Sustavnost ribarskog lanca na Jadranu

Jadransko more jedno je od najproduktivnijih mora u Sredozemlju pa je stoga stoljećima jedno od najiskorištavanijih u ribolovu. Ribarski obrti i tradicija duboko su se mijenjali kroz vrijeme, u skladu s tehnološkim razvojem i promijenjenim društvenim i tržišnim potrebama. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do industrijalizacije ribarstva, što je dovelo do značajnog povećanja kapaciteta ribolova, a ujedno i do poboljšanja uvjeta života i rada ribara. Uvođenje brodskih motora i korištenje većih brodova omogućili su proširenje ribolovnih područja i lovljenje većim i težim ribolovnim alatima. Primjerice, korištenje vitla znatno je olakšalo operacije izvlačenja mreža. Sredinom 1980-ih, uvođenjem novih tehnologija LORAN-a (Long Range Navigation), a zatim i video plotera i GPS-a (Global Positioning System), točnost navigacije znatno je poboljšana, omogućujući iskorištavanje područja koja su nekoć bila nedostupna zbog blizine dna i neprikladnosti za lov koćom. Istodobno, ove inovacije dovele do nestanka nekih tipičnih zanata koji su stoljećima karakterizirali ribolov na Jadranu. Nestanak je u nekim slučajevima povezan i sa smanjenjem brojnosti iskorištavanih vrsta, zbog čega neke ribolovne aktivnosti više nisu bile isplative u gospodarskom smislu (Giovanardi O.).

Sezonalnost: idealno razdoblje u kojem bi se vrsta trebala konzumirati, temeljeno na nizu procjena, kao što je kraj reproduktivnog razdoblja ili veća brojnost vrste. Konzumacija sezonskih proizvoda ima manji utjecaj na okoliš i riblji fond, jeftinija je, a pozitivno utječe na kvalitetu proizvoda. 

Životni ciklus: cijeli slijed faza u razvoju organizma, od oplođene stanice (zigote), rođenja jedinke, koja će rasti, postati odrasla jedinka te se kasnije i razmnožavati. 

Riblji fond: populacija vrste koja je predmet gospodarskog ribolova. To je osnovna jedinica biologije ribarstva. 

Minimalna veličina: minimalna veličina ispod koje zakon zabranjuje stavljanje na tržište određene vrste jer još nisu odrasle i nisu završile svoj životni ciklus reprodukcijom. 

Kočarenje: Ribolovna tehnika koja koristi mrežu (obično u obliku stožaste vreće) koja se vuče se s jednim ili s dva broda koćara

Vrša: stari ribolovni alat koji se još uvijek koristi u tradicionalnom ribolovu. Postoje različite vrste, ovisno o područjima i vrsti ulova; glavni su zvonoliki i bačvasti. Vrša se sastoji od metalne ili plastične mrežice s "lijevkom" na kraju. Mamac koji visi iznutra prisiljava ribu, privučenu mamcem, da uđe, gurajući mrežice postavljene na otvor ulaza. Na taj način plijen više ne može napustiti zamku. Vrše se obično bacaju u more navečer i vade sljedećeg jutra kako bi se zamijenio mamac i uzeo ulov. 

Mreža stajaćica: profesionalni ribolovni pribor koji se pušta (baca) u more, i ostavlja kako bi se riba zaplela u njega. To je pravokutna mreža koju nose plovci od plastike ili pluta u gornjem dijelu  i utege (olova) u donjem dijelu. U prošlosti su uglavnom bili izrađeni od pamuka, a danas je najlon gotovo univerzalan u izradi budući da je praktički nevidljiv u vodi te s dužim vijekom trajanja. Ujedno uzrokuje zagađenje mora ukoliko se mreža raspara i ostane na dnu mora. Mreže stajačice se obično bacaju na kraju dana u more i podižu ujutro.

Mreža za duboko koćanje: mreža koja se povlači po morskom dnu. Obično je stožastog oblika, s krajnjim dijelom koji se može otvoriti za vađenje ulovljene ribe. Tijekom koćanja, koje može trajati do četiri sata, mrežu drže daske širilice, »gornjoj usni« uzgon daju šuplje staklene ili metalne kugle, a »donja usna« opterećena je olovnim utezima. 

Koćarska lebdeća mreža: mreža koja se primjenjuje u ribolovu na otvorenom mora. Tehnika lova je da ta da obično dva broda povlače mrežu najviše 20-40 minuta, a mreža koja ostaje visjeti kao zavjesa, bez dodirivanja dna. Na kraju svakog izvlačenja, mreža s ulovom se diže na brod. Glavne lovne vrste su inćuni, srdele, skuše i cipli. 

Strana vrsta: vrste koje nisu autohtone za neko područje, u koje su unesene iz potpuno drugog područja, općenito izravnim ili neizravnim ljudskim djelovanjem. Jednom kada se nađu u novom okruženju postoje slijedeće mogućnosti - vrste neće preživjeti; vrste će preživjeti i dobiti vlastitu ekološku nišu, bez utjecaja na lokalno stanište; preživjeti će i postati invazivne, čak i istisnuti izvorne vrste. 

Lovostaj: razdoblje u kojem je određena vrsta ribolova zabranjena kako bi se omogućilo razmnožavanje nekih ciljnih vrsta i stoga obnavljanje stoka. Svaka vrsta ribolova, obično s različitim ciljnim vrstama, ima različita zaustavljanja ribolova.

U vremenu u kojem živimo, jedan od najčešće korištenih pojmova u obavljanju antropogenih aktivnosti (proizvodnih i drugih) je ODRŽIVOST.

Održivi razvoj je način proizvodnje i potrošnje koji vodi računa o prirodnim resursima eko-sustava unutar kojeg se ti procesi odvijaju. Pitanje je društvene odgovornosti da procesi proizvodnje i potrošnje ne ugrožavaju sposobnost obnavljanja prirodnih resursa. Cilj održivog razvoja je trojak – 1. gospodarska učinkovitost (ekonomski razvoj), 2.društvena odgovornost (socijalni napredak), 3. zaštita okoliša. Ekonomski razvoj, socijalni napredak i zaštita okoliša tri su stupa održivog razvoja. Stupovi su objedinjeni tako da su u međusobnoj (isprepletenoj) interakciji i isprepleteni te ne mogu stajati samostalno, a da ne utječu jedan na drugog.

Okoliš: Okolišna komponenta uključuje razumnu i učinkovitu eksploataciju prirodnih dobara i brigu o njihovim kapacitetima, ali uključuje još i razvoj strategija i planova upravljanja za očuvanje okoliša, smanjenje i zaustavljanje zagađenja okoliša, brigu za stabilnost klime, te zaštitu bioraznolikosti i prirode.

Društvo: Društvena komponenta podrazumijeva njegovanje zajednica uz poticanje kulturološke raznolikosti i očuvanje kulturne baštine, osiguravanje jednake dostupnosti na obrazovanje i zdravstvenu skrb, postizanje ravnopravnosti svih članova društva te unaprjeđenje socijalnih prava.

Gospodarstvo: Gospodarski segment treba omogućiti porast blagostanja ljudi, održavanje stabilnosti cijena i zaposlenja uz zadovoljavajuće prihode, uštedu troškova te ekonomsku efikasnost.

Sektor ribarstva, koji zapošljava nekoliko tisuća ljudi i koji je primarni izvor prihoda  za mnoge obalne zajednice dio je tog konteksta. Postoje dvije osnovne kategorije ribolova na moru u Republici Hrvatskoj:

Gospodarski - U okviru gospodarskog ribolova razlikuje se gospodarski ribolov u užem smislu te nova kategorija malog obalnog gospodarskog ribolova, koja je izrazito ograničena po alatima i uvjetima obavljanja. Gospodarski ribolov smije obavljati ovlaštenik povlastice za gospodarski ribolov, odnosno ovlaštenik povlastice za mali obalni ribolov, plovilom, ribolovnim alatima, ribolovnom ronilačkom opremom i u ribolovnim zonama, koji su upisani u povlasticu. Zakon o morskom ribarstvu definira kako je u malom obalnom ribolovu dopušteno dnevno uloviti, odnosno sakupiti ukupno do pet kilograma ribe i drugih morskih organizama, a dopuštena dnevna količina ulova može biti veća za masu jedne ribe ili drugoga morskog organizma kojom se premašuje dopuštenih pet kilograma.

Negospodarski – negospodarski ribolov je športski i rekreacijski, a u prijelaznom razdoblju omogućeno je zadržavanje i malog ribolova za osobne potrebe. U športskom ribolovu i rekreacijskom ribolovu dopušteno je dnevno uloviti i sakupiti do pet kilograma riba i drugih morskih organizama po ribolovcu, a dopuštena dnevna količina ulova može biti veća za masu jedne ribe ili drugoga morskog organizma kojim se premašuje dopuštenih pet kilograma.

Europska Zajednička ribarstvena politika definira pojam mali priobalni ribolov kao onaj ribolov koji obavljaju ribari bez plovila ili ribarska plovila duljine do 12 m, na moru i unutarnjim vodama, bez upotrebe vučne ribolovne opreme (povlačne mreže). Taj segment obuhvaća gotovo 75 % svih ribarskih plovila registriranih u EU-u i gotovo polovinu svih zaposlenih u sektoru ribarstva pa je njegova socioekonomska uloga u lokalnim

obalnim zajednicama važna. U Registar ribarske flote Republike Hrvatske upisano je 4039 plovila. Najveći postotak flote (preko 80%) čine plovila manja od 12 metara duljine, koja ujedno čine i najveći udio u snazi flote (oko 50% kW). Najveći broj plovila registriran je kao višenamjenska plovila (preko 45%). Ova plovila tipična su za mediteranski oblik ribolova, u kojemu najčešće nema ciljanih vrsta i u kojemu ribari često mijenjaju alat tijekom godine. Plivarice čine oko 5% flote i ovim plovilima ostvaruje se najveća količina ulova, dok plovila za koćarski ribolov čine oko 14% ribolovne flote Republike Hrvatske.

U analizi i identifikaciji vrsta s drugačijim pristupom održivosti, u odnosu na one koje se uobičajeno konzumiraju, ispravno je dati prednost onima iz malog ribolova iz dva razloga. Prvi razlog je da mnoge tehnike ribolova imaju visok koeficijent održivosti, a kao drugo, lokalne vrste koje potječu iz ribljih fondova s blago padajućim trendom također se mogu uzeti u obzir za lov, jer je relativno lakše primijeniti mjere ublažavanja i potpore na same riblje fondove primjenjivanjem tehnika malog ribolova.

Biologija

Mytilus galloprovincialis prisutan je u Sredozemnom moru, Crnom moru, Atlantskom oceanu, od kanala La Manche do obale Maroka. Živi u vrlo brojnim zajednicama, uglavnom u infralitoralnoj zoni, od gornje granice međuplimne zone do dubine od nekoliko metara, pričvršćena za čvrste materijale (stijene ili stupove) ili za relativno pokretne podloge u ovjesu (konopci) na koju se prianja uz pomoć svojevrsnog končića - bisusa (Bandiera, 2006.). Salinitet povoljan za rast je oko 28/34 ‰ (optimalno: 27/30 ‰), a optimalna temperatura je između 8°C i 25°C. Ljuštura je crno-plavkasta, zaobljena i gotovo trokutastog oblika, a sastoji se od kalcijevog karbonata kojeg mekušac izvlači iz vode. Oplodnja je vanjska, a spolovi su razdvojeni i lako prepoznatljivi kada se mekušac otvori, jer mužjak ima svijetlu, gotovo blijedu boju mesa (jestivi dio), dok je ženka žuto-narančasta. 

Metode ribolova

U gornjem Jadranu, M. galloprovincialis nalazi se široko u pučinskim uzgajalištima, koja koriste tradicionalnu tehniku ​​uzgoja s plastičnim mrežastim cijevima (pergolare), postavljenim u potopljenim „morskim poljima“. Problemi vezani uz ovu aktivnost su različiti, posebice zbog samih mreža, koje zbog udara olujnog vremena ili pocijepane ugrizima životinja, poput morskih kornjača koje pokušavaju pojesti mekušce, na kraju puknu, degradiraju i postanu opasan i obilan plastični otpad, koji zagađuje naša mora. Posljednje, ali ne i najmanje važno, organoleptička kvaliteta samog proizvoda može biti ugrožena. Budući da su dagnje prisiljene da se razvijaju u vrlo skučenom prostoru unutar pergolare, često se nađu u situaciji da filtriraju metabolički otpad susjednih primjeraka. Međutim, u Marini di Ravenna postoji manja proizvodnja dagnji koja potječe iz divljih zajednica a koja se spontano formiraju na strukturama na moru. Na tržištu postoji proizvod koji se ističe svojim jedinstvenim karakteristikama: načinom proizvodnje, staništem rasta i visokom održivošću cijelog procesa. Sakupljanje i marketing dagnji reguliran je talijanskim zakonom (DPR br. 1639/1968), koji postavlja minimalnu veličinu za M. galloprovincialis na 5 cm. 

Koju odabrati

Posebnost dagnje uzgojene na morskim strukturama je u tome što svoj životni ciklus završava spontano, bez plastike i bez ljudske intervencije, izvirući iz prirodnih potopljenih obala i rastući usidrena na podlozi prisutne u pučini, birajući položaj za sidrenje i gdje će provesti svoj životni ciklus. Njegova divlja priroda daje ovom proizvodu izuzetno vrijedna i jedinstvena organoleptička svojstva. Sakupljanje obavlja skupina podvodnih ribolovaca koji svako ljeto, između travnja i rujna, rone kako bi isključivo ručno skupili odrasle primjerke i poslali ih na prodaju. Uzima se samo ona količina proizvoda koju tržište zahtijeva, na temelju dnevnih kvota koje određuju same zadruge, čime se izbjegava osiromašenje zaliha prisutnih na staništu i stavljanje na tržište prevelike ponude u odnosu na potražnju. Ova tehnika je analizirana tijekom projekta PRIZEFISH kako bi se procijenio njen potencijal održivosti, s izvrsnim rezultatima. Dvije ribarske zadruge koje to prakticiraju registrirale su zajednički zaštitni znak za zaštitu svog rada pod nazivom “LA SELVAGGIA DI MARINA DI RAVENNA”. Naime, potrošač će odabirom dagnje s ovim zaštitnim znakom kušati proizvod koji je jedinstven u Italiji po svojim visoko cijenjenim organoleptičkim svojstvima i iznad svega po vrlo visokoj razini održivosti cijelog opskrbnog lanca. 

Upozorenja

Posebnu pozornost treba obratiti na sezonalnost M. galloprovincialis. To je zapravo vrsta koja je posebno osjetljiva na temperaturne promjene i koja se razvija samo u mjesecima između kasnog proljeća i ljeta. Pronašavši dagnju na tržištu u jesensko-zimskim mjesecima, potrošač se sigurno susreće s odmrznutim proizvodom, ne svježim ili ikakvim domaćim.

Biologija

Sepia officinalis je demerzalna vrsta (vrsta koja živi u blizini dna) koja je osobito brojna u priobalnim vodama, na muljevitom i pješčanom dnu i općenito na dnu prekrivenom morskim algama i/ili travama, ali možemo je pronaći i na pučini, do 200 m dubine (Relini et al, 1999; Jereb i Roper, 2005). Ima izduženo trokutasto tijelo, okruženo dvjema valovitim perajama koje omogućuju kretanje životinje. Ima osam malih ticala koja u središtu skrivaju rožnati kljun sličan kljunu papige i dva duža ticala sa sisaljkama na vrhu, koja se okreću vrlo brzim udarcem kako bi uhvatili plijen. Boja je sivo-žućkasta, obično zebrasto prugasta, ali kao i svi razvijeniji glavonošci može promijeniti boju (pa čak i teksturu kože). Kada je u opasnosti, sipa ispušta oblak crne tinte koja se ispušta iz posebne vrećice (smještene između škrga) i raspršuje uz pomoć mlaza vode kako bi zbunila predatora i pobjegla. Hrani se rakovima, malom ribom i glavonošcima, uključujući njima slične. 

Metode ribolova

Osobito je važan gospodarski resurs u Sredozemlju, a posebno u Gornjem Jadranu, gdje se lovi tijekom cijele godine različitim tehnikama i alatima, posebno različitim vrstama mreža ovisno o razdoblju. Početkom proljeća odrasle jedinke koncentriraju se u obalnim vodama kako bi se razmnožile, te ih tada mali ribolovci love mrežama potegačama. Lov je koncentriran u mjesecima između kraja ožujka i početka srpnja (Manfrin Piccinetti i Giovanardi, 1984). Budući da životni ciklus sipe traje jednu godinu, najviše dvije i uglavnom završava reproduktivnim događajem, na kraju sezone često dolazi do masovnog uginuća odraslih jedinki (Boletzky, 1983). U jesen mlade jedinke migriraju u dublje pučinske vode, gdje se love koćama bilo kao ciljani ili kao usputni ulov – lov traje sve do kraja zime (Bettoso et al., 2016.). Posljednjih godina izlov S. officinalis je doživio značajan pad. Ulov sipa je ukazao na periodične fluktuacije, koje se mogu povezati s različitim čimbenicima, uključujući, na primjer, okolišne, čiji utjecaj, pozitivan ili negativan na brojnost vrste, može djelovati na različitim stupnjevima razvoja. , od jaja do odraslih jedinki (Byrne, 2011.).

Koju odabrati

Duž talijanske obale Gornjeg Jadrana, posebno u područjima gdje prevladava mali obalni ribolov kao što su Marina di Ravenna, Cervia, Bellaria, , lov S. officinalis potegačom predstavlja jednu od osnova gospodarstva lokalnog stanovništva. Ovaka vrsta ribolova, ima mali utjecaj na fond budući da se love odrasle jedinke koje su u svakom slučaju predodređene da uginu. No, upravo iskorištavanje reproduktivnog momenta sipe značajno utječe na embrionalni razvoj unutar jajašca, što predstavlja jednu od najosjetljivijih faza životnog ciklusa. Ženke S. officinalis, naime, iskorištavaju vrše za odlaganje jaja, za što im je potreban odgovarajući supstrat za pričvršćivanje (Lazzarini i sur., 2006.). Međutim, s obzirom na to da alate  (u ovom slučaju vrše) treba povremeno čistiti, kako bi se osigurala njihova učinkovitost, jaja položena na njih uglavnom se uništavaju. U stvari, čak i ako je uporaba visokotlačnih perača ili drugih sredstava koja oštećuju jaja zabranjena, do sada nisu predložene alternativne metode za njihovo uklanjanje. Čak ni hipotetsko ručno uklanjanje istih, pod uvjetom da je izvedivo tijekom normalnih ribolovnih operacija, ne bi jamčilo visoku stopu izlijeganja jaja koja bi, ako se bace natrag u more, valovi lako prenijeli na kopno ili bi ostao zakopan u pijesku na dnu. Kako bi se riješio ovaj problem, tijekom godina su u Gornjem Jadranu provedeni različiti pokusi, sa zajedničkim ciljem pronalaska alternativnog supstrata za mrijest te posljedično smanjiti prisutnost jajašaca na vršama ili vrećastim mrežama (cogolli). Godine 2020. CESTHA je provela eksperiment uz pomoć sredstava fonda FEAMP, te je proveden projekt S.E.P.P.I.A. koji je doveo do razvoja i registracije žiga (oznake) eko-održive kvalitete „ODGOVORNO RIBARSTVO SIPE“ koji malim ribarima obrtnicima omogućuje primjenu nekih dobrih i održivih metoda lova. Osmišljeni su „sakupljači“ sipinih jajašaca koje sami ribari polažu u more te na taj način sipa ne polaže jajašca u vrše ili mreže već u te sakupljače. Razlika u odnosu na prethodne pokuse je upravo u korištenju prirodnih materijala za izradu sakupljača i njihovoj maloj veličini, kao i jednostavnom korištenju od strane samih ribara. Ribari koji koriste ove metode imaju pravo na korištenje prethodno navedene oznake kvalitete, a sipa koja se prodaje sa ovom oznakom kvalitete garantira kupcu savršeno održiv proizvod koji bi trebao imati prednost pred drugima ulovljenima na tradicionalne načine. Ponavljanje ovog eksperimentiranja u venecijanskim lagunama, ponovno od strane CESTHA-e, 2021. godine, s projektom FEAMP SEPOline, ojačala je i proširila upotrebu brenda „CUTTLEFISH RESPONSABLE FISHERY“ duž talijanske obale gornjeg Jadrana. U potonjem slučaju, s obzirom na osobitost morskog dna i područja lagune, eksperiment je proveden pomoću vrlo malih kolektora u usporedbi s onima koji se koriste u S.E.P.P.I.A. prošaran velikim snopovima lovorovih grana: sve prirodni materijali na koje sipe mogu polagati jaja.

Upozorenja

Pripazite na sezonu: sipa kupljena u jesensko-zimskim mjesecima sigurno bi bila neodrživa ulov. Takva sipa, je zasigurno ulovljena destruktivnim sustavima lova poput koćarenja, uz hvatanje primjeraka koji još nisu završili svoj reproduktivni ciklus .

Biologija

Squilla mantis je rak iz porodice Squillidae, koji može doseći maksimalnu duljinu od 20 cm. Široko je rasprostranjena u Sredozemlju, ali uglavnom u Jadranu te također u istočnom Atlantiku do Angole. Ima sivkasto-bijeli oklop s ružičastim odsjajima i s dvije karakteristične ovalne smeđe-ljubičaste mrlje na repu slične očima, čiji je cilj zavarati predatora i privući ga tamo gdje je egzoskelet otporniji. Oblik je izdužen. Živi na dubinama od 10 m do 200 m na pjeskovitim, muljevitim obalnim dnima, često u blizini ušća rijeka ili ušća kanala. To je samotna životinja, koja danju živi u tunelima iskopanim na dnu, a noću izlazi u potrazi za hranom ili razmnožavanjem. Ženka tijekom proljeća polaže brojna jaja. 

Metode ribolova

U gornjem Jadranu kozorepac se lovi tijekom cijele godine, ali je brojniji u jesen/zimu i nakon oluja koje uzrokuju uništavanje skloništa. Na tržište dolazi uglavnom kao ulov iz koćarica i mreža stajačica. U nekim malim ribolovnim mjestima, kao što je Marina di Ravenna, mali ribolov koristi alternativnu metodu ribolova bogomoljke: kaveze/vrše. To su male zamke, unutar kojih se nalazi mamac od komadića ribe, koji se u nizu spuštaju na morsko dno i izvlače nakon nekoliko sati. Ulaz u obliku lijevka omogućuje kozorepcu da uđe, ali ne i izađe. Posebnost ovog sustava, koja zapravo predstavlja njegov snažan karakter održivosti, je da se, s obzirom na krutost alata, ulov se ni na koji način ne oštećuje niti gnječi, a kada ribar podigne kavez, lako može osloboditi premali jedinke i vrste usputnog ulova, a da nisu pretrpjeli nikakvu štetu. U okviru projekta Interreg ITA-CRO PRIZEFISH, centar CESTHA je uspješno pokrenuo daljnji eksperiment, koji je uključivao modifikaciju ulazne točke kaveza, njezino proširenje, čime je omogućeno da ulov manji od dozvoljene veličine i usputni ulov samostalno izlaze i ostaju unutar samo odrasli primjerci kozorepca.

Koju odabrati

U slučaju kozorepca, svjesna konzumacija bila bi ona koja preferira ulov u kavezima / vršama malog ribolova, s obzirom na njen snažan karakter održivosti. Nadalje, dobro je obratiti pozornost na minimalnu veličinu, koja iznosi 15 cm. 

Upozorenja

Jednom uhvaćeni kozorepci vrlo se brzo kvare, pa ih treba kupiti vrlo svježe i čuvati ih u hladnjaku dobro zatvorene u vrećici ne duže od jednog dana. 

Istaknuto

Poput drugih rakova, kozorepci imaju veću količinu kolesterola od ostalih vrsta morske ribe. Međutim, rakovi su pogodni za mnoge oblike dijete, jer imaju prilično nizak unos kalorija. Također imaju priličnu količinu proteina i dobru količinu polinezasićenih kiselina, kao i mnogo vitamina tipa B. Općenito imaju veliku količinu joda, stoga se nikako se ne smiju uključivati ​​u prehranu koje zahtijevaju nizak unos joda.

Biologija

Callinectes sapidus (Rathbun, 1896), poznatiji kao plavi rak ili plavi kraljevski rak, strana je vrsta za Sredozemno more. Podrijetlom s atlantskih obala Amerike, danas je masovno prisutna između obala Sredozemlja, osobito u Jadranu. Prvi izvještaji u Sredozemlju datiraju iz 1949. godine, no tek prije desetak godina plavi se rak počeo razvijati i širiti na našim obalama te je danas uvršten među 100 stranih invazivnih morskih vrsta Sredozemlja. To je vrsta koja živi u obalnim vodama, lagunama i estuarijima (riječno ušće oblikovano poput lijevka), na pjeskovitom ili muljevitom dnu, do 35 m dubine i ima vrlo jaku toleranciju na vrlo široke varijacije slanosti i temperature. Oklop plavog raka širok je kao dvije njegove dužine, s dva trokutasta prednja zuba i devet bočnih bodlji koje su vrlo dugačke i šiljate. Za razliku od naših običnih rakova koji šetaju po dnu, ova rak i pliva. Mužjaci su širine 23 cm a ženke 20 cm. Boja je siva, smeđa ili plavo-zelena, s plavim nogama i kliještama kod mužjaka i crvenim kod ženki. Plavu boju duguje karotenu-proteinu. C. sapidus je predator koji se hrani puževima, školjkašima, rakovima i sitnom ribom. Spolnu zrelost postiže između 12 i 18 mjeseci, a razmnožava se polaganjem jaja u moru i bočatim vodama između mjeseca travnja i rujna. Broj jajašaca je između 700.000 i 2.100.000, ovisno o veličini ženke, a izlijeganje se odvija u vodama sa salinitetom većim od 20 ‰. Predatori plavog raka su morske kornjače, a vjerojatno i ptice, glavonošci i ribe. Plavi rak se lovi i konzumira u velikim količinama, uglavnom u Sjedinjenim Državama i Meksiku, gdje je njegova komercijalna vrijednost vrlo visoka, zahvaljujući kulinarskoj vrijednosti njegovog mesa. 

Metode ribolova

Ovaj se rak industrijski lovi u inozemstvu, s ribarskim brodovima namijenjenima hvatanju ovog raka. Duž talijanskih obala do prije nekoliko godina C. sapidus se nije profesionalno lovio, osim ponekim slučajnim ulovom koćama, mrežama stajaćicama i vršama za lov sipe. Većina ulova ostvarena je uglavnom u malom ribolovu korištenjem vrša različitih oblika (s komadićima srdele ili druge ribe kao mamcem) ili jednostavnim mrežama. Međutim, u novije vrijeme, s obzirom na njegovu povećanu brojnost, ovaj rak počinje izazivati ​​određeni komercijalni interes i u nekim područjima Italije postaje ciljani ulov, zahvaljujući upotrebi krutih vrša koje se sastoje od žičane mreže postavljene oko drvenog ili metalnog okvira, kako bi se formirao kubični kavez s dva ulaza. Međutim, to je još uvijek mali obalni ribolov ograničen na manja područja. 

Koju odabrati

Ekološki gledano, dolazak i privikavanje plavog raka na naša mora  moglo bi predstavljati znatnu štetu i prijetnju čiji će razmjeri biti mjerljivi tek u bliskoj budućnosti. Međutim, budući da se radi o raku s tipičnim osobinama invazivne vrste, koji se već razmnožava na licu mjesta, isti se ne može iskorijeniti. Stoga je preporučljivo poduzeti sva sredstva za suzbijanje njezina prekomjernog širenja, a jedno od njih je upravo konzumni ribolov, pretvarajući prijetnju u priliku. Do sada ograničena dostupnost ovog resursa nije opravdavala razvoj i rast gospodarskog ribolova, već je bio usputni ulov. Međutim, nije isključeno da bi daljnji porast populacije C. sapidus mogao dovesti do njegovog značajnijeg lova što bi moglo pomoći u ublažavanju sve izraženije krize u ribarstvu ribolova, te što bi moglo osigurati  ekonomsku korist, posebno uzimajući tržišnu vrijednost ovog raka. 

Biologija

Carcinus aestuarii (Nardo, 1847), također poznat kao bočati rak ili vodar tipičan je rak koji živi blizu obala, porijeklom je iz Sredozemnog mora i lako ga je pronaći diljem Jadrana. Oklop mu je prilično zaobljen, pretežno sivkastozelene boje, nazubljenog ruba; veličina oklopa se mjeri najviše 6,5 cm u duljinu i 8 cm u širinu, pri čemu su mužjaci veći od ženki. Bočati rak živi uglavnom u obalnim lagunama, ušćima rijeka, voli muljeviti pijesak i može preživjeti velike promjene saliniteta. Rijetko se udaljava od obale, osim u zimskom periodu i rijetko se nalazi u dubinama ispod 20 m. Karakteristično za ovu vrstu je migracija ženki iz laguna prema moru radi lijeganja jaja, koja se obično odvija od svibnja do studenog.

Metode ribolova

Ovaj rak na ribarnice dolazi iz koća ili iz malog obalnog ribolova, koji ih lovi na vrše ili mrežama stajačicama. U lagunama Caorlea i Venecije opstala je i tradicija jedinstvena u svijetu, „molechiculture“, koja predstavlja svojevrsnu mješavinu poljoprivrede i iskorištavanja divljih resursa. Moleca ili moeca je stadij raka tijekom mitarenja kada, nakon što se hitin egzoskeleta ponovno apsorbira, postaje mekan, te tako postaje jestiv i dobiva visoku komercijalnu vrijednost. Ribolovci takozvani „Moecanti“ su naučili prepoznati signale koji prethode fazi mitarenja i rasta ovog raka. Tako na plićak spuštaju “trezzu”, mrežu na čijim su krajevima pričvršćene cilindrične zamke od metalnih mreža koje hvataju i blokiraju rakove. Ova je aktivnost koncentrirana u 2 razdoblja: kasni siječanj-svibanj (kada i mužjaci i ženke mutiraju) i kasni rujan-studeni (kada samo mužjaci mutiraju, jer ženke nose jajašca). Nakon što su mreže izvučene i rakovi sakupljeni, vrši se pažljiva selekcija koju mogu provesti samo stručni moecanti: nakon što su rakovi uhvaćeni, zapravo, ribari ih dijele na "bone" (koji unutar tri tjedana promijenit će se u moeche), „spiàntani” (što će se promijeniti u roku od nekoliko dana), „matti” (što se neće promijeniti) i „mazanette” (ženke s jajima, također od komercijalnog interesa) (Fortibuoni et al., 2009. ; Pellizzato, 2011). Moecante profesija ostaje isključivi prerogativ dijela seragiante ribara (tradicionalni ribolov fiksnim mrežama tipičan za lagune sjevernog Jadrana) i prenosi se samo na novu generaciju ovog sektora. 

Koju odabrati

Kao i kod svih ribljih proizvoda, bilo bi bolje odabrati one koji potječu od najselektivnijih i najodrživijih mogućih vrsta ribolova, izbjegavajući tako, primjerice, proizvod koćarstva. U slučaju zelenog raka, koji nije osobito poznat proizvod na tržištu, nema puno tržišta i zalihe su u dobrom stanju, na primjer, potrošač ga može kupiti iz mreža stajaćica malog obrtničkog ribolova, ili cijenite moeche, koji proizlazi iz stoljetne lokalne tradicije.

Biologija 

Mugil cephalus (obični cipal) i Liza aurata (zlatni cipal) dvije su vrste cipla koje pripadaju obitelji Mugilidae, s velikom rasprostranjenošću,  uključujući cijeli cirkumtropski pojas i Sredozemno more. To su dvije najzastupljenije i najlovljenije vrsta cipla u gornjem Jadranu. M. cephalus je eurihalinska vrsta, tj. vrsta koja može tolerirati širi raspon slanosti, pa se stoga redovito nalazi u morskim, slatkim ili boćatim vodama. Može živjeti čak i u zagađenom okruženju i često se nalazi unutar luka. Živi u plićacima, što je tipična navika mlađih jedinki. Ima gotovo cilindrično tijelo s velikim ljuskama; boja je gore sivoplava, na trbuhu bjelkasta s crnim prugama. Cipla je lako razlikovati od ostalih Mugilidae zbog velike i masivne glave. Njegove maksimalne dimenzije su 100 cm duljine za oko 4,5 kg težine. Hrani se svim vrstama bentoskih beskralježnjaka (Bentos je zajednica organizama koji žive na, u ili u blizini dna mora) te organskim materijalom koji se raspada. Spolnu zrelost postižu u drugoj godini starosti mužjaci (30 cm), a u trećoj ženke (35 cm), razmnožavaju se u  kopnenim vodama nakon čega slijedi povratak u more. Razdoblje razmnožavanja u Jadranu traje od srpnja do rujna. Parenje se odvija u skupinama koje se obično sastoje od 1 ženke i 3-5 mužjaka; oplođena jajašca, izravno u vodenom stupcu, zatim se prenose strujama budući da su opskrbljena uljnom kapljicom koja olakšava njihovo plutanje. L. aurata vrlo je slična M. cephalus, kako biološki tako i morfološki, ali ima manju i užu glavu, tanku gornju usnicu i veliku i vrlo vidljivu zlatnu mrlju na operkulumu. Hrani se na dnu upijajući sedimente i alge s dna i sa stijena, te mrtve organizme i male bentoske beskralješnjake. Katadromna je vrsta poput M. cephalus, odnosno spušta se prema moru radi razmnožavanja, između rujna i prosinca. 

Metode ribolova

Obje vrste cipla uobičajen su ulov u sportskom ribolovu, udicom ili podvodnom puškom u ronjenju na dah. U venecijanskim lagunama i danas se love tratom, velikom mrežom dugom i do 40 metara, koja se uranja u kanale i zatim povlači prema kopnu kako bi skupila ribu. Cipli koji se nalaze na tržištu love se uglavnom mrežama stajačicama.

Koju odabrati

Budući da je vrlo česta vrsta i uz dobro stanje ribljeg fonda, lov se može provoditi bez većih ograničenja. Doista, treba je oplemeniti, jer je to takozvana "siromašna riba", s niskom cijenom, ali kvalitetnim mesom. U svakom slučaju, uvijek je dobra ideja dati prednost lokalnim proizvodima. 

Upozorenje

Dobra je praksa obratiti posebnu pozornost na minimalnu tržišnu veličinu, koja je oko 30/35 cm za mužjake i ženke. 

Istaknuto

Cipal je ukusna riba koja se prilagođava raznim načinima pripreme. Meso mu je ukusno, čvrsto i probavljivo te sadrži dobru količinu Omega 3, ali i mineralnih soli poput fosfora, magnezija, kalcija i vitamina B6; ima nizak udio masti i visok udio proteina. Najbolji i najukusniji primjerci su oni najmanji (oko 30/35 cm), jer povećanjem veličine meso postaje sve deblje i ima tendenciju poprimiti okus "mulja" kod ribe ulovljene u bočatim vodama, što može biti neugodno. S obzirom na njegovu brojnost u talijanskim obalnim vodama, cipal se prodaje po niskim cijenama, ali to nikako nije simptom loše kvalitete. Jedna je od najčešće ulovljenih i uzgajanih riba u obalnim lagunama i ribarskim dolinama. Između ove dvije vrste, L. aurata ima vrjednije meso, jer je sklona zadržavanju u manje zagađenim vodama od M. cephalus.

Biologija

Rapana venosa je mekušac iz porodice Muricidae – grabežljivih morskih puževa. Poznat kao azijski morski puž, porijeklom je iz Japanskog mora, gdje se naširoko iskorištava i cijeni kao izvor hrane zbog kvalitete mesa. Prvo otkriće u Sredozemnom moru je u gornjem Jadranu (Ravenna) 1973. godine (Ghisotti, 1974).  Smatra se invazivnom vrstom. Ima veliku i tešku kućicu s kratkom spiralom, manjom od polovice visine ušća. Velike dimenzije, pigmentiranost ušća i kratki, ali široki sifonalni kanal jedinstvena su obilježja ove vrste. Posebno obilježje ove vrste je i tamno narančasta ili žućkasto – smeđa boja u unutrašnjosti kućice. Prosječne dimenzije: visina 115 mm, širina 90 mm (na izvornim staništima Azijskih mora može doseći 180 mm). U Jadranu se nalazi na dubinama između 10 i 20 m. R. venosa iznimno je prilagodljiva vrsta. Ima visok ekološki fitnes što potvrđuje visokim fertilitetom, brzim rastom i tolerancijom na niski salinitet, visoke i niske temperature, zagađenje vode i nedostatak kisika (Zolotarev, 1996). Zbog svoje grabežljivosti, R. venosa se smatra jednom od najnepoželjnih invazivnih vrsta. Aktivan je predator školjkaša, ometa lov sipe u Jadranskom moru, a može utjecati na prirodne i kultivirane populacije kamenica, dagnji i drugih mekušaca.

