Bake i djedovi u školskim klupama
6. a
Projekt ,,Bake i djedovi u školskim klupama''
,,Nastavni sadržaji...opisivali su svijet oko nas...''
Zanimalo nas je kako je izgledalo školovanje naših baka i djedova.
Noa L. je zabilježio kako je izgledao put do škole njegove bake. Možete li si zamisliti da učenici danas hodaju nekoliko kilometara do škole bojažljivo pozdravljajući lisicu?
Dora Ć. zapisala je put do škole svojih baka i djedova.
Josip Z. usporedio je put do škole nekad i danas.
Leo I. M. prenio je riječi svog djeda koji je opisao kako su se odijevali.
Naši bake i djedovi nisu imali bilježnicu za svaki predmet, već pločicu i pisaljku (ili kredu).
Josip Z. objasnio je što je zovnica i za što ju je koristila njegova baka.
,,Djeca sa sela često nisu imala ni prave školske torbe nego su knjige i bilježnice nosila u pastirskim torbama koje se zovu zovnice.''
Iva D. opisala odnos učenika i učitelja u vrijeme njene bake.
Učenike su se dojmile kazne kojima se tada kažnjavalo učenike.
Filip M. pisao je o kaznama i šibama koje su učenici sami sebi birali.
Tino F. je zabilježio riječi svoje bake koja je iznijela predivnu misao o nastavnim sadržajima...
,,Nastavni sadržaji su bili zanimljivi i informativni, jer su nam opisivali svijet oko nas...''
ZAVIRIMO U PROŠLOST...
Bake i djedovi u školskim klupama
6. b
Baka Janja
Školovala se u Banja Luci.
Kad je završila školu, postala je ekonomski tehničar.
Sjeća se da su u srednjoj školi svi nosili plave odore.
Antonio
Moja baka je krenula u prvi razred davne 1958. godine.
Tada u školi nije bilo knjižnice.
U srednjoj školi morala je nositi kutu i papučice.
Ako netko nije poštovao profesore, šibom je dobio packe.
Imali su jednu tradiciju - svake godine na prvi dan proljeća išli su na izlet u šumu ili na Casku.
Dora
Moj djed Dubravko ima 81 godinu i živi u Zagrebu.
Školovao se u Osnovnoj školi u selu Šenkovcu.
Osnovna škola se zvala Opća pučka škola. Imala je nastavu od 1. do 4. razreda i samo jednu učionicu. Prvi i drugi razredi su imali nastavu u isto vrijeme, a treći i četvrti u drugo vrijeme.
U Gimnaziji se školovao u Zagrebu. Gimnazija se zvala Druga muška gimnazija i u nju se upisivalo u današnjem 5. razredu.
Kad je moj djed bio 6. srednje, gimnazija je postala mješovita.
Završio je za diplomiranog inženjera građevine.
U osnovnoj školi je imao dvije učiteljice i jedna od njih je bila njegova majka.
Sve što su učili ostalo mu je u sjećanju kao upotreba u svakodnevnom životu.
U vrijeme kad je država Jugoslavija dobivala pomoć iz Amerike, to je takozvana unrrina pomoć, većinom su za užinu dobivali neke žute sireve i kakao.
Petra
Lopte su bile rijetke u njegovo doba.
Izvana su bile od kože, a unutrašnji sloj je bio od takozvane dušice. To je vrsta neke gume i onda se ona napumpala gumenom cijevi i zavezala. Imala je žniranac isto kao cipele.
Na dušici bi se napisalo ime vlasnika pa kad se ukrade da se vidi čija je.Čim bi škola završila odmah bi se počele stvarati ekipe, a moj djed je najčešće igrao u sadašnjoj Trpimirovoj ili Domagojevoj ulici.
Moja baka Marija uvijek mi je pričala priče. Otkad nema bake, tu ulogu preuzeo je dida Stjepan.
Dida i baka su iz Vukovara. Nažalost, nemam fotografije jer je sve uništeno u Domovinskom ratu.
"Kad sam ja išao u školu nije bilo puno knjiga i torbe nisu bile teške, nisam imao bilježnice, nego samo jednu malu ploču na kojoj sam učio pisati slova, a morao sam pamtiti sve što su profesori govorili i što je pisalo na ploči. Nije mi bilo lako!"
"Kada smo kasnili u školu ili nismo naučili ono što je bilo za zadaću, profesor bi nas tukao ravnalom, bacao nam krede u glavu, morali bi stajati u kutu ili klečati na kukuruzu. Čak smo, ako se ne bi lijepo ponašali na satu, sljedeći dan u školu morali donijeti šibu kojom bi "dobili" po dlanovima."
"Zadaća je bilo jako malo jer smo svi morali pomagati roditeljima u kućanstvu. Moji roditelji su imali guske koje sam morao čuvati, krave koje sam također čuvao, čistio oko njih, s braćom ih muzao i raznosio mlijeko. Brali smo i kukuruze."
"Nismo imali igračaka, nego smo se igrali gumbima na način da smo ih bacali s jedne crte do druge, a pobjeđivao je onaj tko je imao najviše gumba blizu crte."
"Puno smo radili, a za nagradu bismo dobili kocku šećera. Ponekad bi to bili i "svileni bomboni".
Nismo imali ništa što imate vi danas iako mislim da smo bili sretniji i više cijenili i ono malo što smo imali."
Erik
Moja nona je po struci elektrotehničar.
"Prije nisu svi imali za knjige, knjige su se posuđivale i prepisivale. U osnovnoj školi smo nosili kečelje, a za užinu smo imali fetu kruha s pekmezom."
Ruski se tad učio kao danas engleski, predvojnička je bila priprema za vojsku, a svi stručni predmeti skupa su slično informatici danas.
Foška
Osnovna škola Cerovica
Tako danas izgleda škola u koju je moja baka išla.
Voljela se igrati špekulama i igru koju su zvali citranje.
Ako je netko bio neposlušan, išao je u rešt ili je dobio packe šibom i ravnalom.
Noa
Iva
Alan
Ana
Luka
Moja baka Mirjana rođena je 1958. Išla je u Osnovnu školu Bruno Ivanović u Splitu. Škola joj je bila jako blizu kuće i skoro u centru grada Splita. Danas se zove OŠ Lučac.
Najdraži joj je predmet bio biologija.
Imali su tri smjene. Od prvog do četvrtog razreda su išli u školu od 11 sati. Tjelesni je bio u suprotnoj smjeni. Nisu se selili iz razreda u razred, nego su uvijek bili u svom razredu. Imali su dobre učitelje i nije bilo kažnjavanja. Nosili su kute.
Nije bilo užine u školi, nego bi jeli ono što bi sami donijeli.
Karlo
