Družba Pere Kvržice u 4. a

Čovjek pomisli da više ne postoji način obrade lektire koji bi mogao iznenaditi. No onda se dogodi oluja ideja i legendarni roman Mate Lovraka „Družba Pere Kvržice“ dobije sasvim novo ruho i obraduje nas.

Tekst i foto: Ena Marošević, Una Vlahović (6. a)

Tako su se učenici 4. a i učiteljica Anita Kobelščak cijeli listopad s velikom pažnjom posvetili složnoj Perinoj družini. Nakon čitanja knjige, gledanja filma, razgovora i promišljanja na Likovnoj kulturi oslikavali su pozivnice za mlin. Za zadaću su pisali sastavke a najviše im se svidjelo razmišljati čime bi se Pero i njegova družina bavili u sadašnjem vremenu. Ipak je najsloženiji i samim time najdraži zadatak bio s ukućanima izraditi mlin od održivih materijala.

Sada nam pravi pravcati mlinovi krase ulaz škole. Gledaš i ne vjeruješ kako su stvarni i lijepi! Upitali smo četvrtaša Kuzmu Šturlana kako je on izradio svoj mlin. „Trebala su mi dva ili čak tri dana. Napravili smo mlin od plastičnih čepova, kartona, kolaža i drva. Najviše mi se svidjelo kad sam radio kotač a može se i vrtjeti. Unutra sam izradio i stavio brašno i stol“, ponosan je Kuzma.

PERO I DRUŽINA – DANAS

Hej, lik!

Kad bi Pero i njegova družina živjeli u mom vremenu išli bi u moj razred i svi bismo se družili. Nosili bismo bijele šilterice, zelene hlače, plavu majicu i crne tenisice. Imali bismo različite osobine pa bi tako jedan bio divlji, drugi lukav, treći lijen, četvrti šaljivđija a peti dobrica. Kad kod kuće ne bismo igrali igrice, sastajali bi se u parku. Pozdravljali bismo sa „Hej, lik!“ a nakon toga igrali nogomet ili košarku. Dosta bismo se razlikovali od družine iz knjige jer se razlikuje i vrijeme u kojem sada žive. Kako bi starije naučili pameti organizirali bi radionicu da im pokažemo da kad su ljudi složni - mogu sve.

Leon Ivanek, 4. a

Danica bi oslikala stare i ružne zgrade

U današnje vrijeme Pero je brz, pametan, razigran i pun ideja. Divljak je visok i mršav. Podmeće nogu, ruga nam se i kukavica je. Često psuje. Milo dijete je malen i umiljati dječak, rado se igra s nama. Medo je usporen, nikad se ne ljuti i svi smo mu dobri. Šilo je pun ideja. Sebičan je. Voli da je sve po njegovom. Danica pun crta po papiru, pločniku i panou. Druželjubiva je. Marica je pametna i svakom rado pomaže.

Svi se druže. Neki su u školi zajedno. Nađu se na igralištu i ponekad na plivanju. Uvijek je veselo i glasno kad su zajedno. Puni su ideja. Žele da im je naše mjesto ljepše i urednije. Peri je pala na um ideja postaviti više koševa za smeće. Želi da sve ulice imaju nogostupe. Medo želi još više klupa za odmor u uređenim parkovima. Milo dijete ogromno igralište za djecu. Bilo bi mjesta i za roditelje. Danica bi oslikala stare i ružne zgrade. Mjesto bi zablistalo. Djeci bi se svi divili.

Dario Matošević, 4. a

Govore zavičajnim govorom i rado maštaju

Pero i njegovi prijatelji žive u zgradama pokraj moje. Idu u 4. razred. Najviši je Šilo a najniži Milo dijete. Svi imaju kratku smeđu kosu. Međusobno se dobro slažu, jedino Divljak ponekad započne svađu. Najviše vremena provode na zapuštenoj livadi iza zgrada. Tamo igraju nogomet i društvene igre. Govore zavičajnim govorom i rado maštaju. Oni bi svoju livadu pretvorili u moderno igralište. Pokosili bi travu, očistili korov, postavili golove i klupe za odmor. Tako bi ostalim stanarima pokazali kako mogu uljepšati okoliš.

Andrija Dreven, 4. a

Pero je stvorio WhatsApp grupu

Pero i njegova družba žive u Stubičkim Toplicama. Godina je 2023. i svi su moderno odjeveni. Dječaci nose majice s natpisom Minecraft i Adidas tenisice. Djevojčice nose trapezice i lijepe balerinke. Svi imaju mobitele preko kojih komuniciraju a ruke im krase pametni satovi. Dječaci se druže zajedno u skupini, složni su i dobro se slažu. Djevojčice se drže zajedno po strani. Svi zajedno igraju igrice na PS4. Govore književnim jezikom. Kad je lijepo vrijeme provode ga zajedno u parku ili na školskom igralištu. Tamo su i zamijetili ljude koji bacaju otpad po zelenim površinama i tako onečišćuju naše mjesto. Pero je stvorio WhatsApp grupu, u nju dodao sve prijatelje te su se unutra grupe dogovorili oko akcije skupljanja otpada. Dogovorili su vrijeme akcije i sve ostale pojedinosti. Djevojčice su bile zadužene za izradu plakata kojima bi mještanima dali do znanja da to što rade nije u redu. Dječaci su morali po cijelom parku i školskom igralištu skupljati otpad. Družba je bila zadovoljna i smeća više nije bilo toliko.

