Pevci sa Bajlon-skvera i moja frka sa njima / Miroljub Todorović
Датум постављања: 04.09.2012. 13.28.03
NEMO PROPHÉTA IN PATRIA
KLIKER-ŠTRIKERAJ JASMINE LUKIĆ
EPIGON SIGNALIZMA
''OTKRIĆE'' SLOBODANA RAKITIĆA
Tekst Signalizam i srpsko pesništvo sedamdesetih godina objavljen je u časopisu Književnost, 1986. godine u četiri nastavka, brojevi: 5, 6-7, 8-9 i 10. Iste godine objavljen je i u knjizi Pevci sa Bajlon-skvera i moja frka sa njima, Novo delo, Beograd, 1986.
____________
videti više:
https://sites.google.com/site/posebnaporodicnazavetina/assignments/stajesignalizamdoneosrpskojpoezijimiroljubtodorovic
KLIKER-ŠTRIKERAJ JASMINE LUKIĆ
Militantnost neotradicionalističkih bojovnika i dizajnera, Jasmine Lukić i Miodraga Perišića, posebno se osetila u nekim njihovim stavovima povodom tumačenja „novije poezije srpske”, objavljenim u književnim glasilima početkom ove decenije.57 Ta militantnost (šalabajzerstvo), samo je po sebi problematično jer, kao što ćemo videti, predstavlja neku vrstu dimne zavese iza koje se pokušavaju beskrupulozno falsifikovati ključni momenti u srpskoj poeziji sedamdesetih godina i pojedini epigoni signalizma, pesnici koji su preuzeli stvaralačke postupke koje je u srpsku poeziju uveo signalizam, dići na pijedestal otkrivača, nedodirljivih proroka takozvanog ,,pesništva promene”.
U svome tekstu Značaj sedamdesetih, Jasmina Lukić kaže povodom novije srpske poezije: ,,Ova poezija zahteva čitaoca podjednako kritičnog kao što je ona sama i isto toliko spremnog na iskušenja stvaralačkog traganja”.58 To me je podsetilo da sam čitavu deceniju pre ove njene tvrdnje, pokušavajući da definišem i sam neke od novih pesničkih oblika, koji su se razvili u okviru signalizma, zabeležio sledeće: „Sve ovo uslovilo je da nova poezija traži i novog čitaoca. Ne pasivnog konzumenta već gotovih pesničkih poruka, već inteligentnog i podjednako kreativnog učesnika jedne duhovne igre gde konačni rezultati zavise i od mogućnosti kombinovanja datim elementima i inspiracije samog ,,čitaoca“.59
Ne želeći dublje da ulazim u sličnost navedenih tvrdnji, ograničio bi se samo na to da je Jasmini Lukić veoma dobro poznata teorija i praksa signalizma. No, već sledeća rečenica u njenom tekstu zbuniće dobronamernog čitaoca, koji je na osnovu prethodnih primera mogao da izvede takav zaključak. Jasmina Lukić će tu nedvosmisleno ustvrditi kako „bi pogrešno bilo verovati da se promena” u srpskom pesništvu sedamdesetih godina „može tumačiti u okvirima nekog pravca”.
U ovom svom kliker-štrikeraju, koji će kasnije znatno proširiti60, neotradicionalistička kritičarka očito polemiše sa signalizmom izbegavajući čak i da ga spomene. Signalizam je za nju mora koju ne sme ni da sanja, mada je očigledno da je muči, jer joj stoji tu, tik iznad glave, rušeći njenu iskonstruisanu, veoma lomljivu viziju pesništva sedamdesetih. Ona je dobro upoznata sa signalističkim prodorima i novinama koje je on uneo u srpsku poeziju, formirajući nov pesnički senzibilitet, „ostvarujući neke bitne pomake u poimanju modernosti” u srpskoj kulturi i literaturi. Jasmina Lukić isto tako dobro zna da neće moći dugo da se njenim, Perišićevim, B. A. Popovićevim krivotvorinama i drugim oblačnim jafinama prikriva prava istina o prelomu u srpskoj poeziji krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina.
