U srijedu, 28. rujna, prvi sam put bila na izvannastavnoj skupini Novinari sa svojim prijateljima iz razreda Lovrom, Sebom, Almom, Manuelom, Leonom i Teom. Naša bivša razrednica Davorka Maček predložila nam je da se svakako priključimo nekoj od brojnih skupina u našoj školi pa i ovoj. I bilo je super.
Naša knjižničarka, Blanka Doko, voditeljica je skupine. Objasnila nam je da smo mi sada redakcija školskog digitalnog lista Maksić, da pišemo za list i za školsku mrežnu stranicu. Pokazala nam je mrežno mjesto Maksića te objasnila stalne rubrike u kojima ćemo objavljivati svaki put neke nove tekstove. Govorila nam je da je važno izvještavati točno, istinito, s dobrom namjerom.
Svatko je dobio svoju temu i napisao po nekoliko rečenica vodeći računa o novinarskim pitanjima (tko, što, gdje, kad, zašto i kako) – Lovro o Ptičeku, Seba o Znanstvenom pikniku, Manuela i Leona o humanitarnoj akciji za Luč Zagorja, ja o prvom posjetu prvašića knjižnici itd. Nismo stigli puno toga napisati jer uskoro je zvonilo. Bilo mi je lijepo i jedva čekam dovršiti tekst.
Tekst: Ena Marošević, 5. a
11. ZNANSTVENI PIKNIK
U petak, 23. rujna, poslije trećeg sata, dogodilo mi se nešto zanimljivo. Razrednica Nikolina Petrinec javila je meni i još trojici učenika da su se oslobodila mjesta u autobusu za Znanstveni piknik u Gornjoj Stubici. Jako sam se obradovao! Jedne sam godine već bio i jako mi se svidjelo. Tu znanstvenu manifestaciju organizira „Udruga Profesor Baltazar“ svake godine početkom školske godine. Pošto volim znanost, odmah sam bio za. Učiteljica je sve dogovorila s mojom mamom. Poslije četvrtog sata spakirao sam se i otišao s knjižničarkom koja je došla po nas. Dogovorili smo se kako se treba ponašati i što ćemo raditi. Otišli smo u veliki crveni autobus s puno sjedala. Svi smo taman stali.
Poslije ugodnog putovanja izašli smo iz autobusa i fotografirali se. SIR!
Svi smo se grupirali po razredima i fotografirali ispred Spomenika Seljačkoj buni i Matiji Gupcu. PTIČICA!
Štandovi, šatori, profesor Baltazar
Na brdo, glavno mjesto odvijanja Znanstvenog piknika, došli smo uskim putićem koji je vodio kroz vinograd. Dočekala me ugodna atmosfera – miris šume i različitih kemikalija širio se cijelim brdom, vrijeme je bilo toplo i ugodno. Voditelj je više puta ponavljao da se smeće baca u kante za smeće. Ni preglasna muzika nije smetala ušima, kao ni zvuk tolike djece koja su postavljala pitanja voditeljima različitih štandova. A štandova je bilo prepuno. Svaki je vodila neka udruga ili škola iz Gornje Stubice, Donje Stubice, Stubičkih Toplica, Oroslavja, Krapine, Zagreba, itd. Naravno, tu nas je dočekao i profesor Baltazar! Odmah pokraj Muzeja Seljačkih buna nalazio se štand sa slikovnicama i suvenirima s njegovim likom. Baš je zabavan!
Prvo što sam vidio na brdu, bili su veliki šatori. U njima su se nalazili ekipe iz CARNET-a i Hrvatske zajednice tehničke kulture koji su ujedno i suorganizatori piknika.
Gužva na našem štandu
Svi zajedno dogovorili smo se gdje smijemo ići i što raditi. S dva prijatelja iz razreda istraživao sam okolicu. Bilo je tu puno zanimljivih štandova. Za početak smo odlučili potražiti štand naše škole. Ubrzo smo ga našli. Velika šarena slova i zanimljivi eksperimenti privlačili su mnogo ljudi. Naš pedagog Goran Jenić strpljivo je objašnjavao kako tlak utječe na ljude i koje su njegove pozitivne i negativne strane.
Brzo smo krenuli prema štandu Crvenog križa na kojem nas je srdačno dočekala jedna njegova članica. Objasnila nam je koji su organi u tijelu vitalni, za što služe i kako rade. Također smo čuli puno zanimljivosti o ljudskoj anatomiji (Jeste li znali da tijelo ima 206 ili 207 kosti?). Dobivali smo od nje puno pitanja i na skoro sve smo znali odgovore. Manja djeca su učila u igri – bojali su dječaka i djevojčicu i njihove organe.
Prošli smo pokraj izložbe slika različitih oblaka, „Look Up – Cloud Hunters“ na kojima su uočljive razlike između raznih vrsta oblaka.
Privukao nas je naziv sljedećeg štanda „ROBOTI U ISTRAŽIVANJU SVEMIRA“. Pošto volimo i robote i svemir krenuli smo prema tom štandu. Dvije učenice OŠ Vladimir Nazor Budinščina objasnile su nam prema kojem principu radi mali robotić Ozobot. Bojali smo njegov put, a ako smo dobro obojali put, Ozobot je pravilno vozio.
Horizontalno ili vertikalno
Privukla me je Geodetska škola jer su moji roditelji geodeti. Buduća geodetkinja prikazala nam je pojam horizontalno (vodoravno) – ravno kao horizont ili razina vode i pojam vertikalno (okomito) – kada uteg na koncu sila gravitacije vuče prema dolje.
Dječak iz mog razreda, Lovro, predložio mi je da odemo do štanda Isusovačke klasične gimnazije. Dvije gimnazijalke su nam objasnile što je aerodinamika. Da to slikovitije prikažu bacile su frizbi, koji je jako lijepo letio. Poslije toga smo uz njihovu pomoć napravili maloga zmaja koji iako je bio napravljen samo od slamki, folije, selotejpa i konca, letio je ljepše nego bilo koji drugi.
Neki balončići su doletjeli do nas. Otišli smo do štanda 1. Gimnazije Osijek iz kojeg su smjera dolazili. Tamo smo se Lovro i ja natjecali tko će ispuhati iz boce dužu zmiju od sapunice. Pogodite tko je pobijedio!
Vatreni dlanovi, kameleoni, vjetrokazi...
Blizu je bio i štand Gimnazije Fran Galović, Koprivnica na kojem se radio pokus sa vatrenim dlanovima. Voditelji su trebali nekome pošpricati nečim ruke, koje su bile mokre od sapunice i one bi se zapalile. Koliko god se to činilo zanimljivo, nisam se usudio bliže prići tom štandu.
Dvije prijateljice iz razreda su na štandu Hrvatskog origami društva napravile uz pomoć voditeljice male geometrijske origamije.
Dok smo tražili štand sa sladoledom Instituta za fiziku i 15. Gimnazije Zagreb, naišli smo na mali štand Hotelijersko turističke škole na kojem smo trebali uz pomoć VR naočala prošetati zgradom, ali, nažalost, baš kad smo došli pokvario se. Isto tako, nažalost, na štandu sa sladoledom više nije bilo sladoleda.
Na zemlji je postavljena lenta vremena postanka svijeta.
Ispod muzeja u tuneliću se nalazio ležaj sa čavlima. Malo sam se bojao na njega leći, ali kad sam se legao čak mi je bio i ugodan. I ne samo meni.
Usred cijelog tog programa bila je i jedna predstava za najmlađe učenike, u kojoj je bio vrlo slikovito opisan postanak svijeta. Bilo je smiješno jer su glumci dodavali u predstavu puno šale.
Obišli smo štand OŠ Donja Stubica na kojem su se radili razni eksperimenti, među ostalom izrađivali su se vjetrokazi. Iako imam već nekoliko njih kod kuće, napravio sam još jedan. I tako, dok smo hodali, moj se vjetrokaz vrtio punom brzinom.
Zadnji štand koji smo posjetili bio je štand Srednje škole Oroslavje. Tu su nam dvije srednjoškolke slikovito opisale što su molekule DNA i RNA te pokazale ručno napravljen njihov prikaz. Objasnile su nam i kako molekule DNA se skupljaju u sve veće i veće skupine tih molekula i kako zahvaljujući njima imamo sličan izgled kao netko drugi iz obitelji. Uspjele su izvući iz banane njezin DNA u epruvetu. Napravile su i pokus „Kameleon“. U vodu su dodale neku mješavinu tvari i ona je počela mijenjati boju iz jedne u drugu, iz druge u treću,…
Grah za pamćenje
Moram još napisati jednu vrlo važnu stvar. Kada sam s Lovrom odlazio od štanda SŠ Oroslavje, naišli smo na Viktora i Patrika i zajedno smo potražili nešto za pojesti. I tren poslije toga našli smo štand s ručkom. I to ne bilo kakvim ručkom – grahom. Jako brzo smo potrčali prema kuharu i pitao sam ga je li grah besplatan. On je rekao da trebamo imati bon za ručak. Nismo imali bonove, ali nam je kuhar dao grah za besplatno i bez bonova. U zamjenu za to obećao sam mu da ću o njemu i o njegovom odličnom grahu pisati u školskom listu.
Zajedno s dečkima sjeo sam za stol gdje smo jeli i izmjenjivali naše doživljaje. Siti smo krenuli na zborno mjesto i autobusom natrag u školu.
I to je to. Ovo je bio opis mog doživljaja 11. Znanstvenog piknika. Koliko se vidi u opisu, jako mi se svidjelo, zato zahvaljujem svim organizatorima 11. Znanstvenog piknika Udruzi Profesor Baltazar, Institutu Ruđer Bošković, Krapinsko-zagorskoj županiji, Hrvatskoj akademskoj i istraživačkoj mreži – CARNET i svim sudionicima – školama i udrugama koje su doprinijele ljepoti ovogodišnje manifestacije.
Tekst: Sebastian Gajski, 5. a
DETALJI O NAŠEM IZLOŽBENOM PROSTORU
Predstavili smo se temom o tlaku. Mentori Goran Jenić i Maja Potočki te učenici 5., 6. i 7. razreda prikazali su na različitim primjerima djelovanje, svojstva i vrste tlaka u prirodi. Objašnjavali su kako tlak utječe na ljude, prirodu te koje su pozitivne i negativne strane tlaka. Prikazali su izradu primitivnog barometra. Kroz zajedničke pokuse na zoran su način uvodili posjetitelje u svijet fizike, kemije i meteorologije. Oko našeg izlagačkog prostora uvijek je bilo zainteresiranih posjetitelja. Sedmaš Mislav Aščić te njegova sestra Iva i Lucija Domitrek iz 6. a pokazali su se komunikativnim i educiranim prezenterima.
Novinari Ena, Lovro i Sebastian u povratku sa Znanstvenog piknika razgovaraju što su sve doživjeli i trebaju objaviti za Maksić.
Iznenadilo me je kad sam potkraj rujna shvatila da policajci ne posjećuju samo niže razrede. Došli su u učionicu 5. a i govorili o prometnim pravilima i sigurnosti u prometu. Isprobavali smo bicikl, a neki su učenici imali i pitanja. Većina njih bila je vezana uz kretanje u prometu, ali Vanju su uporno zanimali – pištolji. Policajac je strpljivo odgovarao na mnoga pitanja. Pokazao nam je i lisice koje smo pokušali otvoriti no nije išlo. Na kraju je policajac „uhitio“ nevinog Lovru. Začas ga je i oslobodio, pa možemo reći da ovo jedan veliki lajk za policajce.
Tekst: Ena Marošević, 5. a
IZLET U SAMOBOR
IDEMO NA IZLET!
Prvi ovogodišnji školski izlet u Samobor za 5. a, 6. a i 6. b, četvrtak, 27. listopada, u pratnji razrednica: Nikolina Petrinec (5. a), Romina Gorički-Mihaljinec (6. a) i Monika Grabušić (6. b).
