Dan..3: Nairobi

Nairobi

Treći dan nenaspavana. Cimerica, ganuta Afrikom, budi se u ranu zoru. Nairobi, u prijevodu mjesto hladnih voda, najzeleniji grad u Africi, ima šest milijuna stanovnika. Svaki dan se doseljavaju novi stanovnici. Sličan je drugim velikim gradovima. Luksuzne tele kompanije, banke i trgovine. Ovdje je Bata na svakom ćošku. U podne se pojavljuje sunce, pa malo ublaži osjećaj kaosa. Prolazimo kroz Božji kut. Šest crkava na okupu. Kenija je zasad najmirnija zemlja u Africi. Vozimo se u Kiberu. Drugi najveći slam u Africi. Mislila sam da su prigradski kućerci ono najgore što se može vidjeti u Africi. Prevarila sam se. Kibera se proteže beskrajnim kilometrima kaosa i noćne more. Desetine godina otpadaka proviruje ispod sitne crvene prašine. Između svega Salon ljepote, ako se može vjerovati natpisu. Ljudi na leđima prenose koještarije, prepiru se, smiju se, neki čak i plešu. U slamu ljudi žive sa snažnim osjećajem zajedništva. Čak se neki znaju vratiti u slam, i kad se obogate. Nedostaje im to zajedništvo. 

Gradonačelnik Nairobija ne smije u slam. Opasan je. Mi smijemo, jer smo u sirotištu za dječake dobili dječake koji nas vode za ruku. Napuštena djeca su nam zaštita. Dječak me gleda. Osmjehujem mu se. Njegove oči ostaju nepromijenjene. Duboke kao bunar u koji ne može doprijeti nijedna zraka svjetla. Kao da su u njima zatvorene velike istine koje šute. Postoji nešto što ovo dijete zna. Što može znati? Sigurno zna za patnje. Zna za glad, beskućništvo, siromaštvo. Zna što znači biti istinski sam, bačen na ulicu bez igdje ikoga. Zato mi ne odgovara na osmijeh. Ne trudi se da nešto zadrži jer ništa i nema. Kad nemaš ništa, nemaš što izgubiti. Zove se Denis. Svi ostali dječaci obukli pamučne majice različitih boja. Bez rupa. Jedino on ima sivi vuneni prsluk na golom tijelu. S rupama. Ima neobično lijepo lice, napeto i gipko. Kao u antičkih skulptura. Čudno je kako je svjetlo milostivo prema ljepoti, a nemilosrdno prema ružnoći kuća zatrpanih smećem. Opreka između lica i kuća još je veća kad se gledaju lica mališana sa crnim očima, sa suncem koje žari iz njih. Kako može nešto što je tako tamno istodobno biti i toliko svijetlo? S ruksacima na leđima, u slikovitim školskim odorama zadovoljno se spuštaju po toboganima od smeća, ne obazirući se na otpadne vode koje teku u razmacima između nezamislivih straćara toliko malenih da u njima sigurno spavaju skvrčeni. Živahno hodaju po željezničkim pragovima. Kad naiđe vlak, bacaju se u stranu. U sirotištu imaju krevete na tri kata. U svakom krevetu spava troje djece. Između kreveta može proći samo onaj tko je jako vitak i hoda bočno. Barem imaju krevete. U ovim kućama je samo crveni zemljani pod. I miris koji mi se uvlači pod kožu, u kosu i ne znam kako da ga se oslobodim. I kako da izađem na kraj s osjećajem bespomoćnosti pred tolikim potrebama. Žene koje susrećemo uređene su na afrički način, pune boja. Ne izgledaju bespomoćno. Hodaju živahno. Vraćamo se u sirotište gdje nam se dečki predstave. Kad odrastu postat će uglavnom bankari ili odvjetnici. Poneki inženjer. Jedino će Denis postati čuvar. I to kaže tako tiho ga moram tri puta pitati. Mali odvjetnik sa širokim osmijehom zagrli me oko struka i pita hoću li opet doći. Denis na ruci provjerava piše li kemijska olovka koju sam mu dala. Djeca u Africi posebno se vesele kemijskim olovkama. Cedevita bombone čvrsto stišće u ruci. Kad kamion krene, skoči da još jednom dohvati Davorovu ruku. Za sirotište koje se zove Ndugu Mdogo Home, mogli smo darovati dolare. Dobili smo i brošuru za donacije. Može li se Denisu vratiti nada? Većina djece imaju AIDS. Vodič kaže da u Africi AIDS nije bolest, nego stanje. Životni vijek im je zbog toga skraćen petnaest godina. Oni to prihvaćaju. Ne mijenjaju svoje navike. 

U sirotištu za slonove čuvari u zelenim uniformama hrane slonove mlijekom iz boca s gumenim dudama. Poslije jela igraju se u blatnoj kaljuži. Najmanji na leđima imaju dekice, iako je nesnosno vruće. Te dekice ih griju umjesto majke. Kad ih osposobe za samostalan život, znaju se vratiti u sirotište zajedno s partnerima iz prirode. I slonovi imaju čežnju za domom. Vidjeli smo i sirotište za žirafe. I trgovinu sa suvenirima. I kuću u kojoj je živjela Karen Blixen. Sad je muzej za turiste. Mogu zamisliti kako sjedi na trijemu i piše. I ja pišem. Ne vezuj se za riječi, govorim sama sebi, budi tragač tišine. Previše sam vezana uz riječ. Imenujem stvari. Kroz riječi živim. Zapisujem sve što vidim i sanjam. Kao da sam zapisničar. Sav svijet koji živi u meni, seli se u zapis. Neka pamti taj život. Neka ga pamti, da ga ne zaboravim. Bijeli listovi neumorno upijaju riječi, iako znam da je to samo moje tumačenje događaja i da bi svatko u grupi imao drugačiji zapis. Kuća je dobre mjere. Dovoljno velika za udoban život, bez potrebe da pokazuje luksuz. Oko kuće engleski travnjak i poneko stablo iz njezina vremena. Možeš kupiti i knjigu Moja Afrika i gledati fotografije Meryl Streep. Na svakoj postaji dobivamo dodatne vodiče koji pričaju svoje priče različitim engleskim jezicima. Ova govori kao da ima usta puna kamenja. Profesor skuplja novac za napojnice u plastičnu vrećicu. 

Vraćamo se u Nairobi kroz koridor rasadnika cvijeća. Prodavači u šarenim haljama sjede na humcima zemlje. Kupaca nema. To se stalno viđa. Nepregledni nizovi kojekakvih sklepanih tezgi. Svi prodaju. Nitko ne kupuje. Zatim nizovi fotelja i kreveta na otvorenom. Što se tu zbiva kad pada kiša? Večeramo u restoranu „Kod mesoždera“. Mrak je. Počinje kiša. Na ulazu ogroman roštilj iz kojeg strše desetine metalnih vertikala na kojima su nabodeni komadi piletine, nojetine, krokodila, junetine, svinjetine, puretine, raznih kobasica. I bivolja jaja u dimu i vatri. Izgleda kao pakao. I sve to jedemo. Neki jurišaju na toalet, ali ih to ne zaustavlja. Ne možeš ne probati bivolja jaja. Najukusniji je krokodil. Konobari s metalnim štapovima hodaju oko stolova. Vani pljušti kiša. Što se zbiva s onim foteljama?

Foto album