Jedan od glavnih argumenata kojim ova kritičarska trojka maše, pominjući inauguraciju novog pesničkog postupka, „radikalne intervencije”, „najuticajniji projekat novijeg srpskog pesništva”,61 pa čak i avangardu (naravno, za njih je to „prava avangarda”, ona koja se „ne opterećuje nepotrebnim eksperimentisanjem”),62 jeste pesnik Milutin Petrović i nekoliko njegovih knjiga koje je objavio počev od 1971. godine.
EPIGON SIGNALIZMA
Pokušaću ovde da pokažem i dokažem koliko je ova pesnička maskota neotradicionalizma i njegovih zagovornika, brojnih literarnih droćkaša i ostalih kulturtregerskih dustabanlija, u stvari epigon signalizma, koji je koristeći iskustva ovog srpskog avangardnog pokreta, a posebno preuzimajući jedan od brojnih stvaralačkih postupaka što je otkriven u predkompjuterskoj (stohastička poezija) i kompjuterskoj fazi signalizma, uspeo da se u vremenu pometnji pred lavinom signalističkih otkrića nametne kao nekakva srednja, dakle, manje opasna varijanta tradicionalističkom establišmentu i njegovim nastavljačima.
Odmah u početku moram da naglasim da se prava priroda Petrovićeve pesničke ličnosti izražava u njegovim dvema autentičnim zbirkama Tako ona hoće (1968) i Drznoveno roždestvo (1969) kojih se on, a i neki njegovi kritičari-gotivci olako, i rekao bih, čak pomalo rizično, odriču. Tu pravu prirodu, bez mimikrije „modernog” pa čak i „avangardnog”, kako poneko od njegovih pajtosa voli da ga krsti, kao i bez stvaralačkog postupka i svega onog što je preuzeo i naučio u signalizmu, ponajbolje definiše Bogdan A. Popović u svoj antologiji Poezija i tradicija, gde je, naravno, s punim pravom svoje mesto zauzeo i Milutin Petrović.
Prema B. A. Popoviću, ovoga poetu karakteriše „barokna poetska blagoglagoljivost”64, (da to nije onaj barok u koji je B. A. P. zatabanao pred signalizmom?), sa „mnogobrojnim primerima leksike koja pripada tradiciji”.65 U osnovi ove „male poetike”, koja je čak i kao takva, kao „mala”, plod nekakve pesnikove ,,zbunjenosti”, kako naglašava Popović, stoji ,,težnja da (se) obnove veze sa tradicijom u veoma širokom smislu te reči”,66
No, Milutin Petrović nije, izgleda, tako neslan i zbunjiv šojkan kako pokušava da ga nalorfa njegov prešpilovani haver B. A. P. Pomno je pratio zbivanja u signalizmu i gotovo neverovatnom brzinom apsorbovao sve novine koje je ovaj pokret uneo u srpsku poeziju, počev od bitno drugačijih sadržaja pa do novih stvaralačkih postupaka. Kraj hiljadu devetsto šezdeset i devete i hiljadu devetsto sedamdeseta, godine su nagle „promene” Milutina Petrovića od „zbunjivog” tradicionaliste sa ,,malom poetikom” do „avangardiste” koji kasnije, prema rečima njegove kritičarke Jasmine Lukić ,,u Glavi na panju razara rečenicu i isključuje sve interpunkcijske znake, ostavljajući samo beline između reči i velika slova kao posebnu vrstu znakova”.67
Videli smo gde i kako se u signalizmu eksperimentisalo sa ovim elementima i do kakvih se rezultata dolazilo. Prepustimo čitaocima i budućim istraživačima srpske poezije sedamdesetih godina da sami izvode zaključke oko ovog i ovakvog prećutkivanja signalizma. Nije, međutim, reč samo o uticaju koji je Petrović pretrpeo pomno iščitavajući signalističku lektiru već i o nečem drugom, mnogo dubljem i ozbiljnijem. U knjizi Kiberno objavio sam nekoliko pesama u čijem sam stvaranju koristio i usluge elektronskog računara. Na koji način je to rađeno već je ranije opisano i ovom prilikom o tome neću govoriti. Navešću jednu pesmu i deo druge kao primer za ono što želim dokazati:
SAMO KAO SVINJA
poljoprivredno stičite
tamo tamo
kažem na tržištu
jedna četka golicaju
udica ali dišem
udica odumiranje
jesam li ljudožder
puder nisu
kuvam u crkvi
iz šekspira iz šekspira
oprezno ljudožder
udica ali dišem
jedna četka seo sam
sposobnost ali ko
moj jezik ali ko
samo kao svinja
KVALIFIKOVAN ŠARPLANINAC
1.
