Dan..8: Kisumu - Masai Mara

Kisumu - Masai Mara

Osmi dan. Rano krećemo u Maasai Mara. Tek smo krenuli, a već moramo stati. Jedan džip ima problema. Sedam je sati. Subota. Ljudi uokolo prodaju. Muškarci su obučeni u hlače i košulje. Samo jako mladi nose majice. Ne vraćam se više u Subukiju, dovikuje Joram kroz otvoreni prozor. I opet se nitko ne čudi. Kao da riječi nije ni važno razumjeti. Oni njemu uzvraćaju osmijeh. Svejedno je što govori. Mijenja se okoliš. Žutu boju žita zamjenjuje duboka zelena. Nastavljamo kroz velike plantaže čaja. Ljudi spretno beru gornje listiće. Asam sorta, kaže Joram. Berač dobiva sedam šilinga za kilu. Vlasnik plantaže osamnaest. Berač može zaraditi tristo šilinga za cijeli dan. Listići se prvo obrađuju hladnim strujama, pa se zamrzavaju, suše i drobe. Djeca i krave motaju se po cesti. Prate nas reklame Safaricoma. Ovdje ima i luksuznijih kuća. Okućnice su uredne. Bokori ljubičastih bugenvilija cvatu na zelenoj pozadini. 

Zastanemo snimiti plantažu čaja. Nesreće se događaju. Davor ostaje bez fotoaparata kojega je cijelu godinu birao i na kraju ga neposredno prije puta uspio nabaviti, baš s onakvim karakteristikama kakve želi. Prije puta je odlučio da ga neće ispuštati iz ruke. A ipak ga jest. Ovdje smo i da vježbamo prisutnost. Fotografirati znači osvijetliti. Na njegovim fotografijama ne iznenađuje perspektiva, nego unutrašnja svjetlost likova. Baš danas počinju prizori za koje je taj aparat bio namijenjen. Krhki su naši planovi. Davor ne želi pokazati koliko je tužan. Ima neki čudan smiješak. Tako bi se smijao kaktus da se zna smijati. Znam da će napraviti dobre fotografije i sa starim. Njemu to nije utjeha. Nebo zadobiva nevjerojatne boje. Prolazimo pokraj mnogih razglednica koje on ne želi fotografirati. Vozimo se po lošim cestama uz mnoštvo djece. Nigdje nogostupa. Kenijci više ulažu u škole nego u ceste. Penjemo se na dvije tisuće metara. Nastupa savana. Dolazimo u područje Masaja. Prelazimo preko smeđe vode. Joram recitira. Akeshia drapolonia, drvo s bodljama, zviždi kad puše vjetar, vole ga žirafe. Satima se drndamo po prašnjavim gudurama, u prostranstvima bez bridova, s otvorenim obzorom, crvenom zemljom. Evo mi konačno Afrike, klikće Andreja. Vrućina, prašina, nema više stabala. Satima klizimo ponad praznine, sa suncem što vrišti iznad nas, s blještavilom koje nam ne dopušta da išta vidimo. Koze brste rijetke čuperke na žuto smeđem tlu. U pozadini kuće od blata sa slamnatim krovovima. Nisam odmah primijetila kuće, jer su iste boje kao i zemlja. Treptavo crvena. Ovo je Maasai Mara. Tu se pazi da kuće ostanu tradicionalne. Jedino smeće od najlonskih vrećica i raznih mini pakiranja nije tradicionalno. Miladenu je dosta drndanja. Vulkanka bi se mogla drndati do vječnosti. Ispred nas praše dva Masaja na motociklima. Keep distance, dovikujem Joramu. Joram pjeva. Zastajemo pokraj starijeg Masaja s dugačkim rupama na ušima. Te njihove crvene halje nikad ne izgledaju prljavo. Možemo se fotografirati zajedno s njim i njegovim štapom. Zato on tu i stoji. Prije ulaza u Nacionalni park. I to je posao. Izgleda dobrodušno. Masaji ratnici su agresivni. Prepoznaješ ih po kosi. Samo ratnici imaju dugu kosu. Kosa im je crna, spletena u pletenice s metalnim ukrasima. Boje i kožu i kosu. Ostali briju glave. I žene. Ako ih fotografiraš bez dopuštenja, udaraju štapovima i bacaju kamenje. Fotografiranje i jest zauzimanje tuđeg prostora. Ionako se ne može baš sve fotografirati. Ni fotografija nije istina, tek približavanje. 

