Kako djeci pomoći da ne diskriminiraju drugačije od sebe?

Val nasilja i diskiminacija prema Romima, homoseksualcima, pripadnicima drugih manjina, odnosno onima koji su drugačiji od većine, povlači niz pitanja o tome kako ih spriječiti u budućnosti. Većina stručnjaka slaže se da odgoj za toleranciju i prihvaćanje različitosti mora započeti od najranije dobi. Što roditelji mogu učniti u odgoju da pomognu djeci da odrastu u osobe koje u različitosti vide bogatstvo, a ne povod za nasilje i diskriminaciju?

U različitim državama, pa čak i regijama unutar iste države, odnos društva prema pripadnicima vjerskih i nacionalnih manjina, prema pripadnicima LGTB zajednice, strancima i/ili prem osobama s invaliditetom, različit je. Nećemo ovdje ulaziti zbog čega su neka društva tolerantnija i otvorenija, a druga konzervativnija i zatvorenija, već ćemo samo napomenuti da nas je povijest naučila do čega može dovesti izdvajanje i negativan odnos prema odredenoj društvenoj, vjerskoj ili nacionalnoj skupini.

Kad pričamo o budućim naraštajima, roditeljima i djeci, sve je puno jednostavnije - ni jedna majka i otac ne žele da njihovo dijete ikada u životu bude fizički, verbalno ili emocionalno napadnuto i maltretirano zbog onoga što je, kao što ni jedan roditelj ne želi da njegovo dijete bude taj koji mrzi, napada ili diskriminira druge.

Što roditelji mogu učiniti kako bi stvorili okruženje koje promovira toleranciju i isključuje svaki oblik zlostavljanja?

Kako djeca uče od odraslih i kopiraju sve što rade roditelji, trebali bi pripaziti na vlastito izražavanje, na šale i komentare koje bi djeca mogla čuti i preuzeti od nas.

S jedne strane to se odnosi na situaciju u kojoj je naše dijete potencijalna žrtva diskriminacije. Samo za primjer, ukoliko je dijete gay, a u našem domu može čuti iznimno negativan ili podrugljiv stav prema homoseksualcima, komunikacija se prekida i dijete se nikada neće odvažiti o tome razgovarati s roditeljima. Čak i usputni "bezopasni" komentari na račun homoseksualaca, mogu trajno prekinuti odnos s djetetom, pri čemu se misli na povjerenje i komunikaciju koju gradimo s njima od ranog djetinjstva.

S druge strane to se odnosi i na situaciju u kojoj je naše dijete potencijalni zlostavljač među vršnjacima. Ukoliko od roditelja čuje podrugivanje, primjerice, na račun Roma ili Slovenaca, i samo će se jednako ponašati u svojoj školskoj ili nekoj drugoj okolini.

Poruka roditelja uvijek mora biti da iako su ljudi različiti, svatko je vrijedan tuđeg poštovanja i prihvaćanja. Na taj način stvaramo okruženje u kojem se djeci daje do znanja da u našem domu postoji nulta tolerancija prema maltretiranju onih koji su različiti, ali i da je obitelj sigurno utočište u kojem dijete može progovoriti ukoliko je ono žrtva zlostavljanja ili netko njemu blizak i drag.

Naravno, djeca će razne poruke primati i od društva, od vršnjaka, preko medija, ali stup u odrastanju uvijek je obitelj kao sigurno utočište iz kojeg djeca najviše uzimaju i nose dalje u život.

Djecu se može naučiti kako odgovoriti na zlostavljanje. Ukoliko je netko drugi žrtva, a naše dijete samo promatrač, najmanje što može učiniti je da se ne pridruži grupi koja maltretira. Oni samopouzdaniji i hrabriji mogu nastupiti i asertivno i jasno i glasni reći "To uopće nije cool! Pustite ga na miru". U svakom slučaju bilo bi dobro da svjedoci zlostavljanja, svaki slučaj prijave odraslima. Bilo bi lijepo kada bi dijete moglo prići žrtvi i reći nešto poput: "Vidio sam što su ti ovi dječaci ili cure napravili. Hajdmo osmisliti plan da se to više ne ponovi".

Roditelji, škola i zajednica doista mogu pomoći da se razbije taj "krug šutnje" i da se oni koji prokazuju zlostavljača ne obilježavaju kao "cinkaroši" i "lajavci". Stvar bi se trebala postaviti s druge perspektive - oni koji

progovore o nasilju su hrabri i junaci cijele priče.

Škole također mogu uvesti mehanizme "anonimne prijave" pod nazivom "Zabrinut sam za..." preko kojih upisuju imena učenika za koje smatraju da su zlostavljani ili diskriminirani. Odgajatelji, psiholozi i učitelji puno će lakše intervenirati i pomoći djetetu koje pati.

I na kraju, vrlo je važno kontinuirano pričati s djecom o različitostima. Kako bi svijet izgledao siromašno i jednolično da smo svi isti? To je jedna krajnost, dok je druga krajnost na koju im možemo ukazati, činjenica da bi svatko mogao pronaći na nekome nešto što je drugačije od njega, ali to ne smije biti povod za mržnju i svađu. Različitost znači bogatstvo i priliku da svijet i život vidimo u svim njegovim oblicima i nijansama.

Diskriminacija i nasilje korijen imaju u strahu i neznanju. Strah od nepoznatog neke ljude tjera da se postave ofenzivno. Protuotrov ovakvom strahu je učenje, zbližavanje i razumijevanje onog što nam se čini strano i nepoznato (bilo da se radi o drugim nacionalnostima, vjerama, spolnim orijentacijama, invalidnosti ili nečem petom). Drugi strah vezan je uz gubitak utjecaja ili moći (u naširem smislu riječi). I u dječjem svijetu postoji borba za utjecaj i popularnost te vrlo jasan omjer snaga među pojedincima i grupama. No i za to postoji lijek. Djeci su može odgajati da svoj utjecaj usmjere na pozitivne stvari, da ih usmjere ZA nešto, a ne PROTIV nekog.

Helikopter roditelji odgajaju nesigurnu i ovisnu djecu

Roditelji koji previše kontroliraju i koji su prema djeci previše zaštitnički raspoloženi, ostavljaju trajan utjecaj na njihovu osobnost i to u negativnom smislu. Takozvani "helikopter roditelji" odgajaju djecu koja su ovisna o drugima, neurotična i zatvorena, odnosno imaju čitav niz osobina koje se općenito smatraju nepoželjnima.

Istraživanje je provedeno među brucošima i jedno je od prvih koji definira i mjeri ono što pojam "helikopter roditelji" zapravo jest. Termin je prvi puta upotrebljen u sveučilišnim krugovima kada je primjećena određena promjena u ponašanju roditelja studenata. Roditelji su masovno počeli nazivati fakultete i pokušavali se miješati u stvari koje su do tada isključivo bile problem na relaciji student - fakultet.

Istraživanje je vodio dr. Neil Montgomery, psiholog sa Keene State Collegea koji kaže kako su rezultati tek preliminarni, ali su već pokazali da pretjerano zaštitnički odnos roditelja prema djeci stvara pojedince koji nisu spremni napustiti roditeljsko "gnijezdo" i živjeti samostalno.

"Ono što helikopter roditelji rade je da misle kako znaju što znači biti dobar roditelj i donose odluku da će sve zajedno staviti na još višu razinu kako bi njihova djeca bila još bolja. Problem nastaje kada roditelji doista i zategnu malo jače, odu predaleko i zapravo na umjetan način produžuju djetinjstvo ili adolescenciju", kaže dr. Montgomery.

Kada dijete napusti dom i ode na studij, događa se prva velika kriza u odnosu helikopter roditelja i djece. Roditelji više nemaju kontrolu nad životom djeteta i ne mogu ga pratiti kao nekad. Zbog toga nastoje kontrolu zadržati pomalo suludim potezima kao što su zvanje i pokušaji utjecaja na odluke i procese sveučilišta, odnosno intervencija u ime djeteta, kao što su to radili kada je dijete išlo u vrtić ili školu.

Helikopter roditelji imaju potrebu dolaziti u grad u kojem im dijete studira i ostajati kako bi se uvjerili da je sve u redu, a često zovu i po nekoliko puta dnevno.

Iz ovog konkretnog istraživanja, oko 10% brucoša izjavilo je da ima helikopter roditelje. Stopa je bila viša kod djevojaka sa 13%, dok je kod mladića iznosila oko 5%. Težnju za kontrolom i nadgledanjem u najvećem su broju slučajeva iskazivale majke.

Ono što se događa sa studentima tj. mladima nad kojima i u odrasloj dobi bdiju roditelji je da su manje otvoreni novim idejama i pothvatima, ranjiviji su, nervozni i nesvjesni vlasnititih mogućnosti u usporedbi sa svojim neovisnijim vršnjacima.

Osim toga, takvi su pojedinci impulzivniji, nemaju osjećaj odgovornosti za vlastite postupke i sveukupno su lošiji studenti, kaže dr. Montgomery.

Istraživanje je samo pokazalo vezu, ali ne i direktni uzročno-posljedični odnos, što znači da ne postaju sva djeca zatvorena, neurotična i ovisna ukoliko su odrastala sa helikopter roditeljima.

Cilj je bio upozoriti roditelje da postoji nešto što se zove pretjerana roditeljska briga te se željelo rasvijetliti što termin "helikopter roditelji" znači, jer se sve više o njemu priča, a znanost je dala malo odgovora.