Metode ribolova

Trenutno u Turskoj, Bugarskoj i odnedavno u Rumunjskoj, Azijski puž je postao resurs koji se prikuplja, prerađuje i izvozi uglavnom u Južnu Koreju i Japan. Proizvodnja Azijskog puža  u Europi u 2017. iznosila je 13 000 tona. Ribolovom se upravlja kroz sustav kvota, kako bi se ograničilo širenje vrste i održale povezane komercijalne aktivnosti. Rapana je sada opasno raširena čak i u Italiji, ali se još uvijek ne iskorištava komercijalno, mada se počne pojavljivati ​​na nekim tržištima regije Emilije Romagne. Trenutačno ovaj mekušac nije glavni ulov, već usputni ulov koća i, rjeđe, iz vrša. 

Koju odabrati

S obzirom na egzotično podrijetlo Azijskog puža i tipične invazivne karakteristike, konzumacija ovog mekušaca može predstavljati učinkovitu metodu suzbijanja. Nadalje, preferirajući konzumaciju lokalnih proizvoda, moguće je gospodarski osnažiti lokalno gospodarstvo. 

Istaknuto

Osim što ima vrlo fino i ukusno meso, nedostatak gastronomskog poznavanja ovog mekušca od strane potrošača, čine ga proizvodom vrlo niske cijene.

Biologija

Pomatomus saltatrix (Linnaeus, 1766), poznatija kao Strijelka skakuša je riba iz porodice Pomatomidae. Ima vitko tijelo, dvije leđne peraje, prva kratka i mala, druga viša, a repna peraja je rašljasta. Boja livreje je srebrnasto siva na leđima dok je svjetlija na bokovima i trbuhu, a na dnu prsne peraje nalazi se crna mrlja. Odrasla jedinka može doseći više od jednog metra duljine za preko 10 kg težine. U biti je predator, hrani se isključivo ribom i glavonošcima, a preferirani plijen su mu cipli. Razmnožava se između svibnja i rujna pelagijskim jajima (Villegas-Hernàndez et al., 2015.) i obično živi u dubinama između površine i 200 m dubine. Kozmopolitska je vrsta tropskih i suptropskih voda i rasprostranjena je po cijelom Sredozemlju. Posljednjih godina njegova se brojnost povećala iu Jadranskom moru, vjerojatno zbog zagrijavanja voda (Sebatés et al., 2012.). 

Metode ribolova

Strijelka skakuša je jedan od omiljenih ulova sportskih ribolovaca zbog snažnog otpora koji pruža tijekom lova. U sportskom ribolovu se lovi varalicom sa obale ili panulom sa brodice. Na panulu se stavlja manja živa riba npr. cipal a čelični (sajla) predvez prije udica je neophodan kako ne bi oštrim zubima pregrizla najlon. U gospodarskom ribolovu može se uloviti kao usputni ulov koćaricom ili mrežama stajačicama.

Koju odabrati

Primjerci koje nalazimo na ribarnicama su oni ulovljeni koćarenjem ili mrežama stajačicama. Iako ovakav način ribolova nije održiv, ipak se konzumacija ove ribe može smatrati održivom budući  da lov na nju nije intenzivan i ne utječe na njen fond. 

Upozorenje

Ova vrsta se na tržištu nalazi tijekom cijele godine, ali za još održiviju konzumaciju treba je kupovati između listopada i veljače, odnosno izvan njezinog reproduktivnog razdoblja. 

Istaknuto

Meso strijelke skakuše posebno je dobro ako je svježe. Može se konzumirati i sirova – kao tartar. Meso je bogato proteinima, a sadrži i vitamine A i B12 te Omega 3 masti.

Biologija

Lichia amia (Linnaeus, 1766), strijela bjelica ili poznatija kao lica bilizma, je pelagička, priobalna vrsta, koja boravi u dubinama do 50 metara. Često je nalazimo u blizini ušća rijeka gdje lovi ciple, a voli i slaniju vodu. Ima bočno stisnuto tijelo, s manjom glavom od ostatka figure. Prsne peraje su dosta male, dok su leđna i podrepna peraja nasuprotne i jednake jedna drugoj. Boja je srebrno-siva na leđima i bijela sa strane, a peraje su tamnije. Može narasti do 2 metra. Razmnožava se u proljetno-ljetnom razdoblju u obalnim vodama, a jaja su pelagična. Nalazimo je u cijelom Sredozemnom moru, a posljednjih godina i na Jadranu. Česta je u okolici uzgajališta gdje radi štete na kaveznim mrežama.

Metode ribolova

Strijela bjelica je vrsta koju vole sportski ribolovci, lovi se panulom sa živim mamcima i obalnim varaličarenjem (spinning ribolov). Nije lak ulov jer je rijetko prevare umjetni mamci. Hvataju je i i podvodni ribolovci s podvodnim puškama. Nije primarni cilj profesionalnog ribolova, već povremeni sporedni ulov mrežama stajačicama ili potegačama. 

Koju odabrati

Na ribarnici se mogu naći primjerci ulovljeni mrežama stajačicama ili potegačama na srednjim morskim dubinama. Iako općenito ove dvije vrste ribolova mrežama nisu primjeri održivog ribarstva, kupac može sa sigurnošću smatrati strijelu bjelicu održivim ulovom, budući da njezin ribolov, ne utječe značajno na riblji fond. 

Istaknuto

Meso joj je vrlo ukusno i s načelno niskom cijenom na tržištu. 

Sirotinjska riba nije dobila ovaj nadimak zato što oskudijeva prehrambenim vrijednostima – baš naprotiv, već se porijeklo ovog naziva veže uz činjenicu da su ribari prodavali viškove ribe koje nisu uspijevali prodati. Naime, oborita, bijela, nemasna riba smatra se da ima kvalitetno meso koje se može duže vremena čuvati bez kvarenja. Premda meso oborite ribe nije nužno kvalitetnije, preferirala se njegova kupovina radi lakšeg čuvanja. S druge strane, ima puno značajnije prehrambene vrijednosti – iznimno je bogata „dobrim mastima“ – omega 3 koje brzo oksidiraju i stoga se kvare. Ova riba je bogata i vitaminom D. Prednost ove ribe je njena održivost te mali utjecaj na okoliš, upravo zato što odabirom ribe koja je manje poznata, ali jednako ukusna u usporedbi s klasičnom tunom, lososom ili sabljarkom, njezina konzumacija rasterećuje ribolovni pritisak na ove najtraženije vrsta i jamči očuvanje bioraznolikosti svih ribljih vrsta naših mora, omogućujući lakšu reprodukciju vrsta koje se prekomjerno iskorištavaju ribolovom. Konzumiranjem lokalne sezonske ribe, koja osim što potiče lokalno gospodarstvo, eliminira troškove uvoza i istovremeno je i jeftinija. 

🟢 Šarun (Trachurus trachurus)

Riba šarun je proždrljivi grabežljivac, čest u priobalju Jadrana, gdje se nalazi u velikim jatima. Mladi primjerci često se nalaze ispod klobuka velikih meduza, poput Rhizostoma pulmo ili Cotylorhiza tubercolata, gdje nalaze zaštitu. U južnoj Italiji šarun se često lovi malim parangalima ili plivaricom. S druge strane, u gornjem Jadranu na ribarnice dolazi uglavnom iz koća ili kao ulov mreža stajaćica. U oba slučaja njegov se ulov može smatrati održivim, te je kao i uvijek, dobro je dati prednost konzumaciji lokalno ulovljenih primjeraka. 

🟢 Papalina (Sprattus sprattus)

Papalina, poznata po tome da se u antičko doba lovila samo s papinskih posjeda gornjeg Jadrana. Dugo malo prodavana i teško dostupna na tržištu, budući da je srdela bila poznatija. Vrlo je česta riba u morima umjerenog pojasa, pa tako i u Jadranu, okuplja se u velikim jatima i gotovo uvijek ostaje na pučini, no povremeno se može približiti obali i prodrijeti u bočate zaljeve. U Sredozemlju se razmnožava zimi, a meso joj je cjenjenije u proljetno-ljetnim mjesecima. Kao i sardina, papalina dolazi na tržište uglavnom iz koćarskih mreža te se može smatrati održivim ulovom koji predstavlja važnu lokalnu tradiciju.