sposobnost je igrati
odrezaću joj i ukrasti
na klinici ali dišem
oboleće i hleb
zmija na kalemegdanu
ali dišem i volim
ne samo u autobusu
jesam li lajao
kažem i postojim
kažem nisam
Sada kada je srpska poezija, dobrim delom pod neposrednim i posrednim uticajem i zračenjem ove i ovakve poezije, ušla u sasvim drugačije prostore „pevanja i mišljenja“ nego što su oni s kraja šezdesetih godina, ovi stihovi i ne moraju zazvučati baš tako šokantno. Sredinom 1969, i početkom 1970. godine, međutim, kada su objavljeni ciklus Konjic-Ljeljen i zbirke Signal i Kiberno, oni su svojom do kraja razorenom sintaksom, rečeničkim (stihovnim) sledom, svojom alogičnošću i potmulim tektonskim ritmom, delovali više nego šokirajuće. U srpskoj poeziji tog vremena nema, niti je moglo biti, ovakvih stihova i ovakvih pesama. Primenom jednog novog stvaralačkog postupka u stohastičkoj poeziji, (pronađenog mnogo ranije u prvoj fazi signalizma (scijentizmu) zatim radikalizovanog upotrebom kompjutera, došlo je u našem pesništvu do tada neviđenog razbijanja jezika, rečeničke i standardne poetsko-jezičke strukture što je na kraju dovelo do stvaranja nove forme, novog duha, senzibiliteta, novog mišljenja.
Pesnički postupak reprezentovan u ovim stihovima veoma je brzo postao plen takvih ,,avangardista” i ,,radikalnih liričara”, kao što je Milutin Petrović. Dve godine nakon pojave Konjica-Ljeljena, a godinu i po dana posle objavljivanja Signala i Kiberna ovaj književni perger objaviće Glavu na panju gde će upravo primeniti preuzeti, da ne upotrebim težu reč, način stvaranja pesama. A ta forma, taj novi način kreacije, da parafraziram ruske formaliste, izlučio je novu sadržinu, novi jezik, otvorila pravu lavinu slika nove civilizacije, jezika nauke, tehnologije, potrošačkog društva, sve ono što je M. Petrović mogao samo da sanja metanišući pred svojim „drznovenim roždestvom”. Uzevši iz Konjica-Ljeljena, Signala i Kiberna tek otkriveni pesnički postupak ovaj pesnik je automatski preuzeo i sve ostalo. Više od pola posla time je, u stvari, bilo završeno. Sa malim varijacijama, ne pokazujući baš neku osobitu invenciju da preuzeti način stvaranja dalje usavršava68 (možda, prema savetima njegovih prijatelja, oprez i strah da ne počne s „nesvrhovitim eksperimentima”), Milutin Petrović je napravio nekoliko sledećih knjiga.
