Iz prošlosti

Istorija Staničenja je istorija mrtvih, koju održava i pamti mali broj trenutno živih. Nezainteresovanost za ono gde smo bili i šta smo radili je apsolutna.

Zgrada železničke stanice s kraja XIX veka

Postanje

Mađilka

Prvi tragovi naseobina na tlu staničenjskom su otkriveni sredinom šesdesetih godina na lokalitetu Mađilka oko pruge i železničke stanice prema Parasinju. Otkopani su artifakti iz praistorijskog i bronzanog doba. Gde se sada nalaze iskopine to u Staničenju niko ne zna. U stvari, samo mali broj ljudi zna da su vršena arheološka iskopavanja. Većina i danas tvrdi da je u tom reonu tadašnja jugoslovenska vojska gradila sebi bunkere.

Lokaliteti arheoloških iskopavanja

Gradište

Lokalitet na Gradištu kod Begovog mosta nam dosta toga govori o naseobinama Rimskog carstva u staničenjskom ataru. Ponišavljem je u antičko doba vodio važna trgovački i vojni drum iz Evrope za Konstantinopolj i prednju Aziju, a duž njene trase nastala su i prva organizovana naselja. Imena ovih naselja, njihov raspored i međusobno rastojanje u miljama (1 milja-1420 m), donose antički itinerari, spiskovi putnih stanica. Danas se, sa većom sigurnošću može govoriti da se put između Naisa i Serdike uglavnom držao doline Nišave. Usputne stanice između većih gradova, podizane su na mestima koja su omogućavala prihvatanje putnika.

Tvrđava koja je nekada postojala na ovom uzvišenju, srušena je od strane Varvara koji su ovde došli nakon propasti rimskog carstva. Ostaci građevine su korišćeni za gradnju seoske crkve Svete Petke i Svetog Jovana na groblju kao i za zidanje kuća. Ispod utvrde, prolazio je put Via Millitaris prema Knjaževcu. Od Gradišta prema Temskoj duž vojničkog puta postoje jasne naznake o rimskim utvrđenjima koje su danas zarasle u šiblje i mahovinu.

Isluženi rimski vojnici (cmeriti ili veterani) su nakon 25 godina po odlasku iz vojske kao nagradu dobivali komad zemlje koju su obrađivali, i to im je služilo kao penzija. Oni su preci prve civilizovane naseobine na staničenjskom tlu. Najezdom Varvara, oni su nestali kao rimljani. Oko crkve Svete Petke su iskopani grobovi iz srednjeg veka, te nam to govori da se ovde pre izgradnje crkve nalazilo groblje a blizu njega i naselje.

Slovenski narod i tursko cartstvo

Dolaskom Slovena, ovde je počela da se razvija današnja struktura stanovništva. Kraj je dugo bio pod jakim bugarskim carstvom koji su ovde imali svoje naseobine. Crkva Svetog Nikole (kasnije Svete Petke) je nepobitan dokaz o postojanju bugara na ovom prostoru. Najezdom Osmanlijske imperije, skoro ceo Balkan potpada pod njihovu vlast pa i Staničanje. Turci zaposedaju predeo oko Begovog mosta gde se nastanjuju a narod se sklanja preko Nišave na levoj obali, kod mesta Ćunac. Blizu Gradišta, na Nišavi je postojao most za prelazak stanovništva. Danas se vide samo manji ostaci.

U turskim spisima selo Staničenje se pominje u spisku dželepkeških dažbina, 1576-1577. godine, i upisano je kao Istaničene, sa dva domaćinstva koja plaćaju dželepkeški danak (ovčarinu). Pomenuto je i u spisku otomanskih vojnuka 1606. godine kao Istaniče. Ima jednu vojnučku baštinu, nekog Velče, koja je obuhvaćena dažbinskim olakšicama umesto baštine nekog Stojana iz sela Brebovniče (Brebovnica). Pripada kazi Šehirćoj (Pirot).

Turci su 1796. godine na Bogojavljanje 25. marta po starom kalendaru pobili mnoštvo seljana koji su se nalazili u crkvi. I dan-danas se okopavanjem njiva oko škole pronalaze ostaci skeleta.

