„Mama, pogledaj!“ povikala je Marta, sedmogodišnja djevojčica. „Vidim, vidim!“ promrmljala je mama za upravljačem, razmišljajući o svemu što je čeka kad dođu kući. Večerali su, gledali televiziju, ona je obavila telefonske razgovore i na kraju su pošli na počinak. „Hajdemo, mama, vrijeme je“, upozorila je Marta. Mama je brzo ušla u sobu, izmolile su večernje molitve, a ona je poljubila svoju Marticu. „Mama, zaboravila sam ti dati jednu stvar!“ „Dat ćeš mi je sutra“, reče mama i Marta klimnu glavom. „A što ako ni sutra ne budeš imala vremena?“ upita djevojčica. „Naći ću ga, budi bez brige!“ reče mama braneći se. „Laku noć!“ dovikne i žurno zatvori vrata. No razočarani Martin pogled nije joj davao mira. Vratila se u sobu svoje miljenice, pomno pazeći da je ne probudi. U njezinoj je ruci ugledala zgužvane komadiće papira. Prišuljala se i polako otvorila ručicu. U njoj je bilo u stotinu komadića rastrgano crveno srce s pjesmom koju je djevojčica sama napisala. Pjesma je nosila naslov: