Nikad više
Učenici osmih razreda upoznali su se sa stvaralaštvom poznatog književnika Edgara Allana Poea i njegovom poznatom poemom Nikad više.
I sami se okušali u pisanju poeme s elementima gotičke književnosti.
Budim se, sve se njiše
sve pada i odjednom postaje tiše.
Tresem se i mislim, to je kraj
nema me više, život je …
Napokon je stalo, dobro sam prošla
ne znam kud sam krenula i gdje sam pošla.
To je taj potres kada zemlja viče
kada trese i sve se miče.
Tiše i tiše kažem sama sebi
nikad više…
Ema Dolački – Jozić
Dođoše devedesete, ljudi
se razvesele i zapjevaše.
Zazvecketa oružje,
djeca padoše,
majke zaplakaše.
Čudovište dođe među ljude,
razori obitelj i domove,
opustoši vrtiće i škole.
Hrabri ljudi ustadoše,
s krunicom oko vrata,
puškom u ruci krenuše.
Čudovište pobjegne,
da se ne vrati nikad više.
Domagoj Mrkonjić
Obuzela me neka jeza u mračnoj sobi kuće.
Oko mene sve se okreće, šišmiši lete, čudovišta pružaju svoje duge ruke da me zgrabe. Otimam se, bježim, ako me uhvate nema povratka nikad više. Ukleta kuća traži novu žrtvu šišmiši mi mrse kosu, ništa ne vidim.
Tama, samo tama i ništa više, spasa nema za mene nikad više.
Ivana Lušić
U tami i mraku, nešto se krije
Crna spodoba tamnih očiju me promatra,
A sve moje misli kao da su potonule
Spodoba se približava, zgrabi me za ruku, pustiti me neće, nikada više
Sada sam negdje drugdje, samo crnilo i ništa više
Nikada više svjetlo neću vidjeti, sve je utonulo
Tama je zavladala
Samo jedna mala iskra u daljini se vidi
To može biti moj spas ili neka zamka,
Saznati neću nikada više
Anđela Šapina
Hodam.
Sve oko mene tama, zarobljena sam.
Ne osjećam tijelo, hladno je.
Srce mi bije u grudima.
Bližim se.
Tek što zakoračim
zastane mi dah.
Mjesta za korake nema
,,Zlo mi je, ne želim ići,
nikad više.''
Sve se bližilo kraju, no odjednom...
noge mi klecaju,
tama me opet dostigla.
Vriskovi svuda oko mene,
no ništa ne čujem.
Svi se stropoštaju na pod.
Spodoba stoji nasred sobe.
Običan čovjek s đavoljim pogledom u očima,
nikad više.
Smrt je korak od mene,
nikad više.
Trčim van,
nikad više,
neću nikad više.
Eva Nujić
Probudio sam se zaleđen.
Drhtao sam i cvokotao.
Nije mi bilo jasno zašto je toliko hladno.
Sišao sam skliskim, drvenim daskama u prizemlje.
Pronašao sam razbijena vrata.
Jeza mi je prolazila tijelom.
Osjećao sam se kao da me netko gleda.
Srce mi je kucalo sve glasnije i glasnije.
Odjekivalo je poput bubnja.
Vjetar je tutnjao kroz kuću.
U daljini sam ugledao ljudsku figuru.
Oblio me hladan znoj.
Teško sam disao.
Približavala se.
Bila je sve bliže.
Mogao sam osjetiti njezin hladan, beživotan dah.
Ugledao sam tamu.
Gustu, crnu i tihu.
Ništa više.
Nikad više.
Vito Vranješ