RUKSAK JE SPREMAN
Na izlet smo trebali ponijeti hranu (najmanje tri sendviča), vodu i/ili sok i ako smo htjeli mogli smo ponijeti na vlastitu odgovornost mobitel i džeparac. Bila je preporuka ponijeti slojevitu odjeću radi temperature. Trebali smo ponijeti i deblje čizme jer smo hodali po svakakvom terenu. Ponio sam većinu navedenih stvari.
NEMAMO NASTAVU
Izlet je započeo okupljanjem ispred škole u 8:20 sati. Moj razred je bio cijeli na okupu. Svi, brojeći i mene, bili smo sretni, jer taj dan nismo imali nastavu u školi. Bili smo uzbuđeni i jedva čekali (nama) najvažniji dio izleta – kremšnite.
AUTOBUS
Kada je stigao veliki bijeli autobus, sva su se djeca „potrpala“ u njega. Tako brzo da za mene i mog prijatelja Lovru nije više bilo mjesta. No, imali smo takve sreće, da su nam učiteljice oslobodile dva mjesta u prvom redu! Autobus je imao taman toliko mjesta za sve učenike, učiteljice i, naravno, vozača, koji nas je cijeli taj izlet vozio iz jednog mjesta u drugo.
GRGOSOVA ŠPILJA
Naša prva destinacija bila je Grgosova špilja. Do nje smo došli u roku 40-ak minuta. Ispred špilje smo imali prvu pauzu za hranu. Tamo sam pojeo sendvič i popio malo vode jer u autobusu nismo smjeli. Pokraj ulaza su se nalazile dvije drvene ljuljačke koje su cijelo vrijeme bile zauzete. Učiteljice su nas podijelile u dvije grupe: 5. a i dječaci iz 6. a te 6. b i djevojčice iz 6. a. Prva grupa koja je ušla u špilju je bila grupa u kojoj je bio moj razred. Ušli smo u špilju zajedno s voditeljicom koja nam je ispričala priču o otkriću Grgosove špilje. Slučajno ju je otkrio 1973. godine Josip Grgos po čijem je prezimenu špilja dobila ime. Jako mi se svidjela jer ima prepuno prelijepih stalaktita, stalagmita i stalagnata različite dužine i veličine. Nisam se mogao nadiviti tim nevjerojatnim špiljskim ukrasima. A i drugi isto. Špilja je stara oko 2 mil. g. Pun dojmova izašao sam iz špilje. Dok sam čekao da druga grupa obiđe špilju, uspio sam zauzeti ljuljačku. Nakon što je druga grupa završila svoj obilazak špilje, popeli smo se na brdo do jedinog prirodnog otvora špilje. Teže je bilo spustiti se nego popeti se – blato je bilo vlažno i jako je klizilo.
PARK PRIRODE
Nakon opasnog spusta niz brdo autobusom smo krenuli prema Bio parku Divlje Vode koji je dio Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje. Došli smo taman par minuta prije otvorenja u 11:00 sati. Kroz prozor autobusa vidjeli smo jelena prekrasnih rogova. Kad smo izašli iz autobusa, pješice smo krenuli prema parku. Prošli smo pokraj prodavaonice pastrva i punih ribnjaka. Hodajući prirodnim putićem naišli smo na jednu ljamu i u ogradi jednog magarca. Prošli smo pokraj velikog igrališta i došli do željeznog zatvorenog mostića s kojeg smo vidjeli dvije male divlje svinje kako se igraju.
SLOBODNO VRIJEME I „PAJCEKI“
Učiteljice su nam javile da sada imamo slobodno vrijeme. Svi smo se jako razveselili i potrčali prema igralištu, sjenicama, svinjama i ovcama. Svi su htjeli izbliza vidjeti „pajceke“ kako se igraju. Trebali smo biti tiho da se ne prestraše i nas ne napadnu. Malo je smrdjelo, ali sam zato prvi put u životu bio samo nekoliko metara pokraj njih.
HRANA I VRTNJAAA
Pojeo sam sendviče i popio malo soka. Potrčao sam vidjeti je li nogometni teren slobodan, ali (kao što sam očekivao) bio je cijeli „nakrkan“ nogometašima – šestaši su igrali punom parom. Iako je igralište bilo važno, htio sam se barem jednom zavrtjeti na vrtuljku. Jest da sam se skoro ispovraćao, ali je bilo fora.