(JK, Izvor: LiveScience.com)

Kada igranje video igrica prelazi iz navike u ovisnost?

Ovisnost o video igricama još uvijek se u javnosti ne doživljava kao nešto što se stvarno događa mladima niti kao nešto ozbiljno. Ali nešto što je započelo kao povremena zabava, vrlo lako prerasta u naviku svakodnevnog igranja, a navika vrlo lako preraste u ovisnost. Fanatično igranje video igrica u drugi plan stavlja sve druge aktivnosti koje su vrlo važne za razvoj djece i mladih.

Utjecaj video igrica na djecu

Sve više djece zaluđeno je video igricama diljem svijeta. Situacija je posebno alarmantna u SAD-u gdje je istraživanje pokazalo da čak 92% djece starosti od 2 do 17 godina igra video igrice na računalu ili igraćoj konzoli.

Istraživanja među djecom nadalje su pokazala da igranje video igrica zasjenjuje i preuzima sve druge aspekte djetetova života. Oko 8,5% djece u Americi pokazuje neke znakove ovisnosti i problema u ponašanju vezanih uz ovisnost o video igricama (Sveučilište u Iowi, istraživanje iz travnja 2009. godine). Neke su zemlje, poput Velike Britanije, otvorile i specijalizirane klinike za liječenje ovisnosti o računalima, Internetu i video igricama.

Zašto su video igrice zarazne i zašto stvaraju ovisnost?

Roditelji ostaju iznenađeni kada vide da je njihovo dijete razvilo neprirodnu emotivnu vezanost za virtualne igrice. Teško je shvatiti zašto su djeci te igrice toliko interesantne.

Stručnjaci su izdvojili nekoliko razloga zbog kojih djeca postaju ovisna o video igrama. Možda najveći razlog je taj što su su igrice iznimno stimulativne i kompleksnošću pružaju djeci izazov te brzo preuzimaju njihovu pažnju.

Drugi razlog je što video igrice nude stvarne mogućnosti za rješenje zagonetki, strateško i kritičko razmišljanje. Djeca su po prirodi kompetitivna i vole se nadmetati u igrama i sportskim natjecanjima. Problem nastaje kada video igrica u potpunosti zasjenjuju sve njihove druge potrebe i zadatke kao što su druženje s vršnjacima u realnom prostoru, učenje, boravak na otvorenom, pa čak i jedenje, higijena ili spavanje.

Kako se riješiti navike prije no što ona postane ovisnost?

Vrlo je važno da roditelji dovedu dijete u red prije no što navika preraste u ovisnost. To je najlakše napraviti ograničavanjam vremena provedenog pred računalom ili igraćom konzolom. Preporuča se da djeca u višim razredim osnovne škole ne provedu više od dva sata dnevno u igranju. Stručnjaci preporučaju da se između dva sata igranja napravi jedna pauza i da djeca svakako provedu 1,5 sat u kući u nekim drugim mentalno zahtjevnijim aktivnostima - čitanju, učenju, rješavanju križaljki, crtanju i sl. Igranje igrica nije preporučljivo niti sat i pol prije spavanja, zbog mogućih nemirnih snova i drugih poteškoća sa spavanjem.

Važno je djecu uključiti i u druge aktivnosti. Najbolje je zajedno s djecom napraviti popis aktivnosti i stvari koje možete raditi zajedno kao obitelj. Neka prva tri, četiri tjedna vaši dani budu doista puni raznih aktivnosti kao što su, primjerice, odlazak u muzej, pecanje, šoping, posjet rodbini u drugom gradu, čitanje stripova ili knjiga, čišćenje dvorišta, popravljanje bicikla, odlazak na koncert i slično.

Aktivnosti izvan kuće odvratit će djecu od računala. Idealno bi bilo kada bi s djetetom u svim aktivnostima sudjelovali i njihovi vršnjaci, jer je tada i motivacija za aktivnostima na otvorenom veća. Najbolje je potaknuti dijete da se počne baviti nekom od školskih ili izvanškolskih aktivnosti.

Izradite kupone za gledanje TV-a i/ili igranje na računalu. Svakom djetetu dajte jedan kupon koji vrijedi jedan sat igranja na računalu i jedan koji vrijedi jedan sat gledanja televizije i tako za svih 7 dana u tjednu. Djeca mogu slobodno razmjenjivati kupone prema željama, ali ako prekše pravilo od 2 sata pred ekranom dnevno, oduzima im se po jedan kupon kao kazna. Time ćete dijete naučiti kako raspolagati svojim vremenom i kako neodgovornost ima svoje posljedice.

