Dobro u ljudima

DOBRO U LJUDIMA

         Živio jedan dječak u doba plemića i seljaka – no on ne bijaše ni plemić ni seljak, tek puki siromah. Nije imao ni oca ni majke, samo otrcane čizme i prnje na sebi. Imao je bujnu maštu i vjerovao da se dobro dobrim vraća.

         Sjedio je, kao i svako jutro, na svome uobičajenom mjestu ispred tržnice. Igrao se grančicama, a tu i tamo netko bi se sažalio nad njim i ubacio nekoliko novčića u njegov šešir. Jednoj ženi je skliznuo dijamantni prsten s ruke, ali starica to nije primijetila. Nakon nekog vremena, dječak je vidio dijamantni prsten u svom šeširu i nije znao što učiniti. Prvo se zaputio kod zlatara. „Dobar dan“, reče on zlataru, „zanima me koliko je vrijedan ovaj prsten.“ Zlataru je zamalo otpala donja čeljust nakon što je proučio prsten. „Gdje li si to samo našao“, zapita ga, „ovo vrijedi više od tisuću zlatnika“. Zastade na trenutak dječak. Proda li prsten zlataru, imat će lijepe zlatnike te neće morati više sjediti na tržnici. „Hvala“, reče on i uze prsten nazad. Pronaći će vlasnicu prstena, zato što njoj možda vrijedi više od svega na svijetu. Idući dan, raspitivao se o gospođi sa smeđim kaputom, ružičastim šeširom. Nitko nije znao o kome govori i već je skoro odustao, kad ju je ugledao kako odlazi s tržnice. Potrčao je za njom i predao prsten. Ženi su na oči izbile suze radosnice. „Meni ovaj prsten vrijedi više od sva blaga ovoga svijeta. Predala mi ga je moja pokojna majka, samo mi je to od nje ostalo. Pohvali se ocu i majci za svoje djelo“, reče ona. „Oca i majke nemam, a iz sirotišta sam odavno pobjegao, ali znam da dobro treba činiti.“

         Zahvaljujući svojoj dobroti, dječak više nije morao ispred tržnice sjediti ili prnje nositi, već je veselo radio za onu gospođu. Imao je dovoljno hrane i više nije bio toliko mršav, a i nije morao spavati na studeni. Sve je to dobio zbog jednog dobrog djela. Kada bi svi ljudi kroz svoje oči dobro gledali te maštu poput djeteta imali, mogli bismo i nebo doseći.

Magdalena R.  

Dobro u ljudima

Od djetinjstva nas svi uče o ravnopravnosti, o životu bez nasilja i o ravnoteži dobra i zla u našim srcima. Razvrstani smo u svijet dobrih i zlih ljudi. Razvrstani smo po određenim religijama, jezicima, boji kože, visini, jačini i tako bih mogla nabrojati još puno različitih puteva kojima su ljudi razvrstani. Nikako ne smijemo zaboraviti na dva bitna puta, putevi dobra i zla. Svatko od nas ima priliku izabrati na koju stranu ceste želi otići.

Naravno, u putevima dobra uvijek ima i malo zla, baš kao što u putevima zla uvijek ima i malo dobroga. Dobro u ljudima je prisutno od malena, a hoćemo li mi to odrastanjem sve više odbacivati sa strane, to je naš izbor. Ja dobro u ljudima zamišljam kao neki svjetlucavi prah koji pleše po našem tijelu i svaki put kada nekome pomognemo ili učinimo dobro djelo toj osobi darujemo malo svojeg praha. Taj dobroćudni prah se nikada ne može potrošiti, on je uvijek prisutan.

Sve u svemu kada biramo kojim putem želimo ići moramo  biti pažljivi jer možemo biti zločinac ili zauvijek čuvati onaj lijepi osjećaj dobrote u sebi.

Karla D.

Dobro u ljudima

„Biste li patentirali Sunce?” To je pitanje koje je Jonas Salk, američki mikrobiolog, postavio u svojem intervjuu 1952. nakon otkrića cjepiva.

