Intervju povodom Noći kazališta  

Marina Kostelac: Dramski odgoj svima nam je potreban

Nakon predstave „Tko to tamo prlja“ dobili smo priliku u školskoj knjižnici intervjuirati glavnu glumicu Marinu Kostelac, lutkaricu, redateljicu i voditeljicu umjetničke organizacije Max teatar u Zaprešiću. Sugovornica nam je otvorila vrata u svijet umjetnosti i dramskoga odgoja.

Razgovarale: Alma Beljak i Manuela Klenkar

Manuela i Alma (uglas čitaju s papira): Dobrodošli u našu školu! Jako nam se svidjela predstava.

Knjižničarka: Ovo je Almin prvi intervju pa cure, molim vas, ozbiljno.

Marina: 'Ajme, znači bit će formalno… (službeno) Dobar dan. Drago mi je što sam došla u vašu školu i da vam se svidjela predstava. Izuzetna mi je čast dati intervju novinarskoj grupi. Izvolite, spremna sam za pitanja.

Knjižničarka (smijeh): Dobro, ipak ne baš tako ozbiljno. Ovo je za objavu u školskome listu Maksić.

Marina: A još jedan Maks? Ipak, prvo je bio Max teatar, ime dobio po mojoj djeci.

Knjižničarka: List je od 2011.

Marina: Teatar od 2000.

Knjižničarka: Školski list nazvan je po biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, jako važnoj osobi za razvoj Stubičkih Toplica.

Marina: Moram vam se pohvaliti da sam prije predstave upoznala učiteljicu koja vodi dramsku.

Knjižničarka: Učiteljica Mirna vodi dramsku u nižim razredima, a Dramske igre i vježbe vodim ja.

Marina: Drago mi je, gospođo. (smijeh) Koliko je polaznika?

Knjižničarka: 11, šestero sedmaša i petero petaša.

Alma: A naša bivša razrednica Davorka vodi Lutkarsku skupinu.

Knjižničarka: Imamo i Plesnu u nižim razredima. Puno mogućnosti škola nudi.

(Marina odobrava kimanjem.)

Knjižničarka: Cure, možemo krenuti s pitanjima.

Manuela: Tko Vas je i kada poveo na prve satove glume? Kako se zvalo Vaše prvo kazalište?

Marina: Odrastala sam u Rijeci. Išla sam u Glazbenu školu na klavir pa me je mama ubrzo upisala na ritmički balet Baletnoga studija kod profesora Jože Komljenovića. Stvarao je s djecom plesne predstave poput Petra Pana, Ivice i Marice. I tada sam se baš zaljubila u kazalište. Sjedila bih iza pozornice i razmišljala kako želim da mi to bude životni poziv. Dalje sam išla u tom smjeru. U srednjoj školi otvorila se dramska grupa koju je vodio Bosnimir Ličanin, glumac Hrvatskoga narodnog kazališta Ivan pl. Zajca u Rijeci. Ta njegova prva generacija iznjedrila je reprezentativnu grupu glumaca. Puno nam je pomogao da se bavimo ovim poslom.

Alma: Kako je raditi u Zagrebačkome kazalištu lutaka?

Marina: Ako imamo želje i puno sreće, mi glumci se nakon Akademije dramske umjetnosti zaposlimo u nekom kazalištu, a ostali postanu slobodni umjetnici. Još na Akademiji radila sam puno dječjih predstava u kazalištima za djecu Žar ptica, Trešnja, ZKL i na privatnim kazališnim scenama. Glumila sam i večernje predstave u teatru ITD i u Komediji, ali najugodnije sam se osjećala kad bih radila za djecu ili s djecom. Kad su se otvarale mogućnosti zaposlenja, odlučila sam se za Zagrebačko kazalište lutaka. Kad ste glumac  lutkar, ne dolazi do izražaja ego. Reflektori i velika pažnja javnosti često mogu smetati samoj umjetnosti. Lutkarstvo mi je bilo sigurno mjesto gdje sam se mogla zaštititi od pritisaka i slobodno raditi.

Manuela: Godinama ste na sceni, stalno prisutni. Znate li uopće broj predstava u kojima ste glumili, a koje ste režirali? Možete li izdvojiti najdražu?

Marina: Da, prije nekoliko godina morala sam za biografiju pobrojati sve što sam radila pa sam se zaustavila na nekih 80 uloga. Svake godine imam po tri do četiri premijere, što u vlastitom kazalištu Max teatar, što u ZKL-u ili nekom drugom kazalištu. Mislim da sam dosad režirala 30-ak predstava. Koja mi je najdraža? Pa, eto, ne znam.

Alma: I na televiziji Vas često vidimo. Koja uloga u filmu je bila najzahtjevnija?

Marina: Glumila sam u nekoliko filmova u kojima mi uloge nisu bile zahtjevne. Imala sam main cast (op.a. glavna uloga) u jednoj sapunici godinu dana. Moj sin sada završava filmsku režiju i produkciju pa, evo, nadam se da ću imati više prilika glumiti i u tom mediju. Kao strastveni zaljubljenik kazališta prije svega sam kazališna glumica, ali film mi je zanimljiv medij.

Manuela: Koja je razlika između glume u kazalištu i na filmu?

Marina: Drugačije se glumi, mora biti puno prirodnije, mimika lica mora biti smirenija… Ne mogu reći da ne volim film i televizijsku glumu. Možda mi nisu baš najdraže te sapunice koje se snimaju na brzinu. Ljudi vas puno brže prepoznaju kad vas vide na ekranima, ali mislim da nama glumcima to i nije baš neko veliko veselje.

Alma: Često čujemo Vaš glas u crtićima. Je li to zanimljiv posao kako se čini?

Marina: Obožavam sinkronizirati crtiće! Dok sam bila mala, voljela sam oponašati svakojake glasove iz crtića. To mi je stvarno veselje, kada god uhvatim vremena odlazim sinkronizirati. Radi puno drugih obaveza, uzela sam pauzu zadnjih godinu dana.

Alma: U Zaprešiću vodite vlastito kazalište Max teatar. Kako to da ste odlučili pokrenuti vlastito kazalište?

Marina: Max teatar je umjetnička organizacija. Umjetničke organizacije postoje radi okupljanja ljudi koji žele kulturno-umjetnički djelovati. Željela sam napraviti predstavu prema stvaralaštvu Mate Balota „Dvije daske ili razgovor s mrtvim kumom“ po svom diplomskom ispitu. Željela sam tom tekstu dati život, postaviti ga na daske, opremiti, glumiti. Max teatar nastao je iz potrebe da bi se moglo umjetnički stvarati vlastitom inicijativom. Iduće godine ću tu predstavu obnavljati.

Alma: U sklopu Max teatra su dramske skupine prema starosti polaznika. Možete li otprilike izbrojati djecu i mlade koje ste vodili kroz svoje kazališne skupine?

Marina: Kad smo se prije 15 godina doselili u Zaprešić, nije bilo dramskih skupina s voditeljima profesionalcima. Max je imao smisla za glumu pa je njegov tata Tomislav predložio da pokrenem dramsku. Poslušala sam ga jer sam dobra žena. Znači, ako želite sačuvati brak, morate pokrenuti dramsku skupinu. (smijeh) Preko 400 djece prošlo je kroz dramski studio. Kad napravim predstavu s djecom glumcima, djeca u publici požele i sama glumiti.

Alma: Da, i meni se taj svijet jako sviđa. U nižim razredima pohađala sam Lutkarsku skupinu, u višima Dramsku, a od ovoga ljeta idem i u Max teatar. Zašto je dramski odgoj tako važan?

Marina: U dramskoj pedagogiji čovjek se susreće sa samim sobom, mora promisliti tko je, što je, odakle dolazi, kamo ide; mora pokušati odmaknuti nametnuta mišljenja okoline i predrasude. Osobno sam to prošla prolazeći kroz proces glume, dolazeći do sebe i svojih osjećaja, okidača. U tom procesu stalno promišljamo i pronalazimo sebe – što smo mi u svojoj biti. To pokušavam prenositi na polaznike. Mladi ljudi se osvijeste, ohrabre se pokazati kako se osjećaju, uče artikulirati svoje probleme i osjećaje. Dramski odgoj svima je potreban, ne samo ljudima koji se žele profesionalno baviti glumom.

Manuela: Je l' Vas onda upravo to inspirira i potiče da stvarate tolike projekte?

Marina: Inspirira me susret s ljudima u kojima nešto posebno primijetim, ili kada vidim negdje nešto što me zainteresira – ili polaznik, ili književno djelo, ili situacija u državi i svijetu. Svemu želim dati umjetnički oblik.

Alma: Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Marina: Nemam slobodnog vremena (smijeh). Koristim ga isključivo na edukaciju s mladima. Volim šetnju u prirodi, to me jako veseli. 

Alma: Ušli smo u Mjesec hrvatske knjige. Po Vašem mišljenju, zašto je čitanje važno? Koliko su knjige vezane uz Vaš posao?

Marina: Književna djela su ono od čega kazalište kreće. Moramo imati pametan dramski predložak ili barem neku dobru pjesmu, nešto što nas inspirira i motivira na stvaranje. Čitanje je jako važno. Imamo prekrasnih knjiga i književnika. Šteta je da smo s mobitelima izgubili naviku čitanja među širom populacijom. Mislim da je danas puno manje djece i odraslih koji stignu i zaista s guštom čitaju, puno manje nego u naše vrijeme. U naše vrijeme bio je prestiž čitati, zapisivali smo si tko je više pjesama naučio napamet, natjecali se tko je više knjiga pročitao.

Knjižničarka: Da, bilo je cool hodati s knjigom.  

Marina: Primjećivale smo dečke koji su znali recitirati poeziju. (smijeh) I danas mi je super vidjeti u vlaku da netko čita.

Manuela: Koju poruku biste poslali djeci koja bi se u životu htjela baviti glumom?

Marina: Neka u svome okruženju potraže dramsku skupinu. I bilo bi dobro da često idu u kazalište, da gledaju kazališne predstave. (baci pogled na knjigu) Bijeli klaun, odlična knjiga! 

Alma: Da, predložila je knjižničarka da radimo predstavu po tome. Možda i budemo! Hvala vam na svemu, predstavi i intervjuu.

Lutkarstvo mi je sigurno mjesto

Djeca u publici žele i sama glumiti

Kazalište kreće od književnih djela