Škola za 5
S lijeva na desno: Zvonimir Benger (8. a), Sebastian Gajski (6. a), pedagog Goran Jenić, ravnateljica Brigitte Gmaz, učiteljica Kemije Maja Potočki.
12. Znanstveni piknik
6. i 7. listopada 2023. godine u perivoju Muzeja seljačkih buna, u dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici
Učenici 8. a Magdalena Mlinarić i Mislav Aščić kao dio tima prezentera.
Škola za život
Uz mentorstvo učiteljice Kemije i pedagoga znanstvenici i Robotičari predstavili su našu školu temom zvuka i zornim prikazom Rubensove cijevi.
OŠ Vladimir Bosnar Stubičke Toplice na Znanstvenom pikniku
Osvrt prezentera: Jasno i glasno o zvuku
Prošle godine kao posjetitelj trudio sam se s novim prijateljima obići što više izložbenih prostora brojnih udruga i škola te pronaći najbolji grah u Zagorju. Ove godine škola mi je pružila odgovorniju ulogu kojoj sam se ozbiljno posvetio proučavanjem zvuka.
Kao ljubitelj znanosti prvi put bio sam u ulozi prezentera ispred OŠ Vladimira Bosnara Stubičke Toplice na zabavno-edukativnoj manifestaciji Znanstveni piknik u perivoju dvorca Oršić u Gornjoj Stubici 6. i 7. listopada 2023. Riječ je o međunarodnome projektu za popularizaciju znanosti u organizaciji Udruga Profesor Baltazar, CARNET-a, Instituta Ruđer Bošković, Krapinsko-zagorske županije, Općine Gornja Stubica i Grada Donja Stubica. Čitatelji koji su posjetili manifestaciju znaju da je tamo uvijek baš jako zanimljivo, a i da prezenteri imaju posebnu ulogu. U toj ulozi nisu samo cure i dečki koji vole učiti i natjecati se, već je to sposobna ekipa na koju računa naša škola i zajednica.
Pozitivna trema
Naši mentori, pedagog Goran Jenić i učiteljica Kemije Maja Potočki, pripremali su osmaše Mislava, Magdalenu i Zvonimira te moga prijatelja Lovru i mene s temom o zvuku. Iako vrlo uzbuđeni, s ponosom smo stajali iza Rubensove cijevi, plinske boce i ostalih rekvizita koje smo pripremili za osvajanje publike na Znanstvenome pikniku. To je, navodno, pozitivna trema. Malo po malo, oko našega izložbenog prostora iliti štanda okupljalo se sve više ljudi. Većina ih je nagađala što je zvuk: „Zvuk je ono što govorimo, zvuk je kada nešto čujemo, zvuk je…“ No što je zapravo zvuk? Je li zvuk jednostavno zvuk? Može li se opisati? Slijedi moja usmeno-pisana prezentacija. Toliko sam ju puta prošao da mi se i danas, uoči Božića, dogodi da ju sanjam. Trudio sam se biti što glasniji.
Što je zvuk?
Zvuk je mehanički val, frekvencija od 16 Hz (čitaj: herca) do 20 kHz (čitaj: kiloherca) (20 000 Hz) u rasponu u kojemu ga čuje ljudsko uho. Valovi frekvencije ispod 16 Hz su infrazvukovi, a iznad 20 kHz – ultrazvukovi. Zvuči poznato? To je zato što su vaše majke, dok su bile trudne, išle liječniku na ultrazvuk provjeriti kako se razvijate. On bi uz pomoć stroja slao valove ultrazvuka koji su se, kada su naišli na prepreku, od nje odbijali i vraćali se natrag te tako na ekranu prikazivali vašu sliku.
Kako na(e)staje zvuk?
Sada dolazimo do glavnoga pitanja – kako nastaje zvuk? Dakle, krenimo redom. Kada govorimo, naše glasnice titraju i na taj način proizvode zvuk. One su izvor zvuka. Glasnice svojim titrajem remete tlak i položaj zraka u blizini te taj poremećeni zrak prenosi svoju nepravilnost na okolni zrak. Na taj način pokreće lančanu reakciju ili zvučni val. Budući da taj zvučni val s vremenom i prostorom gubi energiju, koju je u njemu na početku pohranio izvor zvuka, čujemo ga sve tiše. Primjerice, ako se zaderemo u Hrvatskoj, neće nas čuti u Londonu, koliko god mi to željeli. Val će tijekom putovanja izgubiti svu energiju koja je u njemu pohranjena. Na sličan način djeluje i jeka. Kada dademo zvučnom valu energiju i on naiđe na prepreku, od nje se odbije, ali u njoj ostavi dio svoje energije. Zato s vremenom jeka slabi.
Brzina kretanja zvuka
Isto tako trebalo bi spomenuti i to da se zvuk različitom brzinom širi u različitim krutinama i plinovima. Najveću brzinu zvuk ima u krutim tvarima. To je zbog toga što su čestice u krutoj tvari gušće posložene i energija se brže prenosi s jedne na drugu. Puno sporije zvuk se širi u tekućinama, a još sporije u plinovima. Jedini je problem to što za pokretanje vala u krutim tvarima treba više energije. Objasnit ću na primjeru domino-pločica kao čestica. Ako ih poredamo gusto jednu za drugom i ako pokrenemo domino-efekt (zvučni val), brže će se srušiti nego kad su posložene rjeđe. Samo što, nažalost, treba više domino-pločica (energije). Naravno, u vakuumu gdje nema čestica, zvuk se ne širi.
Do 65 decibela, molim!
Sa zvukom veže se i glasnoća. Glasnoća zvuka subjektivan je osjećaj jačine zvuka. Mjeri se u decibelima (dB). Što je neki objekt glasniji, to ima više decibela. Na primjer, šuštanje lišća šalje zvuk jačine oko 10 dB, a slijetanje aviona oko 140 dB. Za naše su uho prikladni zvukovi glasnoće do 65 dB.
Naravno, treba reći i da dječji žamor i melodija klavira ne pripadaju istoj vrsti zvukova. Razlikujemo tri vrste zvuka: ton, šum i buku. Ton je jedan, ne preglasan zvučni val koji se ne poklapa ni s jednim drugim. Šum je više zvučnih valova koji ne tvore jednu cjelinu. Buka je vrlo glasan, čovjeku neugodan ili čak bolan zvuk.
Nadam se da sam uspio približiti pojam zvuka. Posjetite iduće godine Znanstveni piknik pa ćete shvatiti da je ovaj moj pokušaj samo kap u moru izvrsnih prezentacija i pokusa koje nitko ne bi smio ni htio propustiti.
Tekst: Sebastian Gajski, 6. a
Novinarski osvrt pod mentorstvom Blanke Doko prijavljen na Županijsku smotru LiDraNo.
Naš novinar Sebastian Gajski, jedan od vrsnih prezentera na Znanstvenom pikniku.
Učenici 4. a, 7. a, 7. b i 8. a u pratnji razrednica, vjeroučitelja i stručne službe iskoristili su popularno-znanstveni program za kvalitetnu terensku nastavu.
Tjedan kajkavske kulture
U okviru Tjedna kajkavske kulture Krapina 2023. u nedjelju 3. rujna 2023. u Maloj dvorani Pučkog otvorenog učilišta Krapina otvorena je Izložba dječjeg likovnog stvaralaštva koja je dio dječjih svečanosti na kojima djeca njeguju govorenu, pisanu i pjevanu riječ KAJ. Na raspisani natječaj na temu ZAGORSKI PEJZAŽ, LICITARI i TRADICIJSKE DJEČJE IGRAČKE prispjelo je mnogo likovnih radova, a prosudbena komisija za izložbu je odabrala najkvalitetnije. Učenici naše škole i ove su godine sudjelovali na Likovnom natječaju dječjeg stvaralaštva. Učenici čiji su radovi bili izloženi su: Ana Sokač, Sara Šaban i Nika Krušelj iz 3. a razreda pod mentorstvom učiteljice Petre Friščić te učenice viših razreda: Sara Cerovečki i Lori Šipek-Glavač pod mentorstvom učiteljice Mije Papeš. Učenice i mentorice dobile su zahvalnice, a radovi mnoge komplimente gledatelja.
Tekst: Petra Friščić
Marko Pižir s mentoricom Rominom Gorički Mihaljinec nakon nastupa.
54. Dani kajkavske riječi u Zlataru
Bicikljin
Ščera sam popravil bicikljin.
Del sam si nove kutače,
naštelal sam brenze
i sad ide ko lud.
I tak sam ga jake zglancal
da je babica mislila da sunce svietli.
Onda je odjemput zagrmele.
Tak jake se dešč spustil
i zmazal mi cieli bicikljin.
(Marko Pižir)
MEĐUNARODNO INFORMATIČKO NATJECANJE DABAR
Čak sedmero naših učenika od 4. do 8. razreda našlo je svoje mjesto među 10 posto najboljih u Republici Hrvatskoj, ostvarivši najbolje rezultate u svojoj dobnoj skupini i kategoriji natjecanja te su nagrađeni Zlatnom diplomom Dabar 2023. S posebnim ponosom izdvajamo dvojicu učenika sa 100 posto riješenosti ispita - Jakov Kučak (4. a) i Sebastian Gajski (6. a). Ostatak mudrog i logičkog društva čine Ena Marošević (6. a), Teo Novoselec (6. a), Doris Matošević (6. a), Leon Smetko (7. a) i Ema Merlin (7. b). Mentorica je učiteljica Informatike Natalija Stambolija.
PRIČA POVODOM 81. OBLJETNICE SMRTI NIKOLE TESLE: NA TRAGU SVJETLOSTI
New York, 2. siječnja 1943.
– Nikola, imam ponudu za tebe.
– Kakvu?
– E moj Niko, jesi li ti ikada razmišljao o svjetlosti?
– A što misliš?! Svjetlost je moje drugo ime!
– Nedavno sam došao do otkrića koje bi moglo promijeniti svijet.
– Dobro, i što sad?
– Sastavio sam nešto što nas može poslati daleko izvan Sunčeva sustava! Ali moj dom nije u dobrim rukama. Rat dalje traje i razaranja ne prestaju. Ovdje u Americi bi moja postignuća bila sigurnija.
– Zašto se ne doseliš ovamo, kao i ja?
– Domoljublje je neopisiv pojam. Zato ti i vjerujem. Sačuvaj moj eliksir. Pazi da ne dođe u krive ruke. Moj avion kreće za pola sata. U budućnosti patentiraj i koristi moja otkrića, a za sada ih samo čuvaj. Vidimo se, prijatelju!
– Hvala na povjerenju, Alberte!
Hrvatska, siječanj 2043.
Carl i Filip bili su najbolji prijatelji još od vrtića. Sve su radili zajedno. Upisali su i istu srednju školu – Matematičko informatički obrazovni centar. Zajedno su sjedili u klupi i na svakome izletu.
Na izlet su krenuli u pet sati ujutro tako da se pola učenika u busu još nije razbudilo.
– Filipe, ti se cijelim putem nisi odlijepio od ove glupe igrice!
Carl se osjećao poprilično glupo. Filip nije uopće obraćao pažnju na njega. Kada je shvatio da je zapravo na Zemlji, a ne na planetu Voltix 2000 iz igrice, obrati se Carlu.
– Kako si, prijatelju? – pita Filip i prije nego što Carl zausti odgovoriti, nastavi dalje: – E, znaš da sam danas dobio „Legendary“ paket u igrici! Znači, bilo ti je ovako: idem ja s puškom po gradu i dođe neki lik, puca po meni i ja onda napravim salto unazad, headshotam ga, on umre i pobjeda je stigla meni!
Filip nije znao govoriti ni o čemu drugome osim o svojoj igrici i sportu. Bio je zapaljeni sportaš. Bio je u odličan u svim mogućim sportovima na svijetu. Carl je bio živa suprotnost Filipu. Zato je Filipove dojmove ocijenio s „fora“ i krenuo listati udžbenik iz fizike.
– Daj nemoj opet učiti.
Filip nije bio ljubitelj učenja.
– Koja si ti štreberčina!
