Dan.14: Kilimandžaro

Četrnaesti dan. Dizanje u pet i trideset. Ponovo se vozimo prema Kilimanjaru. Pada kiša. Uz cestu hodaju djeca u školskim odorama. Je si li zapisala snagu moje jučerašnje duševne boli, govori mi odvjetnik. Ima li nadoknade za duševne boli? Možda nadoknada izroni iz ove magle. Jučer je bilo sunčano. Digli smo se u ranu zoru, a opet čekamo pred ulazom u planinu. Upisujemo se u teku. Jedan po jedan. Devet je sati. Umorna sam od čekanja. Na tabli piše da je Nacionalni park otvorio prvi predsjednik Tanzanije. Četvrtog lipnja tisuću devetsto sedamdeset i sedme. Evo i nas. Autobusi nas dovezu do dvije tisuće metara. Penjemo se tisuću metara. Kiša i magla stvaraju mistični ugođaj. Bijela mahovina spušta se u dugačkim nitima niz mokre crne grane. Krećemo puni poleta. Čovjek se sam penje na planinu. I kad je u društvu, uvijek je sam. Može li se tko drugi za tebe popeti na vrh? Može li tko drugi izreći tvoju istinu? Hvatam svoj ritam. Prisutnost u svakom koraku. Na tri tisuće metara mogao bi biti krasan vidik da nema magle. Ima ih koji nisu uhvatili svoj ritam. Izgledaš kao škrpina s meduzom na glavi, našali se odvjetnik, gledajući Andreju. Na povratku se cimerica i ja osjećamo kao Ivica i Marica kad su pronašli put kući. Skačemo s kamena na kamen, ugibamo se nosačima tereta, skrivamo iza čvornatih stabala. Nikad ne znaš što otvara unutarnji vidik. S unutarnjim vidikom lakše je izdržati deset sati vožnje u neudobnom autobusu. Umorni ljudi ponašaju se predatorski. Oko ponoći dolazimo u Morogoro, grad s dvjesto tisuća stanovnika, središte poljoprivredne regije. Konačno hotel. Sanda je dobila predsjednički apartman i prljave ručnike. Mi običnu sobu i prljave ručnike. Mrežu se ne usuđujem ni dotaknuti. Po noći zuje komarci. Jedan me pikne. Nadam se da nije zaražen. Ionako se ne mogu ni pomaknuti.