UNO CHAMPION
Igrao sam sa prijateljima i UNO i pobijedio! Bilo je puno veselja i zabave dok smo igrali! To je moja najdraža kartaška igra. Igrali smo tri runde i na početku četvrte smo morali ići natrag u bus. Znali smo da slijedi najbolji dio izleta – KREMŠNITE.
NAJBOLJE KREMŠNITE
Autobusom smo brzo došli u centar Samobora. Za neke je grad bio malo preglasan i prepun ljudi i svega. Oni su navikli na „mirne Stubičke“. Ja sam navikao na toliki broj ljudi jer sam često bio u tom gradu i poznajem ga kao svoj džep. Tamo smo posjetili cilj našeg putovanja – slastičarnu „U prolazu“. Svi smo brzo ušli unutra i stali ispred pulta. Radnica je bila iznenađena tolikom količinom djece, ali je izgledala kao da zna da će puno zaraditi. Dogovor je bio da idemo na kremšnite, ali skoro nitko nije uzeo kremšnitu, nego su svi kupili nekakve druge slastice: išlere, šaumšnite, voćne torte, kesten piree sa šlagom… Mogli su kupiti i neki kolač za van, da mogu odnijeti kući.
Nakon toga slijedila je sljedeća etapa gastronomskog obilaska Samobora. Otišli smo u slastičarnicu „Nebi“, koja se nalazila na drugoj strani ulice. Mogli smo odabrati hoćemo li sladoled u običnom kornetu ili slatkom kornetu, sladoled u kornetu ili čašici i sladoled ili ice cream shake. Kada smo svi izašli iz slastičarnice, podijelili smo se na dvije grupe: ona koja želi se ići prošetati i ona koja hoće ostati na trgu.
Htio sam se prošetati jer znam da je Samobor jako lijep i zelen grad. Prošetali smo se pokraj Kina Samobor i Galerije Prica i tako došli do malog igrališta na kojem smo se nekoliko minuta poigrali. Potrčao sam na najzanimljiviju igračku – vrtuljak. Zavrtio sam se punom snagom i osjetio sam da mi se okreće u želucu nedavno popijeni ice cream shake. Vratili smo se istim putem. Od neke djece koja su ostala na trgu sam čuo da su otkrili i kupili kebab. No nisam još i na to htio trošiti novce. Kad smo se vratili, ubrzo smo krenuli do mjesta gdje nas je autobus ostavio. Autobus je stigao za tren i svi smo posjedali na svoja stara mjesta. Na putu doma upalio sam MP3 Player i razmišljao o današnjem izletu.
Mislim da je ovaj izlet bio lijep i koristan, iako sam već jako puno puta bio u tom gradu. Samobor je za mene prelijep i ne može mi dosaditi.
Tekst: Sebastian Gajski, 5. a
Tekst: učenici 4. a
ZET
Mama je kao dijete zapela u mulju – jedva su je izvukli. A tata ipak pamti malo veseliju zgodu.
Tata je u Zagrebu s prijateljima ušao u garažu Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET). Zaštitari su ih uhvatili pa su njegovi roditelji morali doći po njega u policijsku stanicu. Baš mu je lijepo prošao taj izlet u Zagreb!
Princeza ili Princess
U 3. razredu saznali smo da nam dolazi nova učenica. Kad smo čuli da se zove Princess, šalili smo se da nam dolazi prava pravcata princeza. Princess je ubrzo postala moja prijateljica. Družile smo se puno i kod kuće i u školi. Ipak, morala se vratiti na Filipine. Često se čujemo i družimo.
Jaja? Jaja!
Kad su mama i ujak bili mali rado su išli kod tete koja je imala farmu jaja. Tamo su se često doslovno gađali jajima a često bi ta jaja završila svuda po susjedstvu i autima.
Gljivarijada, omiljena toplička manifestacija, osim ako...