– Pripremam se za obilazak Smiljana. Ne želim ispasti nespreman. Jesi li znao da Nikola Tesla nikad nije dobio Nobelovu nagradu?
– Ah, ti znanstvenici. Daj se opusti…
Filip nije mario za nespremnost. Kada su stigli u Smiljan, prvo su obišli Memorijalni centar Nikole Tesle. Svi vodiči koji su ih vodili govorili su jedno: Tesla je bio čovjek koji je promijenio stvarnost. Možete li zamisliti svijet bez struje?!
Carl je sve pomno pratio i zapisivao u svoju bilježnicu dok je Filip samo blijedo gledao sve vitrine i eksponate.
– Kaj je to? – pitao je Filip nakon dolaska do svakoga sljedećeg Teslina izuma.
Cijeli razred dođe do zadnje, ujedno i interaktivne, postaje. Bila je to postaja puna Teslinih transformatora.
– Sada možete isprobati…
Vodič nije stigao ni dovršiti rečenicu jer je tridesetak djece već napalo stol s „igračkama“. Ako je bilo tridesetak djece, bilo je i tridesetak transformatora. Cijela je soba brujala od hrpe sićušnih munja i zvukova koji su jasno predočavali trenutačne emocije srednjoškolaca. Naime, prava je igra tek počela. Svih tridesetak Teslinih čuda bilo je na istome mjestu i radilo je u isto vrijeme. To je moglo značiti samo jedno.
– Filipe, 'si ti nešto kopao po kablovima? – zabrinuto upita Carl koji se nalazio tik uz njega.
– Otkud ti takva ideja! Pa ja se ne poznajem u te šarene špage!
– Zašto onda moja kugla sve više vibrira i munje kao da žele izbiti van?
– Imam odličnu ideju! Slušaj što ti kažem. Jednu ruku ostavi na kugli, a drugom mi daj pet.
– 'Si ti normalan?! Uništit ćemo strojeve i sebe i tko zna što sve ne!
Bila je trunka nade u Filipu. Znao je da Carl nema jak stav i da će se prije ili kasnije složiti. U Carlovoj glavi događala su se fizička, psihološka i filozofska razmišljanja odjednom: „Što ako se stroj pokvario zbog predugog držanja dlana na njemu? Njegov popravak suprotnost je kvaru. Suprotnost je držanju puštanje. Ali suprotnost je držanja stroja dvama dlanovima (možda) držanje samo jednim dlanom. Ako se kugla pokvarila zbog viška struje u njoj, ne bih li trebao prenijeti njezinu energiju na transformator moga susjeda?“
Carl je bio samouvjeren, pa je svoja razmišljanja ostvario.
– Filipe, daj pet!
Filip, koji je već lagano gubio nadu u Carlov slab stav, iznenađeno da najjači i najbitniji pet u svom životu.
***
Taj pet pokrenuo je lančanu reakciju. Svi su počeli rušiti se jedni na druge. Svi Teslini transformatori odjednom su eksplodirali i munje su počele prštati na sve strane. Sve je izgledalo kao prizor iz znanstveno-fantastičnoga filma. Blještalo je na sve strane. Sijevanje nije prestajalo punih deset minuta. Nakon početnoga napada iznenadnoga straha, svi su počeli vrištati „kao da ih žive kolju“. To nije bio kraj neočekivanih događaja. Uslijedio je potres magnitude 6,9 stupnjeva Richterove ljestvice na petnaest sekundi. Panika je prevladala. Nitko živ više nije bio u Centru. Nitko nije ni zapamtio pravila ponašanja tijekom potresa iz nižih razreda. Odjednom se pojavi ogroman rasjed nasred Smiljana. Većina se ljudi onesvijestila, ali ne Carl i Filip. Filipa to nije ni dirnulo, a Carl dobro da nije dobio infarkt. Srećom, oboje su bili budni i spremni za daljnju akciju.
***
– Pun sam adrenaaalinaaa!!!
Filip je htio ponoviti sve ove događaje. Carl nije obraćao pažnju na prijateljeva glupiranja. Iz drugog sloja rasjeda ispalo je malo pisamce.
