Dan..7: Jezero Viktorija

Sedmi dan. Kisumu je poslije Kampale, glavnog grada Ugande, najvažniji grad na Viktorijinom jezeru. Glavno je središte zapadnog dijela Kenije. Jezero je nastalo spuštanjem tla, tako da su rijeke počele teći prema jezeru. Sad iz njega otječu vode prema Kongu i prema Nilu. Razmjerno je plitko. Prosječno četrdeset  metara, najdublje osamdeset i tri metra. Najveće je tropsko slatkovodno jezero. Šezdeset osam tisuća kvadratnih kilometara. Hrvatska ima pedeset i šest tisuća. Vozimo se u uskim drvenim čamcima. Jezero je zagađeno. Samo Tanzanija ispusti u jezero dva milijuna litara otpada dnevno. Vodič kaže da u jezeru ima puno riba. Cilapia. Čak ih i izvoze. Što je sa zagađenjem?, pitam. Možda su i zagađene, ali su ukusne, odgovara. Pokazuje nam i uzgajalište riba. Tisuću riba u jednom kavezu. Možda smo ih i mi sinoć večerali. Mene stalno bodu komarci, a nikad se nisam razbolio od malarije, dodaje jezerski vodič koji izgleda kao da je iz bronce izliven. Kako bi se taj i mogao razboljeti? Kaže da se i kupa u jezeru, a nije ga napala opasna Bilhazia, bakterija koja živi u jezeru i ulazi u tijelo kroz stopala. Ne mogu ni zamisliti da bi netko poželio ući u tu blatnu vodu. Jezero se originalno zvalo Sango, beskraj. Tako i izgleda. Mutno sivo zelena voda spaja se sa mutno sivim nebom. Beskraj je lijep i kad je mutan. S obzora dopluta zelena širokolisna skupina vodenih biljaka koje potječu iz Sjeverne Amerike i ne zna se kako su tu došle. Pomiču se onako kako vjetar puše. Iza ove velike skupine, zijeva kiboko, nilski konj. Nilski konji žive obiteljski. Jedan mužjak s puno ženki. Neprestano se bore za ženke. Slabi mužjaci ne prežive. Ubiju ih jači. Sedam minuta mogu biti pod vodom. Sve obavljaju u vodi. Spavaju plutajući na vodi. Pare se u vodi. Prazne se u vodi. Jedino travu jedu vani. I to noću. Pojedu sto trideset kila trave. Hodaju i po deset kilometara dok ne nađu hranu. Vani i umiru. Vrlo su osjetljivi na zvuk. Ako padneš u vodu, ne diraju te, ako ne plivaš prema njima. Inače su opasni. Plivaju osamnaest kilometara na sat, pa domaći organiziraju natjecanja u jahanju. Rodeo na nilskim konjima. Nismo to vidjeli. Vodič kaže da nilskog konja nije lako disciplinirati. 

Vozimo se prema Ugandi. Odavde do tamo samo je dvjesto kilometara. Pretječe se i s lijeva i s desna. Ne idemo u Ugandu. Idemo u Kit - Mikayi. Ogromne granitne stijene gdje se dolazi moliti za snagu. Stijene nisu nastale vulkanskom erupcijom, nego su nastale erozijom. Erozija je oglodala sve osim granita. Stariji čovjek naširoko govori o tradicionalnom vjerovanju, mješavinom luo i engleskog jezika. Voli govoriti, a mi bi se penjali. Sprema se kiša. Kad su Luo plemena došla iz Sudana, tu su se zaustavila. U stijenama su molili i žrtvovali piliće, kokoši i jednobojne koze. Nisu im rezali vratove, nego bi im lupili glavom o stijenu. Na točno određenom mjestu. Ako dim žrtve ide prema gore, Bog će uslišati molitvu.  Ako ide u stranu, neće. Ovo mjesto i danas smatraju svetim. Roditelji dovode bolesnu djecu. Uokolo rastu mnoga ljekovita stabla. U pećini se mole. Obučeni su u halje živih boja. U mraku s minimalnim svjetlom svijeća, izgledaju kao glumci u antičkoj tragediji. Sve je izmiješano. Ima raznih simbola. Križevi i krunice, razne maske. U podnožju pleše čovjek bez zubi i dvanaest žena. Udaraju u defove i vrište. Sve su udovice, a ima ih i jako mladih. S najmlađom uspostavim kontakt, pogledom. Pridružim se plesu, dok se drugi penju na veliku stijenu. Pokazuje mi da se spustim niže. Koljena moraju biti savijena i meka. To mi nekako uspijeva. Vrištanje nikako. Čudan im je vrisak. Otvore usta i lamataju jezikom kao da su se opržile, pa ga hlade. Na kraju očekuju novac. I to je način preživljavanja. Kako preživljavaju udovice? Ovdje su žene ovisne o muškarcima. U selu žive poligamno. Kad jedan muškarac umre, ostavi puno udovica. Svaka žena ima svoju kuću. Kuća prve žene zove se simba. Prvu ženu bira otac. Ostale može sam. Sve što se zaradi uzgojem kukuruza, ulaže se u krave. Tu nitko ne drži novac u banci. Sve je u kravama. Za deset krava kupiš još jednu ženu. Nakon osnovne škole, ovisno o snazi gazde, djeca se dalje školuju. Ima puno djece. Skupljaju se oko nas. Nemamo dovoljno darova. Vraćamo se u hotel u Kisumu. Probudim se u tri sata, voda u wc kotliću neprestano curi. Ne mogu više zaspati. Ujutro mi Andreja, koja spava u susjednoj sobi, ispriča da se probudila isto u tri sata. Izašla je na balkon, gledala nebo i slušala kako žubori potok. Eto što je percepcija. I vodokotlić može biti romantičan, ako vjeruješ da je potok.