ČITANJE JE COOL

IZLOŽBA O VESNI PARUN 

• Najava o posjetu školskih medijskih skupina

• Vijest

• Intervju s Ines Krušelj-Vidas, predsjednicom Kajkaviane

• Osvrt na izložbu

Ususret izložbi „S onustran Medvednice: Vesna Parun“

Tek što smo završili s književnim susretima povodom Mjeseca hrvatske knjige, a već idemo na nova događanja vezana uz knjigu. U Kajkaviani je povodom petnaeste obljetnice smrti Vesne Parun otvorena izložba „S onustran Medvednice: Vesna Parun“ koja pokazuje Vesninu povezanost sa zagorskim krajem. Poseban naglasak je stavljen na njezino djelovanje u zadnjih deset godina života. Upravo je te godine života provela u Stubičkim Toplicama te zato ta izložba ima posebno značenje za nas. Zbog toga će stariji učenici-polaznici dviju medijskih skupina posjetiti izložbu ovaj četvrtak te naučiti i upoznati mnogo činjenica o toj itekako posebnoj spisateljici. 

Tekst: Sebastian Gajski, 8. a

Intervju s predsjednicom udruge Kajkaviana

Ines Krušelj-Vidas: Za kaj? Za naš dragi kaj!

Posjetila je Island, Norvešku, Portugal, Grčku, Tursku, Poljsku, Španjolsku, Sloveniju, Austriju kako bi znanje i iskustvo podijelila s Hrvatskim zagorjem. Osvojila je najviše nagrade u knjižničarstvu i odgoju i obrazovanju. O njoj se možete informirati u Enciklopediji Hrvatskog zagorja, a zahvaljujući našem posjetu izložbi o Vesni Parun i u našem Maksiću.

Razgovarala: Alma Beljak, INA Novinari, 8. a

Zaposleni ste kao stručna suradnica knjižničarka u OŠ Matije Gupca u Gornjoj Stubici te ste aktivna predsjednica udruge Kajkaviana – društva za prikupljanje, čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine. Kako uspijevate uskladiti posao i rad u udruzi te sve obveze?

Nastojim se nekako „posložiti“. Popodne kada završim s poslom u školi mogu se posvetiti radu u udruzi, a pošto su mi djeca već odrasla nemam puno obveza oko njih.

Danas smo u prostoru Kajkaviane na izložbi „S onustran Medvednice: Vesna Parun“. Zašto je ta izložba važna za naše učenike?

Vjerujem da je važna zato da bi se učenici škole u Stubičkim Toplicama upoznali s činjenicom da je najvažnija hrvatska pjesnikinja 20. stoljeća, Vesna Parun, zadnjih deset godina svoga života provela u njihovu kraju. Imala je kontakte i s učenicima koji su tada, doduše, još pohađali više razrede u OŠ Donja Stubica. Svojim prisustvom na neki poseban način obilježila je život Stubičkih Toplica. Ako ništa drugo, mogli smo je vidjeti kako hrani patkice ispred hotela Matije Gupca.

Što Vam je najzanimljivije u radu Kajkaviane?

Najzanimljiviji mi je rad s onima koji će nastaviti rad Kajkaviane i s onima koji vole raditi s mladima. Rado surađujem s učiteljicama i na neki način nastojim povezati ljude koji su kao znanstvenici saznali već puno toga o vrijednosti kajkavske kulturne baštine. Želim da se širi broj ljudi upozna s njihovim spoznajama. Vjerujem da mi učitelji mogu pomoći u tome tako što će time upoznati učenika, ali isto tako obogatiti i svoj rad.

Koliko je teško čuvati kajkavsku baštinu danas, kad svi više koriste internet i engleski jezik?

Internet nam nekad može biti korisna stvar za očuvanje kajkavske baštine jer ondje možemo pronaći odnosno puno lakše doći do raznih sadržaja kao što je, primjerice, naš kajkavski rječnik. Prisutnost engleskog jezika je problem u svim jezicima jer je on „nadjezik“, ali se ne moramo toliko brinuti oko toga. Budući da je među ljudima oduvijek postojala potreba da se međusobno razumiju, a mi svi govorimo različite jezike, moramo naučiti neki zajednički. Sve je u redu ako ga koristimo kako bismo mogli komunicirati s drugima. Ako ga koristimo iz neznanja ili iz činjenice da nismo osvijestili našu hrvatsku riječ za istu stvar, e onda je to već malo i problem.