– Ako ti se digla razina adrenalina maloprije, onda sad budeš iskipio!
Carl nije mogao zadržati osjećaje, a Fićo se pojavio kraj Carla u trenu.
– Kaj piše? Kaj piše? Kaj piše?
Filip zamalo nije iščupao pismo iz Carlovih ruku.
Pismo je bilo kratko i jasno: „Onaj tko je našao ovu poruku ima pravo pristupa otkriću moga prijatelja Alberta koje mi je on povjerio na našem zadnjem susretu u New Yorku. Ovo je tajna koju nitko drugi ne smije doznati. Dođite u sobu 3327, u Hotel New Yorker na Manhattanu. N. Tesla, 1943. “
– Super! Kako ćemo mi sada sami u New York?! – nakon duže stanke, Filip je prvi nešto rekao.
– Imam ujaka iz SAD-a. On nam može kupiti karte i povesti nas! – Carl je ubrzo našao rješenje.
– Roditeljima ćemo reći da smo kod ujaka! Sve je riješeno!
Filipovo srce odjednom je zakucalo iznimno brzo.
New York, ožujak 1943.
– Imamo sreće što imaš bogatoga ujaka. Inače ne bismo bili sada ovdje.
Filip je bio pod dojmom dobroćudnosti Carlova ujaka.
– Ova nas je soba koštala oko 500 dolara, smiri doživljaj.
Krenuli su prekopavati cijeli apartman. Na kraju, u tajnoj ladici ispod radnoga stola Nikole Tesle pronašli su tajni eliksir. Čak ni Carl nije znao što je to. Bio je žute boje, sadržan u maloj bočici. Bliještio je kao Sunce. Dječaci nisu znali koliku moć on sadržava.
– Filipe, imam odličnu ideju! Otvorimo laboratorij u kojemu ćemo provjeravati čestice ove tekućine! Tvoja fizička sprema i moja strast za učenjem ključ su do pobjede!
***
Carl je „žicao“ svoga ujaka da kupi Teslinu sobu. Ispočetka mu se ta ideja činila poprilično čudnom, ali se složio. Dalje je sve išlo po planu. Filip i Carl otvorili su laboratorij usred Manhattana i krenuli dobro zarađivati. Imali su dovoljno novaca za svoj zadnji eksperiment.
***
– Filipe, jesi li donio sve materijale potrebne za izgradnju? – Carl je vodio organizaciju kao pravi stručnjak.
– Naravno da jesam. Mislim da možemo krenuti s izgradnjom projekta. – Filip se nije osjećao manje važnim od Carla.
– Nabavio sam UltraEnergetske robote. Oni će to sagraditi za mjesec dana. – Carl je volio koristiti najmodernije tehnologije u svom radu.
Roboti su posao obavili na vrijeme. Za vrijeme gradnje Carl i Filip prošli su tečaj za astronaute. Vrijeme je da vam otkrijem tajnu Zadnjeg projekta. Bila je to svemirska raketa. U prostor s gorivom dodali su nekoliko kapi svjetlosnoga eliksira. Htjeli su testirati remek-djelo samog Alberta Einsteina!
Tako je došao taj veliki dan. Ljudi su se okupili oko televizora, a Carl i Filip već su bili u svojim odijelima.
– Jesi li ikada razmišljao što je svjetlost? – upita Carl Filipa.
– Svjetlost su valovi ili čestice… – nesigurno odgovori Filip.
– Sada sve razumijem. Einstein je izvukao ekstrakt iz čestica Sunčevih zraka! – sinulo je Carlu.
Već je bio trenutak da zauzmu mjesta u letjelici. Krenulo je odbrojavanje. Svi trenutci njihovih lijepih života vratili su im se sada. Možda im je to bio zadnji put. Deset! Devet! Osam! Sedam! Ostvarili su svoj cilj. Postali su još jedan dio povijesti astronautike. Šest! Pet! Četiri! Suze u očima Carla bile su sve vidljivije. Shvatio je da za znanstvena postignuća ponekad treba žrtvovati više nego što nam se čini. Tri! Dva! Jedan! Nula!
