja, vizualizacije i tumačenja.

Upravo zato trebamo slušati Augustina Tina Ujevića kada poručuje: „Knjiga nije hrana, ali je poslastica.“ Protumačite kako želite, to je vaša sloboda.

Tekst: Eva Glavač, 7. a