Upravna škola 

2025.

Upravna škola Zagreb, 4a, 2025.

Jedan učenik donio je termosicu s kavom u školu jer je htio ostati budan za test. Na hodniku se spotaknuo o torbu, prolio pola termosice po sebi i po zidu. Kava je tekla niz zid prema utičnici. Domar došao i rekao:

– Ako škola ode u zrak, barem ćemo znat da je zbog kave, a ne plina.

Na zidu su tjednima ostale smeđe mrlje koje su svi zvali “kapućino zid”. 

Izvor: E. M.

Istražile Eva D., 1f, Iva G., 2c i Tea G., 2c, 2025.

Upravna škola Zagreb, 4b, 2025.

Priča: Znači, maturalac, četvrta noć. Onaj trenutak kad više nitko ne zna koji je dan, svi su umorni, podočnjaci do poda, ali euforija ne prestaje. Spavaju u nekom hotelu s tri zvjezdice (realno, zvjezdice su same otpale s fasade). Uglavnom, dečki na katu iznad cura. I naravno, kao pravi genijalci, netko iz ekipe (nije se NIKAD službeno saznalo tko, ali svi sumnjaju na Bornu) odluči da bi bilo “fora” napravit spa zonu… na stepenicama.

Kako?

Tako što je pola boce šampona iz kupaonice izlio niz stepenice među katovima. Oni ništa ne znaju. I dok su oni u sobi igrali Uno i raspravljali jel Janko vara jer ima tri +4 karte, samo se čuje:

“Aaaaaaaa–BAM!”

Trk svi van. Na dnu stepenica leži profesorica kemije, torbica joj u zraku, kosa razbarušena, naočale krivo. Ustaje, skliska, opet pada. Kao da gledaju pingvina u borbi s ledom.

Netko viče:

“Profesorice, jeste dobro!?”

A ona kroz zube:

“Tko je stavio šampon na stepenice?! NISMO MIII, JER JESMO!”

Čistili su to jedno sat vremena. Profesorica više nikad nije išla na izlete, a šampon više nisu vidjeli ni u jednoj kupaonici do kraja putovanja – mislim da su ih profesori sakrili.

Legendarna rečenica s kraja putovanja?

“Zahvaljujemo svima što su preživjeli – uključujući i parket.”

P.S. Profesorica im je oprostila! 

Izvor: B. K.

Istražila Iva G., 2c, 2025.

Upravna škola Zagreb, 4c, 2025.

Priča: Znači, treći dan izleta, hotel negdje na Jadranu, zadnja noć. Euforija na maksimumu, već svi pomalo divlji – kombinacije se vrte, profesori pokušavaju glumiti red, ali i sami su već odustali od života. Glavni akter ove priče? Leon. Onaj lik koji cijelo putovanje jedva govori, stalno u trenirci, non-stop žvače žvaku i ima lice kao da ga je sudbina prevarila čim se rodio. I sad – negdje oko ponoći, tonu svi u san (barem su trebali), kad se iznenada širi panika.

Cimeri viču:

“Leon je nestao! Nema ga u sobi!”

Pregledavaju sve – WC, balkon, ispod kreveta (ne znaš nikad), ništa. Dečko je ispario. Dižu profesore, dolazi i voditelj putovanja, traže ga po hodnicima, recepcija pregledava kamere. Panika. U jednom trenu netko otvara ormar u njegovoj sobi — i tamo… Leon.

Spava. U ormaru.

Mirno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Pita ga cimer:

“Buraz, šta radiš unutra?”

Leon digne glavu, zijevne i kaže:

“Ma krevet mi je bio previše mekan.”

Svi su gledali ko da je s Marsa pao.

Od tada ga zovemo “Leon iz ormara”, a svaka nova generacija na izletu dobije priču o misterioznom učeniku koji je odlučio da mu je ormar bolji od kreveta. 

Izvor: M. A.

Jednog dana išli su u školu tramvajem. Na trgu su ušli u neobičnu staru jedanaesticu i ušli u tramvaj, no jedan prijatelj (koji uvijek izvodi neke gluposti) odlučio je sjesti na željezo koje spaja 2 vagona tramvaja. Planirao je sići sa željeza i ući u tramvaj na idućoj stanici, ali na kraju se vozio pune 3 stanice. Ostatak ekipe je stajao u tramvaju i mahali su mu, a u jednom trenu je umalo pao! Rekli su da će se tog dana uvijek sjećati jer je to bilo najsmiješnije jutro i najzabavnija vožnja tramvajem ikad! 

Izvor: Ana Antić

Istražile Iva G., 2c i Iva Lena I., 3c, 2025.