***
Svi su shvatili što se dogodilo tek nakon nekoliko trenutaka. Raketa je nestala, a zajedno s njom i Carl i Filip. Snaga koja se oslobodila kod uzlijetanja uzdrmala je cijeli svijet. Prvi, a zasad i zadnji astronauti koji su putovali brzinom svjetlosti upisani su u povijest. Što je bilo s eliksirom? Filip ga je zakopao duboko ispod New Yorker Hotela. Tamo će čekati nove osobe koje će se usuditi poigrati s vatrom, odnosno svjetlošću.
Sebastian Gajski, 6. a
Skraćena inačica literarnog uratka pod mentorstvom učiteljice Romine Gorički Mihaljinec za Županijsku smotru LiDraNo.
Sve prolazi
Zaljubljena sam u znanost. Zanimaju me sva filozofska pitanja, svi najnoviji podaci o svemiru, najnovija otkrića o svijetu oko mene. U posljednje vrijeme zbog silnog stresa u školi, zbog puberteta možda, zbog gubitka prijatelja, vrijeđanja, nazivanja 'štrebericom', dovikivanja 'nemaš život osim knjige', i zbog toga što nemam baš previše podrške od roditelja, jednostavno sam se izgubila u svom životu. Počela sam propitkivati sve. Zašto svi imaju prijatelje, a ja ne? Zašto je u ovom svijetu počeo biti problem da želiš znati više? Zašto i ja ne mogu imati nekog kome ću sve ispričati na kraju dana, da me sluša sa željom, pozorno, pa makar pričala o crnim rupama ili o tome da srce jednog školjkaša može živjeti do 500 godina? Zašto me nitko ne može voljeti takvu kakva sam?
Pitanja koja je Sanja postavljala svome dnevniku iz dana u dan bilo je sve više, a ona je imala sve manje odgovora. Misli su je izluđivale. Utjehu je nalazila u zapisivanju svih tih misli koje su joj prolazile kroz glavu. To joj je pružalo neku vrstu ispušnog ventila.
Jednog dana otišla je pisati u park. Kada je uzimala svoju torbu, nije primijetila da je s knjigama izvadila i svoj dnevnik dok je tražila maramice. Tek u parku vidjela je da dnevnika nema. Ostavila ga je kod kuće. No to ju nije spriječilo da piše, bila je previše napeta i zato je morala pisati. Uzela je papir koji je našla u torbi.
Kada se rodimo, nismo baš svjesni svijeta oko sebe, svega što se događa, ne znamo što čemu služi, no iz dana u dan učimo. Kada naučimo puzati, počinjemo učiti hodati, kada naučimo hodati, svijet nam počinje biti zanimljiv, počinjemo svašta iščekivati: ispadanje prvog zuba, kretanje u vrtić, školu, nova prijateljstva, simpatije, kasnije, koju ćemo srednju školu upisati, pa koji ćemo posao dobiti, pa kad ćemo početi putovati, djecu, unuke, penziju, i tako cijeli život provedemo u iščekivanju nečega što se neće možda ni dogoditi. A zašto? Zašto jednostavno ne možemo živjeti bez ijedne misli? Zašto se ja moram svaki dan pitati kada će doći prava ljubav, cijeli svijet govori da je to ono što čini život ispunjenim. Što ako je nikad ne nađem…
Sanja je nakratko podigla pogled s papira. Ugledala je Damjana, najpopularnijeg dečka u školi. Počela je zamišljati kako bi mogao teći razgovor između nje i Damjana:
Pišeš nešto za školu, ide ti to dobro?
Ne, ovo je za opuštanje, volim pisati, može se reći da mi ide dobro.
Viđao sam te već na hodnicima u školi, znam da ti to sve dobro ide u vezi škole, pa bi li mogla sutra doći tu da mi pomogneš napisati sastavak iz hrvatskog?
Ok, vidimo se onda sutra u 18:00 tu na klupicama.
Može, vidimo se.