Dječja paraliza ili poliomijetilis prenosiva je bolest koja se najčešće događala djeci te bi uzrokovala paralizu mišića. U najgorim su slučajevima zaraženi doživjeli potpunu paralizu mišića zato što znači da se nisu mogli samostalno kretati ili disati te su morali živjeti u „željeznim plućima“, što je bila sprava koja im je pomogla disati. Najveća epidemija poliomijetilisa je bila tijekom 1952. u SAD-u kada je bilo preko pedeset tisuća slučajeva od kojih su tri tisuće umrli, a dvadeset tisuća ostali djelomično paralizirani. U mnogim je zajednicama vladala paranoja i ako bi se slučaj paralize pojavio u gradu, često bi se odmah škole i javne ustanove zatvarale. Čak i roditelji nisu davali djeci da izađu. Nekoliko mjeseci nakon početka epidemije u 1952. Jonas Salk s timom iz Sveučilišta au Pittsburghu je napravio cjepivo. Salk, usprkos mogućnosti za veliku zaradu, nije odlučio patentirati svoje cjepivo zato što je mislio da se nešto esencijalo za život poput Sunca ili cjepiva ne može patentirati. Odlučio se oduprijeti ljudskoj pohlepi tako da bi mogao proširiti dostupnost cjepiva i tako spasiti desetke, ako ne i stotine tisuće života.

Jonas Salk je svojim postupcima ostavio snažan dojam o tome da bismo uvijek trebali težiti da budemo skromni.

Bartol K. 

DOBRO U LJUDIMA

Mnogi znanstvenici, fizičari i kemičari već godinama pokušavaju otkriti neotkriveno. To su ljudi koji postavljaju najviše pitanja. Znanstvenici pomažu prirodi i ljudima sanjati o budućnosti. Neki znanstvenici pokušavaju razotkriti postoje li život izvan Zemlje, drugi nastoje otkriti kako omogućiti let bez pilota, a neki pak razotkrivaju tajne čovjekova tijela. Ljudi poput njih pokreću ovaj svijet, a sve kreće od njihovih pitanja. Postoji li dobrota u ljudima? Što je dobrota? Mogu li oni odgovoriti na pitanja na koje već dugo vremena tražim odgovor?

Nisam pronašla odgovore na ta pitanja pa sam odlučila pitati mamu. Mama mi je u žurbi rekla da to nije jedna stvar, već puno toga i često za različite ljude različito. Ništa nisam razumjela pa sam odlučila idući dan u školi ispitati svoje prijatelje iz razreda što to znači dobrota, ali oni su mi se samo nasmijali. Kladim se da bi znanstvenici otkrili odgovor na ovo pitanje kada bi se samo bavili njime, a s obzirom da njih nema u blizini, odlučila sam stvari uzeti u svoje ruke. Nakon dubokog razmišljanja došla sam do zaključka kako ne može postojati niti jedno drugo rješenje osim ovoga. U našoj glavi postoji mali čovjek. Taj nepoznati čovjek po imenu Dobro kontrolira naše odluke, ali i osjećaje jer je to dvoje povezano. Taj čovjek u našoj glavi dio je nas iako se ponekad čini da je čovjek za sebe. Dobro obožava svoje prijatelje koje se nalaze u tuđim glavama. Najbolji su mu prijatelji Ljubav i Poštenje. Oni postoje od dolaska Adama i Eve. Tu gdje ima ljudi poput Dobrote, Ljubavi i Poštenja, postoje i oni malo drugačiji. Oni se najčešće zovu Zlo, Mržnja i Pohlepnost.

Zlo, Mržnja i Pohlepnost čak i ne zovemo ljudima, mnogi ih zovu čudovištima. Oni su čudovišta koja jedu, a nisu gladna, traže prijatelje bez obzira što ne znaju što je ljubav, čine loše, a pretvaraju se da žele dobro. Neće se pokazati svijetu u punom svjetlu, već hodaju po tunelima i mraku. Kako bi se Dobrota, Ljubav i Poštenje uspješno borili protiv Zla, Mržnje i Pohlepnosti potrebno je da te male ljude, Dobrotu, Ljubav i Poštenje, u našoj glavi svakodnevno hraniti i očuvati, a vjerujem da su do takvih zaključaka došli i znanstvenici.

Anja B.