Dan.20: Zanzibar - Istambul

Zanzibar - Istambul

Dvadeseti dan. Pogledamo izlazak sunca i krenemo se vraćati doma. Opet čekanje na katamaran. Gledam turiste koji dolaze puni energije. Pokraj mene obitelj s mrtvačkim sandukom od svijetlog drveta. Na poklopcu prozor. Ne želim pogledati kroz taj prozor, iako znam da je sve to život. Ispod prozora na mrtvačkom sanduku, kutija s jajima. Mali crnac sa šimi cipelama, Nordijci s ljubičastim ruksacima, Afrikanci s kartonskim kutijama zavezanim sa špagom, gužva, buka, vrućina, nakupljeni umor… Kad bi se mogla katapultirati u svoj krevet… Luka je teretna. Naslagani kontejneri jasno govore o moći trgovine. Na brodu buka. Iz potpalublja zvukovi filma, buka motora, ljudski žamor. Profesor nas bodri. Mnogi studenti kolabiraju već treći dan, a vidi nas. Tri tjedna. Neki gledaju u prazno, neki se žale, neki bi još ostali. Dobro je vidjeti ono što se zamišlja. Možda je isto toliko velika razlika između onoga što možemo vidjeti i onoga što jest. Izlazimo u kaos. Nosači prtljage, taksisti, uski prolazi, pragovi, stepenice. Kako ovdje preživljavaju invalidi? Jedino što je stalno su prepreke. Ovaj grad je zbir svih užasa. Siromaštvo, rasizam, mačizam, netolerancija, arogancija i buka. Motori, generatori, dizalice, vika… Mnogo buke. Buka na sve strane i u svako doba dana i noći. Rasplamsala uskomešanost kaosa. Od sad nadalje čeka nas samo čekanje. Nekolicina žena odlučuje izaći na plaži Coco beach. Sve plavuše. Plaža izdaleka izgleda romantično. Mi ostali produžujemo do restorana na klifu. Tamo je čisto. Nismo još ni izašli s parkirališta kad stigne poruka da se autobus hitno vrati po naše plavuše. Okružili ih mladići na plaži na kojoj nema nijedne žene. Crni mladići u crnom moru, na crnim automobilskim gumama. Plaža je osim toga toliko prljava da su izgubile želju za kupanjem. Ne može se reći da je pustolovni duh sasvim nestao. Trogodišnja crna djevojčica legne mi u krilo. Ne pozna me. Ne govori engleski. Dok joj pjevam uspavanku, roditelji se smješkaju za svojim stolom. Malena stavi palac u usta i potpuno mi se prepusti. Na nebu mjesec, velika užarena lopta izranja iz mora. Kako je dobar taj osjećaj povjerenja, prepuštanja. Djeca to mogu. Mislila sam da ću i ja moći. Ljudi u grupi zaokupljeni su sami sobom. Ljepote ima malo, a ne možeš joj se ni prepustiti. U savani te pojede lav, ako izađeš iz džipa. Na Viktorijinom jezeru si zarobljen u uskom neudobnom čamcu. Na zanzibarskom otočiću Mustafa požuruje. Da ulovi još nekog turista. Napuštamo ugodni restoran i odlazimo u drugi. Na večeru. U vrtu mrak. Ne vidi se ni što se jede. Srećom nisam gladna. Sjedimo za stolom. Utješi me, ne mogu više, zacvili Marijina majka i stavi mi glavu u krilo. Tiho joj pjevam uspavanku. Imaju i ležajeve u velikom vrtu, pa poslije večere poliježemo ne gledajući u kakvom su stanju. I ne obazirući se na komarce. U Dar es Salamu valjda nisu zaraženi. U ovim afričkim noćima, koliko god izgledale teške, postoji neka čudna punina koja sliči na istinsko drugovanje sa samim sobom. Sve je prepuno mene, ne zato što sam sama, nego zato što je Afrika mjesto na kojem ne možeš pobjeći od sebe. Ima nešto u toj zemlji, ima nešto u tom zraku, ima nešto u tim ljudima što mi usmjerava pogled na unutra. Što me vodi na istinsko unutarnje putovanje. Putovanje kroz sve dubine i visine koje postoje u meni. Ovdje se ne može naći način da se ovlada vanjskim okolnostima. Ne može ih se ublažiti. Osjećaj neravnoteže ne može se zaobići, ali se može uzeti kao putokaz koji vodi do uzroka neravnoteže. Život mi se počne odmotavati kao klupko čije me niti nose u svijet za koji nisam ni sanjala da postoji u meni. Čeznula sam za utočištem. Evo mi utočišta. Sama sebi pjevam uspavanku.

Jedino su djevojčice živahne. Spuštaju se niz tobogane. Poslije nam to spuštanje dodatno naplate. Od pol noći do četiri sata čekamo let za Istambul, na aerodromu. Na metalnim stolicama. Hladno je. Afrikanke spavaju na betonskom podu ispred toaleta. Bose. Po njima mile žohari. Na izlazu par. Ona crna, on bijel, djeca prelijepi mulati. I to je Afrika. Ispraća nas mjesec, dočekuje noć. Iza nas je posljednja afrička neprospavana noć. Vraćam se iz kolijevke života. Mjesec, mjesec, izranja iz mora, kliktala je Julka, tamo na klifu. Sad Julka spava. Mjesec, mjesec, klikće dijete u meni, kad ugledam kako mjesec uranja dolje, u more bijelih oblaka. Treba biti budan. Treba gledati. Uvijek je to samo taj trenutak.

Foto galerija