Maštokraj - Ivana Brlić Mažuranić

18. travnja obilježavamo 150. godina od rođenja Ivane Brlić Mažuranić - hrvatskog Andersena i hrvatskog Tolkiena.

Nije visok tko na visu stoji,

Nit je velik tko na visu stoji,

Nit je velik tko se velik rodi,

Već je visok tko u nizu stoji,

I visinom nadmaša visine,

A velik je tko se malen rodi,

Al kad pane, golem grob mu treba.“

Ivan Mažuranić, Javor

Učenici su se aktivno bavili Ivaninim djelima te kroz različite aktivnosti odali počast našoj spisateljici koju odlično opisuju prethodni stihovi njena strica.

Čitali smo njena djela uranjajući u bajkovite svjetove, slušali radioigru Kako je Potjeh tražio istinu, gledali dokumentarno-igrani film Hrvatski velikani o životu spisateljice iz čijeg su pera proizašla nevjerojatna djela te igrani film Šegrt Hlapić.

Žuto pero šešira

Sat otkucaše točno 19 sati. Sunce je odavno nestalo te bijaše hladna i kišna noć. Ipak, morao sam otići k Ivani, svojoj dragoj prijateljici, kako bi mi pomogla razvrstati papire vezane uz posao. Iako nisam htio napustiti svoje carstvo, svoju utjehu, svoj mir i svoj krevet, morao sam. Ustao sam, obuo se te se uputio k Ivani, ne znajući da će me ta noć zauvijek promijeniti.

Izašao sam van. Bilo je hladno, kiša je sve jače padala i močila mi kaput unatoč prilično velikom kišobranu koji sam baš nedavno kupio od nekog, doduše sumnjivog trgovca. Trebalo mi je oko 20 minuta da dođem do Ivane. Čim sam došao, lijepo me ugostila te ponudila čajem. „Evo me za minutu“, reče Ivana. Sjedio sam na kauču i čekao topli čaj, no nešto drugo mi je privuklo pažnju. Ivanin šešir. Crni kožni šešir koji je tamo sjedio u mraku, sam. „Biše da ga je zaboravila“, pomislio sam. No iz nekog razloga, htio sam ga bolje proučiti. “Što ako se naljuti“, pomislio sam, „ili me izbaci van“, govorio mi je moj unutarnji glas. No, zanemario sam sve i svejedno mu prišao. Podigao sam ga te okrenuo naopako, unutrašnjost šešira bila okrenuta prema svjetlu, ali unutra sam vidio samo mrkli mrak. Mrak koji je izgledao kao da ide tisuće i tisuće metara u dubinu. Svoj sam pogled usredotočio na šešir, gledao ga gledao i...upao. Da, upao sam u šešir! Padao sam kroz mrak i padao, kao da je trajalo stoljećima! “Aaaaa“, uzviknuo sam te nakon 8 minuta i 26 sekundi sletio… Mislio sam da ću vidjeti još više tame, no mjesto gdje sam sletio ne mogu zaboraviti ni da se potrudim. Naime, vidio sam ono što mi nitko, nitko, nikada neće vjerovati.

Kada sam ustao i pogledao oko sebe, vidio sam pravi maštokraj! Nebo je bilo modro kao u bajkama, drveća obojana u šarene boje, cvjetovi veliki i veseli, a šume pune veselih, malih bića... No ipak, sve je bilo nekako čudno te sam odmah ustao i tražio način da se vratim kući. „Čini se da si izgubljen“, čulo se… Hm, sad sam tek pomislio da gubim zdrav razum. “Leonarde, što te muči“, opet se začulo. “Pa ovo stvorenje zna moje ime?“ pomislio sam te krenuo bježati što je dalje moguće. “ Od bježanja nemaš svrhe, samo ti pokušavam pomoći“ reče. “Tko si ti?“ upitao sam, a na to, stvorenje je reklo: „Nemam oči, ali vidim, nemam uši, ali čujem“. Shvatio sam da je bolje da odmah odem i nastavio sam svoj put. Jedino što sam uspio doznati je da se zove Arian i da me, uz njega, putem prati jedno žuto pero. Vjetar je, naime puhao cijelim putem i nosio za sobom to žuto pero. Ali tu sam činjenicu ignorirao i nastavio dalje. Svakih desetak minuta bi me Arian uputio kojim pravcem trebam ići, što je, priznajem, bilo vrlo korisno. Jedino što me nerviralo je to što je u Arianovoj prisutnosti uvijek puhao vjetar. Nakon točno 1 sata, 37 minuta i 14 sekundi lutanja i traganja za izlazom, pronašao sam vrata. “Ariane, uspjeli smo!!“ rekao sam, ali nisam dobio odgovor. No, barem više nije bilo vjetra. Duboko sam uzdahnuo, prikupio hrabrost i otvorio vrata izlaza..

Otvorio sam oči i ugledao svoju sobu. Činila mi se nekako blijedom. Prozor je bio otvoren i vjetar je puhao raznoseći po sobi sve one papire koje sam trebao odnijeti Ivani. „Trebao odnijeti Ivani?!“ I odjednom shvatih: „Pa ja sam zadrijemao, već jako, jako kasnim!“ Skočio sam brzo poput zeca, pohvatao sve papire, ogrnuo kaput i izletio na ulicu. Trčao sam cijelim putem i zadihano stigao pred Ivanina vrata. Pozvonio sam s nestrpljenjem i jedva čekao da otvori, da joj objasnim što mi se dogodilo. Čuo sam ključ, Ivana je otvorila vrata i s osmijehom na licu rekla: „Stigao si, brzo uđi, toliko ti toga moram ispričati! Sjedni uz kamin, ali pazi da nešto ne iskoči“, nasmijala se, „pišem nešto novo, nešto divno!“

Sjedio sam pokraj vatre, grijao se i netremice gledao u Ivanin šešir dok je pripovijedala o Striboru i Domaćima… na šeširu je, naime, stajalo jedno veliko, žuto pero.