🟢 Ribe iz podobitelji diplodus (Diplodus SPP)

Podobitelj diplodus (prevedeno sa grčkog dupli-zub) pripada obitelji sparidae. Diplodusi imaju jedinstveni izgled i vrlo su slični, ali svaka je vrsta posebna po svom načinu življenja i hranjenja. Na Jadrana nalazimo 4 vrste riba iz podobitelji diplodus - Šarag (Diplodus sargus), Pic (Diplodus puntazzo), Fratar (Diplodus vulgaris), Špar (Diplodus annularis). Razlike između ovih vrsta su u staništu, prehrani, izgledu i dimenzijama. Za potrošača najcjenjeniji je ŠARAG, koji je danas gotovo nestao.  Manje su cijenjeni PIC i ŠPAR, prvi zbog okusa a drugi zbog veličine (mali). Od navedenih,  fratar i pic imaju izvrsno meso za jelo. Meso ovih riba sadrži 5-6% masnoće pa se smatraju polumasnim. Bogat je mineralnim solima što ga čini prikladnom namirnicom u regenerativnoj prehrani adolescenata, sportaša, rekonvalescenata i starijih osoba. Sve nabrojane četiri vrste love sportski ribolovci (udicama) i ribolovci malog obalnog ribolova mrežama stajačicama.  

🟢 Ovčica (Lithogathus mormyrus)

Ovčica pripada obitelji Sparidae. Ima vrlo široku rasprostranjenost – može preživjeti na različitim dubinama, nastanjuje i mora i oceane i preferira muljevita i pjeskovita dna, gdje nalazi male mekušce i prstenaste lišaje kojima se hrani. Ovčica je dobro poznata među sportskim ribolovcima, koji je love sa štapovima surfcasting tehnikom. Na ribarnice dolazi kao ulov mreža stajačica. Meso osim što je vrlo ukusno, osigurava visok unos proteina i sadrži značajan postotak željeza, kalcija, kalija i fosfora. Zbog niskog udjela ugljikohidrata i masnoća, meso ovčice je prikladno za niskokaloričnu prehranu.  

🟢 Kozica pjeskulja (Crangon crangon)

Kozica pjeskulja, račić iz obitelji Crangonidae, tipične je sivo-smeđe boje, odnosno boju prilagodi morskom dnu.  Može doseći duljinu od 9 cm iako je prosječna veličina oko 3-5 cm. To je obalna morska vrsta tipična za pjeskovita i muljevita dna od 0 do 20 metara dubine, dublje ide kad je velika oseka. Danas se lovi na različite načine - u priobalju lagune love se posebnom mrežom / koćom koja se zove šiler, kao i mrežama stajačicama - traturi. Također u lagunama se prakticira i sportski ribolov posebnom mrežom - paravanti, mrežom trokutastog oblika, koja se gura dok se hoda po plićaku. Ulov se prodaje živ - izravno od ribara ili od trgovaca ribarnicama pokrajine Venecije, u periodu od listopada do ožujka. Ovakav ribolov predstavlja važnu koju je nužno sačuvati budući da navedeni načini lova ne utječu na fond kozica. Konzumacija kozica pjeskulja se može smatrati održivom i treba je vrednovati kao lokalni proizvod.

🟢🟡 Trlja blatarica i trlja kamenjarka (Mullus barbatus and Mullus surmuletus)

Trlje karakterizira crvenkasta boja, a u gornjem Jadranu nalazimo dvije vrste – trlja kamenjarka i trlja blatarica. 

Nalazimo je uz pjeskovito i kamenito dno gdje pronalazi hranu. Trlja kamenjarka pomoću pipaka pronalazi crviće, račiće i manje ribe zakopane dublje u pijesku. Zimi se kamenjarke drže dubine zbog hladnoće, a ljeti zalaze u plićak. Kreću se u jatima od više jedinki. Trlja blatarica, za razliku od kamenjarke boravi uz muljevita i muljevito pjeskovita dna gdje se hrani. Trlje su cijenjene zbog svog nemasnog, hranjivog i lako probavljivog mesa, s velikim količinama cinka, selena, željeza i fosfora, a dobar su izvor vitamina A i B. Trlje su česte na tržištu i dolazi uglavnom kao ulov mreža stajaćica ili koća. Kod kupnje uvijek je bolje dati prednost lokalnim uglovima te eventualno ulovima iz mreža stajaćica malog ribolova koji ima veće karakteristike selektivnosti u usporedbi s koćaricom.

Biologija

Tritia mutabilis (Linnaeus, 1758), je vrsta morskog puža iz porodice Nassariidae, podrazred Prosobranchia. Ima duguljastu, glatku i malu ljusku, koja može doseći visinu od 38 mm i promjer od 23 mm, no u Jadranu, odakle dolazi većina domaćeg ulova, najčešće veličine su između 17 i 25 mm. Smeđe-žuta je boje, sa smeđim uzorcima koji podsjećaju na plamen. Česta je vrsta u cijelom Sredozemlju, a preferira pjeskovito-muljevita dna do 20 metara dubine. Morski puž ima odvojene spolove i razmnožava se u razdoblju od kraja zime do početka proljeća. Oplodnja je unutarnja, a sferoidna jajašca zatvorena su unutar sjedećih jajolikih kapsula, koje se pričvršćuju za čvrste podloge kao što su potopljene grane, školjke, kamenje, mreže stajaćice, i dr. 

Metode ribolova

Morski puž je ulov malog obalnog ribolova od iznimne gospodarske važnosti u srednjem-sjevernom Jadranu, posebno u talijanskim regijama Emiliji - Romagni, Marche, Abruzzu i Moliseu. U početku se lov ove vrste prakticirao korištenjem povlačnih mreža, ali od 1960. godine uvedena je posebna mreža za lov na puževe, nazvana nassino – svojevrsna vrša za puževe. Lov na morskog puža se odvija od početka jeseni do kraja proljeća, sa razdobljima lovostaja zimi zbog sezone razmnožavanja.  U tom razdoblju puževi ulaze u nassine i radi razmnožavanja, što dokazuje prisutnost velikog broja jajolikih kapsula na bočnim stjenkama vrše. 

Od 1984. dolazi do smanjenja broja primjeraka morskog puža kao i smanjenja područja rasprostranjenosti.  Trenutačno se broj ribara koji love morskog puža znatno povećao, te je uočen i znatno smanjenje populacije zbog neadekvatnog upravljanja fondom i prekomjernim ulovom.

Koju odabrati

Prednost dati lokalno ulovljenim i sezonskim morskim muževima. 

Upozorenje 

Morski puževi mogu se stavljati na tržište samo ako su živi, te ako su ulovljeni u morskim područjima  klasificiranih prema odredbama Uredbe 854/2004 / EZ. Da bi provjerili da li je puž živ možete  taknuti mišićno stopalo puža, koji će (ukoliko je živ) reagirati povlačenjem u kućicu. Meso morskih puževa ima malo masti i ugljikohidrata, ali ima puno proteina, natrija, kalcija, kalija, fosfora i vitamina E.

Biologija

Ljuštura Vongole ima ovalni oblik sa koncentričnim krugovima (rebrima) koji se prama vrhu smanjuju. Boja je bjelkasta, smeđa ili siva, s bijelim ili smeđim prugama. Sezona razmnožavanja Chamelea gallina je otprilike između travnja i listopada. Početak spolne zrelosti je kada jedinke dosegnu 13-15 mm (Marano i sur., 1982.; Cordisco i sur., 2005.), a puna zrelost nastupa sa veličinom oko 22-25 mm, što odgovara dobi od oko dvije godine. Ova veličina predstavlja minimalnu dopuštenu tržišnu veličinu.  

Metode ribolova

Vongola je kvantitativno najvažnija vrsta među školjkašima koji žive na pjeskovitom dnu zapadne strane gornjeg Jadrana. Velika brojnost ovog mekušaca značila je da je njen izlov doživio dramatičan porast 1970-ih, kao rezultat uvođenja Hidraulična dredža – vongolara koje se povlače po pjeskovitom morskom dnu pomoću. Tijekom ribolova, alat tone u pješčano dno nekoliko centimetara, a za otkopavanje školjkaša iz sedimenta koristi vodu pod tlakom. Kao što se često događa u ovakvim slučajevima, visoki ekonomski prinosi zajamčeni novom opremom doveli su do nekontroliranog širenja plovila namijenjenih ovom tipu lova, ali bez znanstvenog istraživanja o utjecaju na fond, period lovostaja i održivih alata za ulov. Kasnija istraživanja su pokazala kako uklanjanje velikih količina sedimenta, tijekom sakupljanja, oštećuje osjetljive juvenilne stadije uzrokujući visoku smrtnost vrste (Pérez-Iglesias & Navarro, 1995. citirano od Bald et al., 2003.). Podudarnost reproduktivnog razdoblja s proljetno-ljetnom sezonom lova – periodom najintenzivnijeg, prirodno dodatno pogoršava situaciju (Cannas i sur., 2010.). Kombinacija ovih čimbenika, u kombinaciji s višestrukim varijacijama ekoloških parametara, rezultiralo je negativnim trendom  očuvanosti fonda od 70-ih do danas a to je dovelo i do smanjenja ulova za više od 6 puta od početnog (Romanelli i sur., 2009). Iz tog razloga, ovaj ribolov je trenutno pozorno zakonski reguliran, propisima koji propisuju minimalnu tržišnu veličinu proizvoda (25 mm), koja onemogućuje obavljanje aktivnosti na dubinama manjim od 3 m, koji određuju najmanje dva mjeseca u godini lovostaja (između travnja i listopada) i kojom se utvrđuje najveća dopuštena vrijednost ulova po brodu (600 kg) (Romanelli et al, 2009). Međutim, zbog problema održivosti od 1999. godine u provinciji Venecije uspostavljeni su preduvjeti za prijelaz na uzgoj vongole u djelatnosti akvakulture u područjima danim pod koncesiju.