I na kraju, imajte na umu da će djetetu sve biti dosadno u usporedbi s video igricama. Stoga je važno prijelaz iz virtualnog u realni svijet napraviti lukavo i sa što više mašte. Isplanirajte polagano odvajanje od navike višesatnog igranja, ali djetetu istovremeno ponudite podjednako privlačne alternative i kroz određeno vrijeme vidjet ćete pomak na bolje.

Djeca trebaju socijalizaciju i aktivnosti među vršnjacima. Djeca trebaju stvarne izazove i znanje o rješavanju stvarnih životnih problema. Kako bi ih tome naučili, moramo ih zadržati u stvarnom svijetu i naučiti ih da su video igrice samo zabava kada se doista nema ništa drugo za raditi, a ne stvar koju jedinu radimo, a za sve ostalo nemamo vremena.

Upomoć, moje dijete krade!

Ukoliko dijete uhvatimo u sitnoj krađi to ne znači da će ono postati lopov kriminalac. Mnoga djeca uzet će bez dopuštenja razne sitnice ili ukrasti svjesno ili nesvjesno, no važno je znati koji su uzroci takvog ponašanja i reagirati na pravilan način.

Djeca mlađa od pet godina još uvijek ne percipiraju i ne shvaćaju koncept vlasništva. Starija djeca pak kradu jer nemaju u potpunosti razvijen sustav kontrole, a krađa može biti samo produžetak nekog emocionalnog nedostatka ili temeljne želje koja nije udovoljena. Neka djeca krađom izražavaju potrebu za uspostavljanjem kontrole nad životom, a neki žele samo na sebe usmjeriti pažnju i svijesno se upuštaju u tajnu nepodopštinu.

Vrlo je važno otkriti uzrok potrebe za krađom, a to je najlakše napraviti tako da na stvari pogledamo s njihove perspektive. Ukoliko su razlozi i uzroci višestruki, reakcija roditelja mora biti konstantna i uvijek ista i ovisiti o dobi djeteta.

Što učiniti?

U svakom slučaju treba ostati smiren. U bijesu i ljutnji teško ćemo dijete naučiti ono što želimo da zna o krađi, a vikanjem i impulzivnom reakcijom nećemo shvatiti zašto je dijete učinilo grešku i otuđilo nešto što nije smjelo i bez pitanja.

Dijete ne treba optuživati ukoliko niste bili svjedok krađi. Dok ga ne uhvatimo na djelu, ne treba osuđivati i optuživati. Teško je tako postupati u praksi, ali je važno u odgojne svrhe. Prije svega zato što je moguće da roditelj pogriješi, a drugi razlog je taj što dijete ne smije dobiti osjećaj da mu uopće i unaprijed ne vjerujemo.

Naravno, ukoliko sumnjamo u to da dijete krade, bilo bi dobro potruditi se uloviti dijete u krađi i tek tada započeti s odgojnom lekcijom.

Malena djeca često ne znaju da se krasti ne smije, pa im treba vrlo jednostavno i njihovim jezikom objasniti zašto krasti nije u redu. Najbolje je to učiniti na način da djetetu približite suprotni osjećaj: "Kako bi se ti osjećala da ti netko ukrade omiljenu lutkicu ili bicikl? Sigurno bi bila jako tužna". Nije potrebno dijete obilježavati raznim negativnim epitetima: "Ti si zločest, loš i neiskren". Ukoliko im to stalno govorimo, takvi će i postati.

Ako je dijete dovoljno staro da razumije da nije lijepo krasti, možemo ga natjerati da vrati ukradenu stvar i ispriča se osobi koju je "oštetilo". U tom slučaju dijete treba otpratiti na "mjesto zločina" i smireno mu ovom gestom pokazati kako postoje posljedice koje nisu ugodne i koje ga mogu posramiti. Ukoliko dijete krade od roditelja, najbolje je smisliti neku aktivnost kojom će se iskupiti, a ona može varirati od kućnih obaveza do pomaganja u određenim aktivnostima.

Naravno, o svemu treba razgovarati s djetetom. Trebamo otkriti zbog čega krade i koji nedostatak pokušava zadovoljiti, a da se ne može oduprijeti potrebi da uzme bez pitanja i potajno.  

Kroz razgovor dijete mora shvatiti da mu vjerujemo i da nismo izgubili vjeru u to da je pošteno. Jasno treba dati do znanja da smo razočarani njegovim postupkom, ali da znamo i oprostiti i da ćemo zaboraviti na sve uz vjeru da ono neće ponoviti grešku.

Kod većine djece krađa i jest samo greška koja se može ispraviti i riješiti. No ukoliko je ona postala navika (primjerice kod tinejdžera) možda se radi o pritisku vršnjaka ili pak o ozbiljnijem poremećaju poznatom kao kleptomanija. U tom slučaju, nekoliko savjeta i razgovora možda neće pomoći i bit će potreban savjet psihologa.

(JK, Izvor: children-diseases.com)