Samo ime Staničenje je najverovatnije nastalo iz osnove imena Stanča ili Stana. Srpski oslobodioci od turskog ropstva ga nazivaju Staničevo i Staničani. Legenda o proterivanju čume iz sela i ''Stani čumo - Staničenje'' je ipak samo legenda.

Oslobođenja

Pred kraj turske vladavine u ovim krajevima, život pod turcima je bio nesnošljiv te je dosta staničanaca 1836. godine posle Pirotske bune izbeglo u Srbiju čija se granica nalazila kod Knjaževca. Sa te strane su došli oslobodioci koji su 15.12.1877. godine po starom kalendaru a 27.12. po novom proterali turske jedinice iz sela. Pod komandom, tada majora, Radomira Putnika, beogradski bataljon je tačno u podne pregazio Nišavu i proterao turske snage ka Budindelu a potom i prema Pirotu. Sutradan, i Pirot je oslobođen. To je bio kraj turske vladavine na ovom prostoru. Iza njih je ostala imovina koju su seljaci uzeli u zakup. Najveći zakupac njihovih imanja je bio Mladen Pančić.

Po oslobođenju su rešene granice odrednicama Berlinskog kongresa te je u sklopu tih odluka 01.11.1887. godine pokraj sela prošao prvi voz.

U prvom svetskom ratu, ovde su vlast imali bugari, koji su se narodu predstavili kao oslobodioci. Oni su odmah zaveli teror nad srbima i uništili su sve pisane tragove na srpskom jeziku. Na žalost, njihov bolesni um je uništio celu istoriju prvog svetskog rata u pirotskom regionu. Ostalo je samo sećanje.

Detalj sa kosturnice iz mauzoleja sa ostrva Vido kod Krfa. Todor Živković je iz familije Ćelešovi.

Na Selištu se nalazi česma sa spomen-pločom na kojoj su upisani svi pali od 1912. godine do 1918. godine.

Spomen ploča na Selištu

Između dva svetska rata, pomenuće se samo dva detalja vezana za Staničenje.

- Na izborima 1920. godine u selu su pobedu odneli komunisti.

- Josip Kolumbo, sekretar SKOJ-a, uhapšen je u Staničenju 1925. godine zbog rasturanja propagandnog materijala.

O drugom svetskom ratu i o učešću piroćanaca je dosta napisanog i izrečenog. Drugi svetski rat staničanci su proveli uglavnom bez nekih većih konflikta sa bugarima. Osim, ako se ne računa krađa stvari iz nemačkog voza koji je zbog bezbedonosnih razloga proveo nekoliko dana na staničenjskoj stanici i zbog koga je bilo dosta pretresa po kućama ali i batina. Bugari su staničance odvodili na prisilan rad u Bugarskoj gde su bili ''trudovi''. Po završetku rata, uglavnom su se svi vratili iz zarobljeništva. Svi osim Najdana Selimovića koji je bio romske nacionalnosti i koji je iz Varne deportovan u Jasenovac.

Na spomen ploči na Selištu gde su upisani poginuli u drugom svetskom ratu i koji su redom svi bili komunisti, nema dva mučenika koji se nalaze na spisku Jasenovačkih žrtava u NDH: Selimović Najdan i Panajotović Aleksandar.

Obrazovanje i školstvo

Prvu školu u Staničenju osnovao js pop Rista, po rođenju visočanin, koji je oko 30 godina službovao u staničenjskoj crkvi. Postoji jedini pisani trag koji je pop Rista ostavio i u kome piše da od 1845. godine, nastaje njegova učiteljska i sveštenička dužnost u Staničenju. Prvih godina škola u Staničenju radila je u crkvenoj kući.

Posle oslobođenja od Turaka, škola je već počela da radi školske 1879/80.godine, a prvi učitelj bio je Jakov Popović. Školske 1911/12. godine školu je pohađalo 52 učenika, od toga 42 dečaka i 10 devojčica. U tom periodu u Staničenjskoj školi bio je najveći broj devojčica od svih seoskih škola. U tom periodu između dva svetska rata, broj učenika js znatno povećan. Školske 1939/40. bilo ih je 164, od toga 87 dečaka i 77 devojčica.