Jakov Kučak, 4. a

Tih pet dječaka družbe uvijek se druže na mobitelima

U gradu Oroslavju živi družba Pere Kvržice. Tih pet dječaka družbe uvijek se druže na mobitelima. Dječaci izgledaju gotovo identično. Nose majice sa slikama iz likova igrica i hlače s puno boja. U slobodno vrijeme ne rade ništa korisno, ne pomažu roditeljima i loši su učenici. Jednog dana, dogodilo se čudo, dosadile su im igrice. Odlučili su se naći u parku. Zaključili su da su svi na mobitelima, ne samo oni nego i roditelji. Vrijeme je za akciju, rekli su. Nagovorili su svoje vršnjake i roditelje da više vremena provode na zraku. Na obližnjem igralištu organizirali su turnire, natjecanja i igre.

Ovakva druženja postala su tradicija svakog vikenda. Družba je bila zadovoljna sobom i akcijom kojom su promijenili svoje loše navike. 

Dino Glavač, 4. a

Gospodin Jesen

Znate li što sam radio 22. rujna? Bio sam na kavi s gospođom Ljeto. Nismo baš pili kavu, ali ja sam ju htio vidjeti na zadnji dan ljeta, mislim, ipak sam ja džentlmen. Ja sam gospodin Jesen! Najljepše sam godišnje doba. Nije toplo kao ljeti, a nije ni hladno kao zimi. Jesen je puna raznih boja i jesenskih plodova. Vidite, tu na mojemu šeširu su kesteni, a kesteni su ukusni, pečeni i kuhani, a ni sladoled nije tako loš. S vama sam do 20. 12. jer tad pijem kavu s gospođom Zimom da joj zaželim dobrodošlicu, jer, znate, ipak sam ja džentlmen!

                                                                                                       Vito Vuk

Život jednoga lista

Bila je kasna zima. Krajem trećega mjeseca započeo je moj život lista na staroj bukvi. Imao sam sreće što sam rođen kao list skroz gore, tamo gdje su me stalno obasjavale zrake sunca. Najviše sam se bojao jakih vjetrova jer nisam htio prerano pasti. Imao sam i prijatelje koji su živjeli na meni. To su bile gusjenice, bubamare i leptiri. Imao sam i najboljega prijatelja lista sa starog kestena. Najveći i najsretniji bio sam u ranu jesen svoga života, ali bližio se kraj jeseni. Znao sam da ću uskoro pasti, ali nisam bio tužan jer sam uistinu imao dobar i lijep život.

                                                                                                       Katarina Turković

Jesenska svađa

Jednoga dana Super Mario išao je ubrati jesenske plodove. Šetao je šumom i ugledao kestene i orahe.

Došla je vjeverica i naljutila se na Super Marija. Počeli su se svađati i tući, ali je došao strašan vjetar i otpuhao sve jesenske plodove. Od toga dana svi su bili jako tužni i nitko nije mogao pronaći nijedan jesenski plod. Došla je jesenska vila sa svojim štapiće i pitala je gdje su svi jesenski plodovi. Oni su odgovorili da ih više nema. Vila je htjela vratiti jesenske plodove, ali nije mogla. Došla je dobra baba Jaga sa svojim loncem i upitala ih imaju li jedan list i bombon. Super Mario joj je dao list, a vjeverica je dala bombon. Baba Jaga je to stavila u svoj lonac i promiješala te dobila napitak. Bacila ga je na zemlju i vratila sve jesenske plodove.

Svi su bili jako sretni i veseli te su napravili jesensku zabavu za cijelu šumu.

                                                                                           Valentina Poslon

Gospođa Jesen

         Jednoga sunčanog dana u grad je avionom sletjela jedna gospođa Jesen.

         Taj tjedan kada je gospođa Jesen sletjela u grad, održavao se tjedan plesa! Jednu noć su građani plesani i gospođa Jesen je odlučila isto doći na ples. Počela je plesati i iz njezine haljine počela je prštati boja. Sve je bilo drugačije! Lišće je promijenilo boju, neko je palo i na tlo, a počeli su padati i kesteni. Svi su se građani zapitali kako je to moguće. Gospođa Jesen je zapravo imala čarobnu haljinu za koju nije ni znala da je čarobna. Ona je bila više u čudu od građana koji su se toga dana samo došli zabaviti i opustiti. Gospođa Jesen je počela plakati i pobjegla je jer je mislila da je nešto loše napravila. Zapravo je samo dovela jesen u grad. Građani uopće nisu bili ljuti na nju. Bili su sretni jer više nije bilo tako vruće. Već im je ljeto dosadilo i jedva su čekali da ono napokon završi.

         I tako su potražili gospođu Jesen. Kad su ju našli, zahvalili su joj. Gospođa Jesen bila je presretna.

                                                                                                                   Tia Hršak