Jednom sam se na Gljivarijadi s prijateljima izgubio u šumi. Roditelji su nas pronašli nakon četiri sata. Nekoliko puta izgubio sam se i u Westgateu. Stvarno je velik.
Prva psovka
Jedanput smo u školi ostali baš jako kasno, do navečer. Pod odmorom sam s dečkima vikao tako jako da nas se čulo do igrališta. Učiteljica je bila bijesna, a sjećam se da sam tada, ulovljen, izgovorio svoju prvu prostu riječ: K vrapcu.
Školjke ili crvi
Moja mama je jednom na plaži s prijateljicom skupljala školjke. Poslije su ih uvjeravali da po noći ih školjki izlaze crve. U pol noći mama i prijateljica viđene su kako bacaju školjke kroz prozor.
S vatrom uvijek oprezno
Moj tata je jednom s bratom zapalio štalu, ali srećom unutra nije bilo životinja.
Opasni vodeni napuhanci
Kad sam s roditeljima i bratom bio na moru išao sam na vodeni napuhanac. Međutim, u jednom trenu sam pao i pokušavao izroniti. Nisam mogao odmah jer sam ronio po dužini velikog napuhanca. Tog trenutka imao sam osjećaj kao da ću umrijeti – više nisam mogao disati a voda mi je ulazila u usta i nos. Strašno sam se uplašio. Kad sam konačno izronio, osjetio sam nevjerojatno olakšanje. Mama me je pitala što mi je, a ja sam joj odgovorio da sam se zamalo utopio.
Opet veliki dućan
Mama i ja hodali smo po Westgateu. Zastao sam pred izlogom s igračkama, a ona je otišla dalje. Kad sam shvatio da je nema, požurio sam ispred, prošao veliku gužvu te je ubrzo pronašao. Uf!
Koji put odabrati
Jednom sam se izgubio u šumi. Bila su tri puta i nisam bio siguran kojim da idem – prema polju, brdu ili kućama. Dosta je to dugo trajalo dok sam konačno izašao na vidljivo mjesto.
Tržni centar
Jednom sam se izgubila u tržnom centru. Bila sam tamo sa sestrom i mamom. Krenula sam prema jednom dijelu dućana a one su otišle u drugom smjeru. Našla sam ih tek kad su krenule prema autu. Hvala Bogu da su i one mene primijetile inače bih ostala u trgovini!
Čokolada
Jednom sam se izgubila u dućanu. Bile smo baka, mama i ja u dućanu, a onda sam otišla potražiti čokoladu. Tek sam ih kasnije ugledala kad su bile već na blagajni. Kupile smo čokoladu i otišle doma.
Igraonica
Kad sam imala 8 godina išla sam s mamom, tatom i dvije sestre u Westgate po ukrase za bor i kuću. Pratila sam ih dok se nisam zagledala u igraonicu. Nastavili su hodati a kad sam pogledala više ih nije bilo. Počela sam trčati. Ušla sam u svaki dućan, ali ih nije bilo. Konačno sam vidjela mamu i sve joj ispričala.
Nekoliko redova
Bilo sam s mamom u dućanu. Nisam se mogla strpjeti da ona završi s razgledavanjem pa sam otišla u red pored. Ona je također promijenila red pa kad sam se vratila nisam ju mogla odmah pronaći. Bilo me je jako jako strah!
Često ljudi kod posudbe procjenjuju knjige po debljini, što smatram potpuno pogrešnim. Primjerice, prošle godine posudila sam roman Ransoma Riggsa „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“, užasno debeo, na barem 200 stranica. Kad sam krenula sa čitanjem nisam mogla prestati! Knjiga je puna opisa pa mi je bilo lako zamisliti sve događaje, možda ne onako kako je spisatelj zamislio. Knjige su tako posebne upravo zbog toga što se mogu tumačiti na više različitih i točnih načina. Meni se taj roman svidio radi romantičnih dijelova koji su pustolovni roman učinili još zanimljivijim. Dakle, ne procjenjujte knjige po izgledu već po sadržaju (kao i ljude).