Od 1815. godine pa do 1915. godine učitelji koji su učiteljovali u selu su bili: Zeković Nešo, Živković Vasilije, Ilić Panta, Ilić Svetozar, Jonić Krsta, Janković Vidan, Jovanović Milan, Mrdaković Ilija, Popović Jakov, Pavić Ljubomir, Petrović Sreten, Rančić Ćira, Stamenković Goša i Ćirić Todor.

Za vreme prvog i drugog svetskog rata nastavu u staničenjskoj školi su izvodili bugari na bugarskom jeziku. Ostalo je u sećanju da je svaki učenik morao dobro da zna da recituje pesmicu bugarskog pesnika Ivana Vazova:

Аз съм българче

Аз съм българче и силна

майка мене е родила;

с хубости, блага обилна

мойта родина е мила.

Neposredno posle oslobođenja, školske 1946/47. godine nastavu u Staničenju pohađao je 121 učenik. Kasnije se broj učenika stalno smanjivao a školske 2004/05. godine bilo ih je samo 13 učenika. Sada je škola u Staničenju istureno odeljenje Osnovne škole „Dušan Radović“ u Pirotu.

Religija

Staničenje je odražavalo svoju veru ma ko da je njima vladao. Crkva je radila i za vreme tuske vladavine, osim u periodu od 1796. godine pa do 1829. godine zbog masakra krdžalija nad stanovništvom.

Staničenjski pop Aleksa Minčić je bio i zapisivač događaja u selu. On je bio i poslanik sreza nišavskog. Njegova parohija obuhvatala je staničansku od 18.06.1868. godine do 1898. godine i sopotsku crkvu. Poreklom je iz Sopota, gde je službovao, živeo i umro 1912. godine.

Sakupljao je knjige (uglavnom crkvene) i stvorio prilično bogatu biblioteku sopotske crkve. Najvažnije događaje beležio je na marginama svojih knjiga. Tako je u sopotskoj crkvi nađena i čuvena „Lekaruša" — knjiga zapisa o narodnim lekovima i načinu lečenja raznih bolesti kod ljudi i stoke. Sa sigurnošću se pretpostavlja da je to njegovo delo. Kako je službovao u Staničenju, može se pretpostaviti da su neki recepti iz ''Lekaruše'' preuzeti od staničanaca.

Posleratna izgradnja

Po završetku drugog svetskog rata, staničanci su se okrenuli svojoj muci i preživljavanju. Muškarci ali i njihovi stariji sinovi su odlazili u pečalbu kao dunđeri. Žene, mala deca i starci su ostajali da se staraju o domaćinstvu i sve ono što je dom zahtevao. Decu su školovali samo do četvrtog razreda pa je veoma mali broj odlazio na dalje školovanje. Nekoliko meštana je napustilo tadašnju Jugoslaviju i otišlo da radi u drugim zemljama. Selo je počelo da se širi a industrijalizacijom pirotskog regiona, staničanci su počeli da se vraćaju sa pečalbarstva i da se zapošljavaju u rodnom kraju.

Pre drugog svetskog rata u selu je živelo 1674 meštana. Prema prvom popisu po oslobođenju

iz 1948. godine podaci govore da je u Staničenju živelo 1388 stanovnika. Od tada pa do danas se beleži konstantan pad broja stanovništva. U 1953. god. je bilo 1395, u 1961. god. je bilo 1299, u 1971. god. je bilo 1090, u 1981. god. je bilo 845, u 1991. god. je bilo 742 stanovnika. Prema poslednjem popisu iz 2002. godine u Staničenju je tada živelo 609 meštana. Na narednom popisu stanovništva 2011. godine, slika će biti još crnja jer je za proteklih deset godina bilo mnogo više umrlih i iseljenih nego rođenih.

Vaše kritike, primedbe, komentare i sugestije šaljite na vrnica@gmail.com