Kako potičete djecu i mlade da se uključe u rad Kajkaviane?

Već dvije godine organiziramo projekt „Kajkaš KAJ?“ kojim ih pozivamo da prvo upoznaju svoj kajkavski, zatim da se na njemu izraze te na kraju prezentiraju stečeno znanje u prostorima udruge. Na taj način dobiju mjesto u javnom i kulturnom životu.

Dobitnica ste nagrade “Ivan Filipović” u odgoju i obrazovanju te „Višnja Šeta“ u knjižničarstvu. Kako ste se osjećali kad ste to saznali? Što Vam znače ta visoka priznanja?

Osjećala sam se ponosno i zahvalno što je netko prepoznao i nagradio moj rad. Drago mi je što s tim nagradama mogu reći da se tu kod nas u Zagorju kvalitetno i dobro radi.

Kod nas je u tijeku nadogradnja škole i izgradnja nove školske knjižnice. Zašto su školske knjižnice važne?

Važne su da budu prisutne u svakodnevnom dječjem životu. Osim što ondje mogu posuditi knjige, u školskim se knjižnicama odvijaju razne poticajne aktivnosti kojima se promovira čitanje koje vode knjižničari kojima je to najvažnija stvar koju rade, a u suradnji su ostalim učiteljima oni mogu puno toga promijeniti na način da se djeca više otvore prema čitanju, da ih kroz čitanja naglas, susrete s piscima… upoznaju s onim što neki možda nisu mogli vidjeti u svom roditeljskom domu.

U sklopu Erasmus+ programa prošli ste gotovo cijelu Europu i šire. Možete li nam navesti u kojim ste sve zemljama bili i koja Vam je ostala u najboljem sjećanju? Što je najvažnije što ste tamo vidjeli?

Vidjela sam da širom Europe postoje ljudi koji su zainteresirani da se međusobno upoznamo, da razmijenimo iskustva, da se vidi na koji način ljudi na Islandu, u Norveškoj, Portugalu, Grčkoj, Turskoj, Poljskoj, Španjolskoj, Sloveniji ili Austriji rješavaju neke edukacijske probleme. Koliko god nam se te zemlje činile daleke ili bliske možemo reći da su tu uvijek neki ljudi koji su isto kao i mi učitelji, te s kojima smo onda zajedno riješili teme i probleme koje smo stavili u fokus pojedinog projekta. Ta smo rješenja primijenili u svojim školama odnosno inspirirali smo se radom naših kolega i time unaprijedili rad naše škole.

Vaše ime navedeno je u Enciklopediji Hrvatskoga zagorja. To je zaista velika čast. Na koji ste projekt najviše ponosni?

Ne mogu izdvojiti jedan projekt, no mogla bih reći da mi je najdraža činjenica da je Kajkaviana našla svoje mjestu u novoobnovljenoj Fellerovoj zgradi u Donjoj Stubici. Sretna sam što imamo gdje održavati aktivnosti te da smo negdje uspjeli posložiti našu vrijednu zbirku knjiga.

Što biste poručili mladima koji vole svoj zavičaj i žele sačuvati njegovu baštinu?

Poručila bih im da se uključe u rad bilo kakvih udruga koje se time bave. Najgore što se može dogoditi je da ljudi zaborave svoje korijene. Da ne znaju ništa o tome kako su ljudi ovdje živjeli. Nije to sentimentalna vezanost, nego je to činjenica da mi imamo svoj kontinuitet, da nismo nastali odjednom nego da su iza nas generacije i generacije koje su brižno čuvale ono što su naslijedili od starih i željela bih da đaci odnosno mladi postanu toga svjesni jer kad imaš svoje čvrste korijene i temelje ništa te ne može „otpuhati“.

Jeste li zadovoljni suradnjom s našom školom?

Jesam! Hvala vam na suradnji i jako mi je drago da ste zainteresirani, da ste došli i nadam se da ćete se kada opet bude nekakva prigoda ponovno odazvati.

 Imate li neku omiljenu misao ili stih koji vas uvijek motivira?

Nisam osoba od jedne misli ili stiha, tako da ne bih ništa izdvajala, ali evo mogu reći misao koja je vodilja udruge Kajkaviana: „ Za kaj? Za naš dragi kaj!“

Kajkaviana ima svoje mjesto u Fellerovoj zgradi

Knjižnice su važne u svakodnevnom dječjem životu