Koju odabrati

Trenutačno se vongola ne može smatrati posebno održivim proizvodom zbog prethodno navedenih razloga, ali postoje i iznimke. U talijanskoj regiji Veneto postoje zadruge koje su pokrenule uzgoj u djelatnosti akvakulture te je takav proizvod održiviji za konzumaciju. 

Upozorenje

Osim podrijetla proizvoda, kod školjki treba obratiti posebnu pozornost na minimalnu veličinu koja iznosi 25 mm.

Biologija

Solea solea (linneaus, 1758) ili morski list je riba iz reda pleuronectiformes. To je duguljasta plosnata riba rasprostranjena po cijelom Sredozemnom moru, živi na pjeskovitom ili muljevitom dnu na dubinama obično između 10 i 60 m, maksimalno do 150 m. Tolerira prilično niske razine saliniteta stoga se može naći i u lagunama i estuarija. Po danu je sakrivena, zakopana u pijesak, a noću izlazi u lov. Mrijesti se u plitkim obalnim vodama, uglavnom tijekom mjeseca veljače-svibnja na temperaturama od 6 - 12°C. Mrijest počinje nakon 3-5 godine starosti, kada dosegnu veličinu od 25-30 cm. 

Metode ribolova

List se dobro lovi u Jadranskom moru, a ribolov se može obavljati bez ograničenja u svako doba godine, a najveći ulovi su zimi. Vrsta je od velike važnosti za profesionalni ribolov i uglavnom se lovi povlačnim alatima kao što su koća s gredom ili dereze, zatim potegačama i mrežama stajačicama. 

Koju odabrati

Lov lista može se obavljati bez ograničenja u svim razdobljima kalendarske godine, čak i ako se zimi lovi veće količine jer je u reproduktivnom razdoblju izdašniji. Za održivu potrošnju stoga bi bilo preporučljivo izbjegavati kupnju u hladnim mjesecima i poštivati ​​minimalnu ribolovnu veličinu koja iznosi 20 cm (EU Uredba br. 1967/2006). 

Istaknuto

Meso lista zadržava visoke količine vitamina A i B, nudi dobru dozu korisnih proteina i Omega 3.

Biologija

Scophthalmus rhombus i Psetta maxima (ili Scophtalmus maximus) su ribe iz reda pleuronectiformes. To su ribe bez bilateralne simetrije, imaju oba oka na jednoj strani, a strana bez očiju (slijepa strana) je ružičasta i depigmentirana. Romb Scophthalmus Maximus ima tanko plosnato tijelo četverokutnog oblika i može narasti najviše 70 cm te 7 kg težine. Boja je često maslinasto zelena, s tamnim i svijetlim mrljama, međutim, romb može promijeniti boju kako bi se stopio s dnom na kojem odmara. Rumbač, za razliku od romba ima vrlo izduženo tijelo gotovo rombičnog oblika, može narasti do 1 m duljine i 12 kg težine.

Obje vrste su rasprostranjene na obalama Atlantskog oceana između Islanda i Norveške i Maroka, te u Sredozemnom, Baltičkom i Crnom moru. Odrasle jedinke žive na pjeskovitom, kamenitom ili mješovitom dnu. Česti su i u boćatim vodama. Hrane se uglavnom drugim pridnenim ribama (jegulama, glavočima i dr.), a manjim dijelom i većim rakovima i školjkašima. Mrijeste se obično između veljače i travnja u Sredozemnom moru te od svibnja do srpnja u Atlantiku. 

Metode ribolova

Profesionalnim ribarstvom lovi se pridnenim koćama, a povremeno i mrežama stajaćicama.

Koju odabrati

Za romba se koćarenje sigurno smatra najisplativijim lovom u Jadranu. Propisi o ribarstvu propisuju obvezu pridržavanja minimalnih mjera za ulovljenu ribu. Ispod zadane granice riba se mora pustiti, a iznad iste granice može se loviti do maksimalne zakonski definirane količine. Kod rumbača minimalna dopuštena veličina je 25 cm, a za romba 20 cm. 

Istaknuto

Meso romba je posebno lagano i hranjivo, bogato mineralnim solima poput fosfora, joda, kalija, kalcija i magnezija, a istovremeno siromašno mastima.

Biologija

Tuna ili plavoperajna tuna velika je plava riba koja pripada obitelji Scombridae. Rasprostranjena je u tropskim, suptropskim i umjerenim vodama (temperature iznad 10°C) Atlantskog oceana, Sredozemnog mora i južnog Crnog mora. Uglavnom se nalazi na otvorenom, pučinskom moru a približava se obalama samo u određeno doba godine (različito od mjesta do mjesta) i na određenim točkama, obično u blizini otoka ili rtova. Ima masivno fusiformno tijelo, tamno plave, ponekad gotovo crne boje na leđima, a trbuh i bokovi su srebrnastobijeli. Jedna je od najvećih riba u Sredozemlju: premašuje 3 m dužine a zabilježena je i rekordna težina od 725 kg. Hrani se uglavnom ribom, osobito srdelom. Mrijesti se ljeti u područjima bližima obali te raste iznimno brzo -  jednoj godini naraste za oko 70 cm. Spolnu zrelost dostiže sa 2-4 godine.

Metode ribolova

S obzirom na visoku komercijalnu važnost i snažnu tržišnu potražnju, tuna je oduvijek bila predmet masovnog prekomjernog izlova, što je dovelo do drastičnog pada njezine populacije. Tako je početkom 2000-ih uveden sustav kvota kojim se regulira ribolov, te se kontinuirano provode i mjere protiv ilegalnog ribolova. 

Vrste ribolovnih alata koji se koriste za lov tune su: 

Mreže plivarice: ovoj vrsti ribolova namijenjeno oko ¾ kvota ulova. Plavoperajna tuna, koju uglavnom love talijanski ribari (posebice iz Kampanije) i francuski ribari plivaricom, nije namijenjena lokalnom tržištu, već se prebacuje na Maltu, gdje se tovi u uzgajalištima u plutajućim kavezima. Do "tovljenja" dolazi uglavnom hranjenjem tune skušom i haringom, kako bi se povećao omjer masti i mesa. Ovdje se zatim kolje i šalje, uglavnom u Japan i manjim dijelom u druge zemlje, za tržište sushija i sashimija. 

Parangal: ovaj ribolovni alat sastoji od osnovne uzice  (duge 100 do 1000 m i više), na koju su, na razmacima, privezane tanje, postrane uzice (duge 0,5 do 5 m), s udicama na kraju. Obje vrste uzica izrađene su od poliamidnih niti ili od metalne žice. Parangal se polaže iz broda a označen je plovcima koji su posebnim uzicama privezani za osnovnu uzicu. Vezano za lov na plavoperajnu tunu, ovaj način ribolova tipičan je za sicilijansku regiju i sezonskog je karaktera (svibanj-lipanj).  

Stajaća mreža tunara (talijanski: tonnara): Plavoperajna tuna većinu svog života živi u sjevernom Atlantiku, a u proljeće migrira u Mediteran gdje se razmnožava te se u jesen vraća u ocean. Te migracije obično prolaze kroz ista mjesta i u istim razdobljima, što omogućuje postavljanje stajaćih mreža tunara. Tijekom dolaznih migracija tuna se ne hrani i stoga je meso takve „dolazne“ tune  masnije i ukusnije od mesa „povratne“ tune. Iz navedenog razloga ribolov se odvija pretežno u kasno proljeće, kada je moguće uloviti primjerke čije meso ima veću komercijalnu vrijednost. U Italiji trenutno postoje samo tri područja sa tunarama koje imaju dozvolu za lov – sve tri su na Sardiniji

Usputni ulov: Tijekom povlačenja mreža na srednjim dubinama može se uloviti i tuna kao usputni ulov, uglavnom u proljeće. 

Sportski ribolov: mali dio kvote je rezerviran i za sportski ribolov, a ribar mora prijaviti ulov nadležnim tijelima.

Koju odabrati

Na tržištu Jadrana vrlo je teško pronaći plavoperaju tunu -  ulov se gotovo u cijelosti izvozi u inozemstvo, posebice u Japan. Povremeno ga možete pronaći u nekim luksuznim restoranima, obično kao rezultat usputnog ulova ili ulova sportskih ribolovaca.  Ulov često može potjecati iz krivolova lebdećim mrežama, što uključuje i preradu ribe izravno na brodu na otvorenom moru s čime nije zajamčena usklađenost sa zdravstvenim propisima. Stoga se na tržištu uglavnom nalazi Thunnus albacares ili žutoperajna tuna, manje vrijedna i mnogo jeftinija, koja se lovi istom vrstom tehnika kao i plavoperana tunua te koja uglavnom dolazi iz Atlantika i Pacifika. Nadalje, treba istaknuti da su ribolovne tehnike koje se koriste za lov tune, posebno parangal, tehnike s niskom razinom održivosti jer se njime love mnoge druge neciljane vrste, od kojih su neke zaštićene. Nerijetki su slučajni ulovi morskih pasa i morskih kornjača koje ovakav alat ozbiljno i trajno ozljeđuje. Sve prethodno navedeno - slaba selektivnost ribolovnog alata i visoka stopa slučajnog ulova zaštićenih vrsta, prekomjerni izlov zbog velike potražnje na tržištu, strano podrijetlo tune na lokalnom tržištu -  čine tune neodrživim ulovom te je potrebno prednost dati konzumiranju druge održivije vrste riba.  

