Oproštaj od škole

Krenula sam u Osnovnu školu Ive Andrića prije osam godina. Bila sam jako uzbuđena jer sam konačno došla do „ozbiljnije“ faze svoga života koja se uvijek prikazuje u filmovima. Jedva sam dočekala priredbu dobrodošlice i svoj prvi dan škole.

Prijelaz u školu je bio čudan. Bilo je čudno privikavati se na učiteljice, cijelu školu i konstantan rad. Nisam se odmah snašla, no s vremenom sam se priviknula. Upoznala sam puno ljudi i stekla puno dobrih prijatelja koji su poboljšali moje osnovnoškolsko obrazovanje i stavili osmijeh na moje lice. Svake sam godine gledala osmaše kako slave, potpisuju majice i vesele se kraju. Sebe nisam mogla zamisliti u toj poziciji. Kada sam došla do petoga razreda, sve se pogoršalo. Bila je to puno gora promjena od one u prvome. Nisu mi se svidjeli profesori, predmeti – sve je postalo grozno i zamrzila sam školu. Nisam htjela raditi i tražila sam načine da izbjegnem satove u školi, ali pogotovo Hrvatski. Sve se je to promijenilo kada sam promijenila škole. Naučila sam gledati stvari na drugi način i voljeti ih. Vidjela sam da pola predmeta nije toliko dosadno koliko sam mislila da jesu, sve je bilo u mojoj perspektivi.

U osnovnoj sam školi upoznala puno dobrih profesora i prijatelja. Neke sam poznavala i prije, ali sam ih tek sada uspjela u potpunosti upoznati. Bilo je suza, znoja i smijeha. Ponosna sam na svoje osnovnoškolsko iskustvo te ću ga se rado sjećati. Hvala.

Ema Završki

Dragi naši osmaši, ne zatvarajte školska vrata do kraja, ostavite ih odškrinuta jer iza dio vašeg djetinjstva diše…

Sretno i do skorog viđenja!