Zamišljajući taj razgovor, nije mogla ne pomisliti kako bi njezin život mogao izgledati u slučaju da se između Damjana i nje dogodi više od običnog razgovora. Zamišljala je čudan osjećaj nervoze, uzbuđenosti i maštala o njihovu sastanku, njegovoj zahvalnosti na pomoći oko pisanja sastavka, toplom zagrljaju dok iznad parka i klupice zalazi sunce.
Njezina je mašta već počela planirati sve buduće sastanke u parku, trenutke bliskosti, razgovore i šale. Sanja je zamišljala kako bi ostali u školi reagirali na njezinu vezu s Damjanom: štreberica s najpopularnijim dečkom u školi. Damjan je u njezinoj glavi bio topao, nježan, pun razumijevanja i zanimanja za njezine interese, požrtvovan. Mašta ju je odnijela daleko u budućnost u kojoj bi Damjan i ona živjeli i uspješno radili u nekoj stranoj zemlji poput Velike Britanije ili malo toplije Španjolske. Damjan bi bio profesionalni nogometaš, a ona znanstvenica… Dobili bi dvoje predivne djece, putovali bi, ostvarili svoje snove, dočekali zajedno i penziju i duboku starost…
Dan je bio sunčan, no vjetrovit. Vjetar je zapuhao u trenu kada je Sanja digla ruku s papira. Papir je poletio zrakom, a Sanja počela trčati kako bi ga uhvatila. Vjetar na trenutak prestane i papir sleti pred Damjanove noge. Prizor je djelovao kao scena iz romantičnog filma kad se dvoje mladih slučajno spoji.
Pišeš nešto za školu, ide ti to dobro?
Ne, ovo je za opuštanje, volim pisati, može se reći da mi ide dobro.
Viđao sam te već na hodnicima u školi, znam da ti to sve dobro ide u vezi škole, pa bi li mogla sutra doći tu da mi pomogneš napisati sastavak iz hrvatskog?
Ok, vidimo se onda sutra u 18:00 tu na klupicama.
Može, vidimo se.
Tekst: Magdalena Mlinarić, 8. a
Literarni uradak pod mentorstvom učitelja Tina Krznara prijavljen na Županijsku smotru LiDraNo.
Šalica
Moj djed bio je poseban. Dok bi drugi djedovi učili djecu kako se popeti na drvo, moj bi nam djed držao predavanje zašto se nije dobro penjati na drveće. Ukratko, kad je imao dvanaest godina, pao je sa stabla. U strahu da se isto ne dogodi i meni, zabranio mi je penjanje na drvo.
Imao je sijedu kosu koja je uvijek bila uredna. Na čelu je imao bore jednu ispod druge, pravilno poredane kao u vojsci. Njegove plave oči bile su poput mora. Nos mu je bio velik, a imao je i dug vrat. Bio je jako mršav, noge su mu bile duge, tanke poput štapića. Na nogama je uvijek nosio smeđe kroksice koje je dobio od bake za osamdeseti rođendan. Zajedno smo mu odabrale taj poklon.
Često je bio mrzovoljan, a kad bi bio sretan, pravio bi se da svira gitaru. Znam, zvuči smiješno, ali je istinito. Toliko je volio mojega brata i mene da nam je pravio palačinke hodajući sa štakama.
Volio je sve poklone na kojima je pisalo „Djed za deset“ ili „Najbolji djed“. Zadnji poklon koji sam mu kupila bila je upravo bijela šalica na kojoj je posebnim slovima pisalo „Najbolji djed“. Pio je iz nje svaki dan. Sad šalica već dva tjedna čeka da netko iz nje popije kavu ili čaj.
Moj je djed sad još ljepši. Ima dugu bijelu haljinu i predivna bijela krila. Nedostaje mi, a nedostaje i svojoj bijeloj šalici koja ga čeka u mraku.
Tekst: Una Vlahović, 6. a
Literarni uradak pod mentorstvom učiteljice Romine Gorički Mihaljinec prijavljen na Županijsku smotru LiDraNo.
RADIJSKA EMISIJA "MODERNE OVISNOSTI" IZVANNASTAVNE SKUPINE ČUČEKI MENTORICE ROMINE GORIČKI MIHALJINEC ZA ŽUPANIJSKU SMOTRU LIDRANO