Predviđeni a nepromjenjivi zločini
Također jedna od knjiga koja mi se u zadnje vrijeme svidjela (iako lektira) bila je „Dobri duh Zagreba“, zbirka kriminalističkih pripovijedaka Pavla Pavličića. Inače su mi lektire, priznajem, često dosadne, ali kod kratkih formi možeš potražiti najzanimljiviju fabulu. Pripovijetka „Dobri duh Zagreba“ na desetak stranica, radnja i problematika vrlo zanimljiva. Glavni lik je Valentin Knez, statističar ubojstava i općenito umiranja. Često čita novine. Odmalena ga to zanima, svakim danom sve više i više. Kako svaki dan promatra takve događaje, tako postaje sve bolji i bolji; toliko dobar da predviđa događaje. U njegovu gradu ljudi imaju istu rutinu svaki dan, Valentin zna tko će, kada, gdje, kako i zašto koga ubiti, pretući i slično. (Povod su većinom ljubav, novac ili osveta.) Ne može spriječiti događanja. Uživa gledajući kako se njegova predviđanja (više se nisu mogla tako ni nazvati) ostvaruju. Ima čak i fascikl „Predviđeni zločini“. Sve do jednog ljetnog dana kada pogriješi jer nije predvidio zločin. „Jer, pravilnost u događanju zločina jednako je bitna i nužna kao izlazak sunca, kao smjena godišnjih doba…“ Osjeća tugu, bijes i razočaranje. Pregledava papire i pokušava pronaći neku pogrešku, ali jednostavno je nema. Rutine ljudi se mijenjaju što se upravo i dogodilo. Mogli smo taj završetak protumačiti ili tako ili da je Valentin pogriješio. To je sloboda čitanja, vizualizacije i tumačenja.
Upravo zato trebamo slušati Augustina Tina Ujevića kada poručuje: „Knjiga nije hrana, ali je poslastica.“ Protumačite kako želite, to je vaša sloboda.
Tekst: Eva Glavač, 7. a
Svjetlan Junaković: Dome, slatki dome
Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine – Regoč
J. K. Rowling: Harry Potter i kamen mudraca
Ratko Zvrko: Grga Čvarak
Čudesni svijet životinja
Moj nogometni heroj: Neymar Júnior
Jeff Kinney: Gregov dnevnik
Vicevi za djecu
Sanja Pilić: Hoću biti posebna
Svijet zmajeva: Tajne iz zmajskog carstva
Anđa Marić: Rigo Janči
Moja najveća knjiga bajki
Kralj lavova
Martin Stiefenhofer: 30 nogometaša koji su ušli u povijest
Emily Gale: Dnevnik Elize Boom
Moje najljepše šumske priče
Album: Na tragu Atlantide
Priče za laku noć: Astro-slatko čudovište
Autobiografija Luka Modrić - Moja igra
Biblija za djecu
Ivan Kušan: Koko i duhovi
Najljepše Andersenove bajke: Kraljevna na zrnu graška
Dinosauri
Fotografija brajice preuzeta s mrežnog mjesta Udruge slijepih http://www.udruga-slijepih-bpz.hr/brailleovo-pismo/
Otkako nas je za Međunarodni dan osoba s invaliditetom u školi posjetio prekrasni crni labrador Blue, pas vodič slijepe osobe, a članice Udruge govorile o životu slijepih osoba, htjela sam saznati kako funkcionira pismo za slijepe osobe - brajica.
Brailleovo pismo je pismo za slijepe ljude tj. sustav pisma za slijepe. Stvorio ga je Francuz Louis Braille 1829. godine. Za Brailleovo pismo upotrebljava se 6 izbočenih točkica, u šemi od po 3 točkice, u 2 okomita reda, s pomoću njih mogu se dobiti 63 različita znaka (slova, brojeva i drugih pravopisnih znakova). Slijepi ljudi to pismo čitaju dodirujući točkice slijeva nadesno, a pišu na papir posebnim pisaćim priborom. To je za njih jako važno radi obrazovanja, komunikacije, školovanja, ravnopravnosti u društvu.
Svjetski dan Brailleova pisma obilježava se 4. siječnja na rođendan Louisa Braillea.
Tekst: Nicole Kraševac, 7. a