Dan.15: Morogoro

Morogoro

Petnaesti dan. Vozimo se u posjet našim misionarima. Mišićavi crnac hoda ravno kao svijeća dok gura drvena kola s dva automobilska kotača. Cura u bijeloj suknji i lakiranim štiklama hoda ravno kao svijeća. Prosjak bez nogu sjedi ravno kao svijeća. Crni momak u bijeloj košulji vozi na biciklu hrpu bijelih vreća. I on ravan kao svijeća. Ovdje nema pogrbljenih. Nema starih. Muškarci nose fesove na glavi. Žene marame. Ispred nas vozi se čovjek na stražnjem sjedalu motora. Raširenim rukama drži željeznu kapiju širu od našeg autobusa. Bez ikakvih upozoravajućiih oznaka. Da ne povjeruješ svojim očima. Izlazimo iz grada. Vozimo kroz područje baobaba. Ovi nemaju lišće. Debelo stablo se prema gore sužava, pa se naglo rasprsne u buket razigranih grančica. Nema međusobno sličnih. Živa bajka. Masaji ni bicikl ne voze bez štapa. Zastajemo nasred autoceste. Autobus zaokreće natrag. Nasred autoceste.

Stižemo u misiju Dakawa. Dočekuju nas dva svećenika. Don Nikola i Don Dražan. Obadva sijedi. Obadva mladi. Nema na njima ničeg suvišnog. Ni riječi, ni gesta. Nema u kući u kojoj žive ničeg suvišnog. Nema ni čuvara, ni ograda. Sve je jednostavno i protočno. I to je Afrika. Četrdeset godina tu rade. Doslovno. Nabavili su bager, sami kopaju jame da Masaji u sušnom razdoblju imaju vode. Izgradili su vrtić, da djeca Masaja nauče engleski i svahili, kako ne bi napuštali državnu školu. Imaju i mlin za mljevenje kukuruza. Upoznali smo i Maju. Maja vodi udrugu Gledati srcem. Priča nam kako djeca dolaze u vrtić jer su gladna. Uče usput. Kuhaju im kašu od kukuruznog brašna s malo šećera. Dječak ne može dočekati da se kaša ohladi. Jede i plače. Peče ga, a ne može čekati. Četiri dana nije jeo. Maja ima malariju, a ipak ide s nama u selo. Kaže da je privilegirana. Mogla si je kupiti lijek za malariju. I mi smo privilegirani. Samo se trebamo sjetiti. Vozimo se džipom i kamionom. Usput nam don Nikola priča o tome kako žive ovi Masaji. Još su u srednjem vijeku, kaže. Spaljivanje vještica. Zbog vraga i danas strada mnogo ljudi. Kad nema kiše, vrač optuži nekog iz sela. Zapale mu kuću, protjeraju ga, pa čekaju kišu. Kiša vremenom padne. Masaji su povezani sa stokom. Kad se krava razboli, razboli se i vlasnik. Ratari pale pašnjake. Sukobljavaju se. Sve je manje pašnjaka. Divlja Afrika je kao divlji zapad, nastavlja don Nikola priču. Masaji slijede stoku, jer stoka zna što joj treba. U sušno doba krave su toliko mršave da se jedva prepoznaju Gledam spaljenu zemlju. Ovdje se požari ne gase. Kad dođe sezona kiša, zazelenit će. Prosječna plaća običnih ljudi je trideset i pet eura. Onih u vladi, dvadeset tisuća. Nikola nam pokazuje mjesto gdje je 1984. poginuo prvi ministar Tanzanije (Sokoine). Kažu da su ga ubili bogataši. Bio je Masaj, franjevac trećeredac, živio siromašno, pokušavao uvesti pravedniji sustav. Zajedno s prvim predsjednikom Tanzanije. Zbog njih je Tanzanija napredovala. Iskopane su mnoge bušotine za bunare. Na sto dvadeset metara ima vode, ali je često slana pa ju ne mogu piti.

Vode nas na sajam. Baš smo dobro pogodili. Sajam se održava dva puta mjesečno. Tu trančiraju zaklanu stoku, prodaju živu stoku, prodaju mobitele, noževe, štapove, kange, masajske sandale od automobilskih guma, ogrlice i narukvice od šarenih perli. Komuniciraju međusobno. Gluhonijema žena razgovara s don Dražanom. Svi ga pozdravljaju. Ovi Masaji nisu agresivni. Osim mlijeka, krvi i mesa, ovi jedu i kukuruznu kašu. Čak se i ratnici daju fotografirati. Jedan me zamoli da ga fotografiram s našom plavokosom studenticom u kratkim hlačama. Promatraju je od glave do pete. Ne skidaju pogleda. Masaji žive u patrijarharnom sustavu. Zakon ih obvezuje da se ne sele, da ne obrezuju djevojčice, da djecu šalju u školu. Njima je važnija tradicija od zakona. Ženi koja mu rodi dijete, Masaj dosta vremena ne dolazi u blizinu. Za deset krava kupi drugu, treću, koliko već... Ovisi o višku krava. Može li se kupiti muškarac?, pita Sanda. To još nisam čuo, odgovara don Nikola. Masaji svu djecu prihvaćaju kao svoju. Mrtve pokapaju u toru. Smrt je mrak, pa joj je i mjesto u mraku. Ako umre muž, žena ostaje uz djecu. Ne udaje se više. Ženu oslovljavaju imenom djeteta. Ona je samo objekt. Ništa ne odlučuje i ništa ju se ne pita. Muž ju predstavlja kao majku svoje djece. Nikad kao ženu. I nikad ih ne ljube. Braća znaju dijeliti žene. Kad se rodi dijete, okupaju ga u mlijeku, namažu ovčjim lojem i daju mu ime. Dijete poslije može promijeniti ime, ako mu se ne sviđa. Majka popije litru loja za oporavak i nastavlja s poslom. Obrazovanje je jedina šansa za djevojke, iako se događa da roditelji prime krave za djevojčicu koja je tek krenula u osnovnu školu. Maja i svećenici skupljaju donacije za plaćanje školarine za osnovnu i srednju školu, za bogosloviju, za sve koji žele učiti. Tako i djevojčice spašavaju od prerane udaje. Dida ne može ni hodati, a kupi djevojčicu od petnaest godina, kaže don Nikola. Ako ne može rađati, prodaju je ili joj daju da podiže tuđe dijete. I ovdje je patnja žena potpomognuta ritualima u kojima i same sudjeluju.