''OTKRIĆE'' SLOBODANA RAKITIĆA
Jedan od prvih koji je uočio gde se nalaze koreni „promene” Milutina Petrovića, kritičar koji je, uostalom, ponajviše i doprineo mistifikovanju uloge ovog pesnika i njegovog epigonskog pevanja, bio je Slobodan Rakitić. U podužem pogovoru u knjizi Promena (SKZ, 1974), pošto je prethodno nabrojao kao odlike Petrovićeve poezije sve ono što je već davno ostvareno u signalizmu: „oslobađanje od lirskog govora u klasičnom značenju”, „potpuna negacija svakog saznanja o prirodi i duhu tradicionalnog pesništva”, novi pesnički ritam, stvaranje poezije ,,od samih njenih nedostataka, krhotina i otpadaka”, značajna uloga „belina, opkoračenja i grafičkih ambisa”, upotreba „svakodnevnog i na prvi pogled potpuno nestilizovanog govora”, „duh negacije, duh antiliterature i antipoezije”, „demistifikovanje pesničkog čina”, „Petrović bi radije da vidi sebe izvan knjige”, izdvajanje „iz konteksta celokupne savremene srpske poezije”, upotreba jezika i simbola iz takvih oblasti kao što su „medicina, biologija, pravne nauke, astronomija, filosofija, estetika, ekonomija, agronomija”, Rakitić će konstatovati da sam pesnik ima gotovo mazohističku, rekli bismo pokajničku i psihološki sasvim razumljivu želju ,,da nam sugeriše da Glavu na panju i Promenu nije napisao on već neko Drugi”.
Na kraju svog pogovora Rakitić će, svesno ili nesvesno biti još eksplicitniji u otkrivanju tog Drugog koji je Petroviću napisao, ili bar pomogao da napiše takve pesme, odnosno od koga je on preuzeo „posebnu poetsku tehniku”, koja mu je omogućila da od malog „baroknog” tradicionaliste što se „oslanja na najbolje tokove naše pesničke tradicije” dođe do toga da uspostavi jedan „prezriv odnos prema duhu Literature”, pa čak i da, opet prema ovom njegovom kritičaru, koji mora da je uložio ogroman, gotovo samoubilački napor da sve to što se suštinski suprotstavlja njegovim sopstvenim pesničkim vizijama analizira i istakne, u jednom „rezigniranom stihu, punom tragične mudrosti” krikne:,, Odbacio sam knjigu “.70
Pitajući se kakav je taj novi pesnički postupak kojim je Petrović tako iznenadio svoje prijatelje nakon zbirki Tako ona hoće i Drznoveno roždestvo, Rakitić će kazati kako je „struktura njegove pesme sada sasvim iskidana, razglobljena, razorena, opustošena”, odnosno kako Petrović „jedan pesnički iskaz počinje prvim stihom, u drugom ili trećem on ga privremeno kida, napušta, prelazi odjednom na neko sasvim drugo ,vidno polje’, na drugu asocijaciju...”, Na kraju Rakitić će zaključiti da „Promena poseduje nešto od kompjuterskog načina pisanja stihova čak neke crte signalističke poezije”71 (podvukao M. T.). Ovom Rakitićevom zaključku, posle svega što sam na prethodnim stranicama izložio i primerima pokazao, mislim da nije potreban nikakav komentar.
NAPOMENE
57 Neotradicionalisti, Perišić i Lukićeva signalizam uopšte i ne spominju u svojim kritičkim napisima. O razlozima tog dugogodišnjeg i upornog ćutanja biće više reči. Ovde valja napomenuti da njihova prethodnica: Popović, Protić i Komnenić,
posle prvih napada 1970—1972, izbegava svaku dalju javnu raspravu o signalizmu. Za njih signalizam kao da više ne postoji. On je tabu tema.
Tako „hroničar pesničke epohe” Bogdan A. Popović sa svim svojim godišnjim, polugodišnjim i tromesečnim rang i drugim listama u tiražnim nedeljnicima i uticajnim Književnim novinama gde je dugo godina bio urednik, u svom tom srpskom književnom (poetskom) „bogatstvu u raznolikosti”, kako sam naglašava, nigde više ne vidi signalizam. Uzalud su se u toj epohi, čiji je hroničar evidentno, (bar po listovima gde je pisao, i važnosti koja mu je na taj način pridavana), Popović bio, pojavljivale signalističke antologije, časopis, brojna pesnička dela, odigravale pesničke akcije veoma značajne po razvoj srpske poezije, literature i kulture, Bogdan A. Popović kao da je bio slep, gluv i nem. Uzaludna su bila i nekolika upozorenja Svete Lukića (vidi tekst Reč o signalizmu, Večernje novosti, 25. 9. 1976) da se signalizam ne može, i ne sme, na takav, očigledan i surov način, u ovoj ipak, ma šta mi o njoj mislili, jezički, prostorno, pa još uz to republičko—pokrajinskim feudima isparcelisanoj, maloj kulturi i literaturi, ignorisati.
Način na koji je radio, prećutkujući signalizam, govori da Bogdan A Popović nije bio hroničar već falsifikator srpske pesničke epohe sedamdesetih godina.
58 Književne novine, broj 622, 19. mart 1981.
59 Signalistička vizuelna poezija. Odjek, broj 11, 1—15. jun 1971. Isto u Signalistička poezija u užem smislu (vizuelna poezija). Internacionalna revija za signalistička istraživanja Signal broj 2—3, septembar 1971. Tekst je preštampan u mojoj knjizi Signalizam, str. 98—100.
60 Jasmina Lukić: Prevrednovanje pojma modernosti, Republika, broj 11, studeni 1982.
61 Isto, str. 5.
62 Jasmina Lukić: Značaj sedamdesetih, Književne novine, broj 622, 19. mart 1981.
63 Savremenik, broj 8—9, 1981.
64 Isto, str. 266.
65 Isto.
66 Isto.
67 Jasmina Lukić: Prevrednovanje pojma modernosti, str. 5.
68 Tu nemoć epigona da odu dalje od onog što su preuzeli, i što imitiraju, veoma dobro definiše Srba fgnjatović u tekstu Kodifikacija novog — neizbežan proces:
„Pojava tvorevina čije je ustrojstvo epigonsko i imitativno ponekad obesmišljava čak i one novine i srećne iznađenice koje su autentična tekovina ovog perioda (...) Osim toga poznato je da epigoni 'prevremeno kodifikuju' i nastoje da isprazne i one modele čiji razvoj nije okončan, koji se nisu dovršilil.“
Književne novine, broj 537, 16. VI 1977.
69 Svi navodi su iz Rakitićevog teksta (pogovora) Milutin Petrović ili pesnik suštinskog prostora u zbirci M. Petrovića Promena, Beograd, 1974. Isto i u Rakitićevoj knjizi Od Itake do priviđenja, Beograd, 1985, str. 299-318.
70 U ovakvim drkun-frazama, punim pišične patetike, koje, uostalom, često išoravaju tradicionalistički i neotradicionalistički pevci sa Bajlon-skvera naše literature, pravi je Slobodan Rakitić, a po svoj prilici i Milutin Petrović.
71 Navedeno delo, str. 105
„No, za razliku od signalizma, nastavlja dalje Rakitić, koji, tako reći, ništa ne kazuje, koji je pre šara nego pesma, kod Petrovića je i dalje reč osnovni nosilac sudbine bića.”
Kao što sam već više puta napomenuo, tradicionalistički i neotradicionalistički kritičari svoje negiranje signalizma izvode gotovo po istoj šemi: u početku, uglavnom, iz neznanja (P. Protić), a kasnije svesno i sa krivotvoriteljskim namerama (J. Lukić) oni izjednače signalizam sa signalističkom vizuelnom poezijom i onda ga jednostavno, kao i Rakitić, ovom prilikom, eliminišu iz literature. Kod Rakitića to je veoma providno, jer u prethodnoj rečenici on govori o „kompjuterskom načinu pisanja stihova”, što, naravno, pretpostavlja upotrebu reči, odnosno jezika, da bi ga odmah zatim, u sasvim protivurečnom iskazu, negirao kao „šaru” koja „ništa ne kazuje”.