Istaknuto

S obzirom na visoku tržišnu cijenu, tuna je izvrstan proizvod za preradu, te se na taj način iskorištavaju svi njezini dijelovi. Među njima nalazimo različite proizvode – tipične za jug Italije kao i na Siciliji. Neki od tih proizvoda su Bottarga (soljena i sušena ikra); Buzzonaglia (konzervirano manje kvalitetno meso tune – meso bliže kosti konzervirano u ulju); Ventresca (najukusniji dio tune iz najmasnijeg dijela msea – jede se svježe ili konzervirano u maslinovom ulju); Mosciame (usoljeni, sušeni gornji dio potrbušine, konzerviran u ulju); Lattume (prerađena riblja sperma); Polmonello (prerađena pluća i srce tune) i dr. 

Biologija

Sabljarka je prisutna u tropskim, suptropskim i umjerenim područjima svih oceana, te u Sredozemnom, Crnom, Mramornom i Azovskom moru. To je tipična plava riba koja se u određenim situacijama može približiti obalama, uglavnom u površinskim vodama, ali se može spustiti i do 800 metara. Živi u morima temperature  između 18 i 22°C . Ima fuziformno tijelo koje je prilagođeno za brzo plivanje, cilindričnog presjeka, koji se na leđima sužava. Njegova najpoznatija i najvidljivija značajka je velika razvijenost gornje čeljusti koja oblikuje tipični "mač", spljošten i oštar i dugačak oko 1/3 tijela. Tijelo je olovno sivo do smećkasto na leđima, srebrnasto s metalnim odsjajima na bokovima i bijelom na trbuhu. Sabljarka može narasti dužinom i preko 4,5 m, a težinom prelazi i preko 400 kg. Prosječna veličina je oko 3 metra. Razmnožavanje se odvija u toplim periodima godine. Rast je vrlo brz, pri čemu ženka raste brže od mužjaka. 

Metode ribolova

Sabljarka je od velike važnosti za gospodarski ribolov koji se uglavnom obavlja parangalima i plivaricama, te je usputni ulov tijekom tunolova. Navedene tehnike ribolova nisu održive – nisu selektivne te imaju visoku stopu usputnog ulova osjetljivih i/ili zaštićenih vrsta, kao što su morski psi i more kornjače. Na globalnoj razini, ulovi se uglavnom odvijaju u sjeverozapadnom Pacifiku, u središnjem istočnom Pacifiku i u Mediteranu, dok se u Italiji (koja je među zemljama svijeta koje love najveće količine sabljarke) uglavnom lovi u Mesinskom tjesnacu i duž obala Kalabrije. Love ju i podvodni ribolovci. I za sabljarku, kao i za tunu, postoje lokalne tehnike lova koje imaju veće selektivnosti u lovu odraslih primjeraka. Npr. u Mesinskom tjesnacu, sabljarka se lovi sa posebnim brodovima, zvanim feluche, koji imaju most s kojeg se riba harpunira i veliki jarbol s kojeg se traži/promatra. Ova aktivnost nije nimalo laka: ove ribe ne provode puno vremena na površini, već samo onoliko koliko im je potrebno za hranjenje; pa se sve mora odvijati velikom brzinom. 

Koju odabrati

Iako se na globalnoj razini sabljarka ne svrstava među vrste kojima prijeti izumiranje, njezin prekomjerni lov u Sredozemlju drastično je smanjio njezinu populaciju. Ova situacija navodi zemlje članice da razmišljaju o mehanizmu "kvota", poput onih uvedenih za plavoperaju tunu, kako bi pokušale zaustaviti propadanje vrste. Zbog prekomjernog iskorištavanja, sabljarku bi trebalo smanjiti u konzumaciji, barem u srednjoročnom razdoblju, preferirajući umjesto nje druge vrste, na koje aktivnosti izlova imaju manji utjecaj. 

Upozorenja

Meso sabljarke, kao i meso drugih velikih riba, sadrži visoke razine teških metala, uključujući živu. Stoga se ne preporuča česta konzumacija, a posebno bi djeca i trudnice trebali izbjegavati konzumaciju.

Biologija

Naziv losos općenito se koristi za označavanje riba iz obitelji Salmonidae. Međutim, nekoliko vrsta morskih i slatkovodnih koštunjavih riba pripada ovoj skupini, uključujući pastrve i pravog lososa. Potonji su rasprostranjeni po cijeloj sjevernoj hemisferi i broje nekoliko vrsta. Losos još uvijek zauzima isto geografsko područje između sjevernog Atlantskog oceana (rod Salmo) i sjevernog Tihog oceana (rod Oncorhynchus);  a ljudi su ih prenijeli i u druge dijelove Sjeverne Amerike, u Patagoniju i na Novi Zeland. Međutim, najkomercijaliziraniji i najkorišteniji losos je atlantski losos (Salmo salar). Losos živi u moru, a mrijesti se u gornjim tokovima rijeka ledenomorskoga i sjevernoatlantskoga slijeva. Kad dođu do mjesta razmnožavanja i polože jaja, gube „svadbeni izgled“, a nakon mrijesta većina mužjaka ugine, dok do 40% ženki preživi, ​​no samo između 0,3 do 6% njih poduzima novu reproduktivnu migraciju.

Metode proizvodnje

Danas uzgojeni losos čini 4,5% sve proizvodnje akvakulture u svijetu. Međutim, njegova proizvodnja ne može se opisati kao potpuno održiva, jer ova industrija još uvijek ima značajan utjecaj na očuvanje resursa. Unatoč napretku u zaštiti životinja, upotrebi antibiotika i istraživanju alternativne hrane, samo uzgajališta lososa troše 60% ukupnog ribljeg ulja na tržištu i 23% ribljeg brašna. U praksi se od oko 2,5 kg ulovljene ribe proizvede jedan kilogram lososa, koji je manje komercijalne vrijednosti, ali je još uvijek pogodan za ljudsku prehranu. Sve dok istraživanje upotrebe komplementarne hrane ne pronađu učinkovita rješenja,  konzumacija uzgojenog lososa ne može se smatrati ekološki prihvatljivom. 

Koju odabrati

Odnedavno se divlji aljaški losos lakše može naći i na europskim tržištima. Ova oznaka grupira pet vrsta koje pripadaju rodu Oncorhynchus, koje su rođene u rijekama Aljaske, a zatim svoj odrasli život provode u sjevernom Tihom oceanu. Do danas niti jedan od fondova lososa na Aljasci nije ugrožen, jer su ograničenja (vrsta ribe, razdoblje i lokacija ribolova) diktirana propisima Odjela za ribu i divljač Aljaske (ADFG). Ribolovne kvote variraju iz godine u godinu temeljem analiza koje provodi ADFG.

Upozorenja

Dok se konzumacija divljeg lososa može smatrati dobrom praksom za održivo iskorištavanje, ipak treba razmišljati o održivosti uvoza ovih proizvoda koji na europska tržišta dolaze doslovno s drugog kraja svijeta. Alternativa koja je izrazito ekološki prihvatljiva i pogodna za razvoj za lokalne zajednice, posebice planinske zajednice, mogla bi biti uporaba lokalne pastrve (riba istog roda kao i losos) iz malih, neintenzivnih uzgajališta.

Uz najbolju praksu u ribolovu, a samim time i najbolje proizvode za kupnju za svjesnu i održivu konzumaciju, prikladno je spomenuti i najlošije prakse – odnosno na konzumaciju onih vrsta i proizvoda koji se nesmiju konzumirati bez obzira na način ribolova. 

Prvenstveno se to odnosi na meso morskog psa. Morski psi i raže su na vrhu hranidbenog lanca i njihova predatorska aktivnost neophodna je za održavanje cjelokupne ravnoteže hranidbenog lanca u moru. Njihova osjetljivost / ugroženost ribolovnim aktivnostima prije završetka reproduktivnog ciklusa. Naime, morski psi se počinju razmnožavati i nekoliko godina nakon rođenja (u nekim slučajevima čak 15-18 godina) te je vrlo vjerojatno je da će ih se uloviti prije nego su završili reproduktivni ciklus. Njihovo je meso vrlo traženo na tržištu, pa se primjerice zbog male količine kostiju i jednostavne konzumacije često nalazi na jelovnicima školski menzi. U prošlosti se parangalima često lovile različite vrste morskog psa, a  danas na ribarnice dolazi kao ulov pridnenih koća  i mreža stajaćica. Trenutno su populacije ovih grabežljivaca drastično smanjene, čak i u gornjem Jadranu, te postoji hitna potreba za provedbom mjera upravljanja i ublažavanja. U očekivanju tih mjera i sam potrošač može potaknuti promjenu - tržište ne nudi ono što potrošač ne traži.