Ulazimo u prostor parka. Opet grabež. Za šatore. Ima dvokrevetnih i višekrevetnih. Nema džipa moje cimerice. Pokvario se na putu. Vulkanka i Andreja me pozivaju u svoj šator. Umorna sam. Rado bih izravnala leđa. Pristajem. Ionako su preostali samo višekrevetni šatori. A onda pomislim kako će se cimerica osjećati kad dođe umorna, zahvalim se i odlučim čekati. Vlažno je. Djelitelju šatora objasnim da čekam prijateljicu koja će trebati odmor kad dođe. Pogledam ga u oči. On mene pogleda u oči i dodijeli nam dvokrevetni šator. Cimerica me zagrli. Otpale joj bodlje. Više nema vremena za ravnanje leđa. Jurimo na safari. 

Opet skakanje po džombama. Oni namjerno rade džombe. Ovdje barem imaju novaca za izravnati cestu. Jurimo za leopardom kojeg se vidi jednom godišnje. Evo mu rep viri iza grma kojeg su okružili džipovi. Rep mu stoji vertikalno. To se zove safari. Veliki zoološki vrt u kojem su životinje slobodne, a ljudi u kavezu. Virimo ispod dignutog krova, škljocamo fotoaparatima. Davor žaluje za fotoaparatom. Andreja je potrošila karticu. Ruža snima bez prestanka. Vulkanka je u transu. Miladen ima novi fotoaparat. Pokazuje snimke. Dajem svoj fotoaparat Andreji. Mene šarafi u trbuhu. Lavovi se pare baš ispred našeg džipa. Uz cestu. Sad im je sezona, kaže Joram. Pare se tristo šezdeset puta na tjedan. Svakih dvadeset minuta. Kopulacija traje šest do dvanaest sekundi. Ako lavica ne zatrudni za dva mjeseca ili ako joj lav nije dovoljno dobar, prima drugoga. Lav zadovoljno hropće. Lavica ne hropće. Čeka se novi spoj. Profesor obavještava ostale da ovdje ima i sexa. Skupljaju se džipovi, a ja moram u toalet. Nesreće se događaju. Mene snašla baš kod lavova, a njih sam najviše željela gledati. Oni u zoološkom vrtu uvijek spavaju. Pitanje je samo hoću li izdržati do završetka iduće kopulacije. Dvadeset minuta može biti vječnost, a nekako se čini da ovaj lav nema osjećaj za vrijeme. Najveće uzbuđenje prvog dana safarija čini pitanje hoću li stići do toaleta na vrijeme. Lavovi se ne obaziru na džipove. Viđaju ih od rođenja. Čovjek ne smije izaći iz džipa. Takva su pravila, a i sama sam vidjela kako se lav trgnuo kad sam kroz prozor otrgnula vrh travke. Ne mogu cijeli džip opteretiti svojim problemom. Ne mogu prekinuti sex performance, pa se skutrim i mislim kako će to sve završiti. Na kraju se sve dobro završi. U zadnji čas. Nesreće se događaju. I djevojčice se razbolijevaju na safariju. Visoka temperatura. Strah od malarije. Na kraju se sve dobro završi. U šatoru imamo zaštitne mreže. Ovdje je noć, doista noć, drevna noć, kao na početku vremena, gusta i šumovita i puna opasnosti, iako tek mogućih. Slušam zvukove noći. Moguće opasnosti straše koliko i one prave.

Foto album: Na putu iz Kisumu za Masai Maru