Sebastian Stipanov, 6.b

Iva Dujić, 8.a

SKRIVENI MAŠTOKRAJ ISPOD IVANINA ŠEŠIRA

Svi znamo za onaj poznati 'misteriozni, tajanstveni' šešir Ivane Brlić Mažuranić...

Taj šešir je tajanstven, čudan na svoj način. Postoje mnoge legende o tome što se skriva ispod tog čudnovatog, velikog i crnog šešira, no moja zvuči ovako.

Jednom davno, preko sedam mora, i sedam brda, sve do Hrvatske i do dalekog grada Ogulina, živjela je Ivana Brlić-Mažuranić. Ona nije bila neka tipična 30-godišnja gospođa, koja je voljela ići u šetnje i jesti torte. Ne! Ona je bila potpuno drugačija. Voljela je pisati mnoge bajke i priče, a pogotovo ih je voljela čitati drugima. Voljela je nositi crno-bijelu odjeću, odnosno crno-bijele haljine. No, jedna stvar koju su svi smatrali čudnom je to da je ona voljela nositi šešire.

Njeni šeširi su bili ogromni, crni i misteriozni. Jedva da ti stanu na glavu! Tako ih je puno voljela, no nitko nije mogao shvatiti zašto... Ljudi su također viđali Ivanu kako bi ponekad skinula šešir i krenula pričati s njim! Smiješno. Čak i sada, kada dobro razmislim, unutra je mogao stati i cijeli jedan.. MAŠTOKRAJ! Molim? Ne znate što je Maštokraj i za njega NIKADA NISTE ČULI?!

U Maštokraju su svi uvijek bili veseli, dragi, druželjubivi.. Svi su se jedni prema drugim ponašali kao najbliža obitelj. Nisu imali škole kakve mi imamo. Imali su škole gdje su zapravo učili saditi biljke, graditi kuće ali i također gdje su učili prodavati slatkiše. Tako je, slatkiše! Oni su OBOŽAVALI slatkiše. Možda se čudite zašto su učili saditi biljke i graditi kuće.. E pa zato što su im i biljke, i kuće bilo od slatkiša. Sve! Svaki dan bi jeli slatkiše, zato su uvijek bili veseli i imali puno energije za sve! Ti ljudi su se zapravo zvali: MAŠTIŠI. Kao mješavina Mašto kraja i slatkiša! Oni su također jako voljeli ljubimce, tako da bi na svakom kutu Maštokraja uvijek vidiom barem jednu životinju: psa, mačku, slona, žirafu, pticu, koalu...Također, svi ti ljubimci su bili zapravo od šećera. Naravno nisi ih mogao jesti, no i oni su bili od slatkiša! Maštokraj je imao sve što si mogao zamisliti. Svaki dan, djeca bi nakon škole išla u parkove, veliki i mladi, zatim bi se svi zajedno igrali s prijateljima i surađivali. U Maštokraju su se i roditelji voljeli. Oni bi svaki dan nakon posla išli na kavu, u grad, u zoološki, i mnoge druge aktivnosti! Tamo se nitko nikada nije svađao. Čak ni ljubimci! Maštiši bi često imali i prespavance, odlazili u lunaparkove, išli na kampiranje i MNOGE druge stvari! Svi su se zabavljali i bili sretni. Sva hrana koju su imali u Maštokraju je također bila od slatkiša. Slatkiše bi jeli za doručak, ručak, užinu i večeru! Ali su i u isto vrijeme bili SAVRŠENO zdravi. Maštokraj je bio poznat kao grad veselja. Kao što sam spomenula, svi su se voljeli, pazili i družili jedni s drugima kao najbliža obitelj! Jedino što im zapravo nije bilo od slatkiša je bila priroda. Kada kažem priroda, mislim na drveće, travu, nebo, vodu... Ali im također ni automobili nisu bili od slatkiša, kao ni ceste. Sve je VEĆINOM bilo od slatkiša, i zato su bili kao najsretniji ljudi na svijetu!

Sljedeći dan, nakon što je Ivana otišla bez šešira, opet se vratila te uzela svoj izgubljeni šešir. Krenula je doma, no ovaj put je opet nešto šapnula u šešir.

Izgleda da nitko neće nikad saznati što se zapravo događalo u tom šeširu, što se tamo skrilo. Zato svi kreću izmišljati stvari, koje se nazivaju legendama, kao što je i ova. Ivana je bila tajanstvena, kao i svoj šešir, i nikada o svom šeširu, ma čak ni o sebi nije govorila puno pred ljudima. Voljela je mir i tišinu no bila je uvijek jako vesela, kao i Maštiši iz Maštokraja, tog malenog gradića nastalog u ''tajanstvenom'' šeširu maštovite i legendarne Ivane Brlić-Mažuranić...

Elizabeta Mirta Babić, 6.B

Šuma Striborova

kazalište u kutiji

Ivana Trucek, mag. educ. philol. croat.

Page updated

Google Sites

Report abuse