Gledam umjetno jezero. Voda je tamno žuta. Oni to piju. I krave. Vide se tragovi kopita. Žene uz jezero peru rublje sapunima koji se prodaju na metre. Ne baš direktno u jezeru. Voda i tako dospije u jezero. Da mi popijemo tu vodu, vjerojatno ne bi preživjeli. Eto dokle smo stigli. Tu sva stabla imaju trnje. Svako stablo liječi neku bolest. Medicina u vrtu. Ovo izgleda kao ladonja. Samo što lišće ima trnje s donje strane. Štiti se od branja. Vrtić je izgrađen za četrdesetoro djece, a dolazi ih stotinu. I sve ih više pristiže iz savane. Većini je taj jedan obrok koji dobiju u vrtiću jedino što jedu. Učiteljica Gracy ne može svaki dan putovati iz grada da ih poučava. Treba joj izgraditi kuću. Ima tu još puno posla. A ima i dobre volje. Gdje god prolazimo, jure za nama djeca. Grle Maju, trče oko svećenika. Takvu dobrodošlicu još nismo susreli u Africi. Prolazimo pokraj oveće kuće od šiblja s križem od dva štapa na zabatu. Naša katedrala, kaže Maja. Ovi Masaji se brinu i o svojim starcima. U Africi je to rijetka pojava. Maja je nabavila šezdeset eura da se jednom obavi operacija na crijevima. Operacija je uspješno obavljena, ali ga ne puštaju kući. Traže još novaca. Nema ovdje zdravstvenog osiguranja. Ženi koja ne može hodati, kupili su za petnaest eura nove gume za invalidska kolica. Mladić u invalidskim kolicima se smije. Izgleda kao najsretniji čovjek na svijetu. Djeca se raduju jednom bombonu. Maja mi kaže da je jedan Masaj ponudio petsto krava da mu bude treća žena. Žrtvuj se, šali se don Dražan, zamisli koliko vrtića možemo izgraditi za petsto krava. Evo iskonske radosti. Po to sam došla.

Ručak će biti u selu. Pomeli su prašinu i stavili prostirku na zemlju. Misionari donose velike lonce s hranom koja se još puši. Kako ćemo ručati s toliko muha, pitam se. Odgovor dolazi skupa s tanjurom. Ovo je najukusniji ručak koji sam pojela u Africi. Poglavica sela čeka dok se mi najedemo. Prvo mu jedna žena opere noge. Druga žena lice i ruke. Treća mu donese tanjur s hranom. Kad se najede, digne se s plastičnog stolca i održi govor. Ovo je najsretniji dan u mom životu, kaže. Oni nikad nisu ni vidjeli toliko bijelaca na okupu. Misionari su tu četrdeset godina i prvi put su ugostili tako veliku skupinu iz Hrvatske. Pokazuju nam svoje kuće od blata i slame. Jedna žena me primi za ruku i vodi u svoju kuću. Ponosno pokazuje policu na zidu. Policu od grbavog šiblja. Pjevaju nam i plešu. Ruži pletu pletenice. Stavljaju nam svoje narukvice, ogrlice... Sjedim na niskom drvenom stolcu ispod velike krošnje. Gledam radost koja struji kroz razigrano mnoštvo. Gledam srcem. Prilazi mi mlada žena. Gleda mene. Ja gledam nju. Ne govorimo istim jezikom. Pokušavam mimikom. Ne ide. Simboli ionako ništa ne znače. Istina je da ni ne znam tko sam. Samo znam da jesam. Živa sam i ona je živa. Osim toga ništa drugo nije važno, jer sve ostalo je samo priča. Prisutnost je poruka. Nije važna njezina priča. Nije važna moja priča. Slične smo cvijetu. Slične smo vjetru. Nema ničega što treba opravdavati. Nema ničega što treba objašnjavati. Čitavu moju tvorevinu ugledam s drugog stajališta, s mjesta na kojem je sve jednostavno. Nema ničega za čime bi trebalo tragati. Sve je već ovdje. Ne moram više tragati za istinom. Ne moram tragati za sobom. Nikad se ni nisam napustila. Ne moram razumjeti. Odlazimo iz sela. Prati me osmijeh momka u invalidskim kolicima. Dobili smo dvije koze. Voze se u kamionu zajedno s dijelom grupe. Sto kilometara na sat. Iza kamiona praši mladi Masaj na motociklu. Ne skida pogled s naše dugonoge plavuše. Pozdravljamo se s don Nikolom i don Dražanom, našim misionarima koji rade srcem. Maše nam Maja. Gledati srcem, piše na njezinoj majici. Gledajmo. Gledajmo...Dotrči jedna djevojčica. Pruži Davoru papirić. I love you ... Koreshia, piše na papiriću, kemijskom olovkom koju sam joj darovala. Imaju i oni svoju formulu za sreću. Ljudi se razlikuju puno manje nego što misle. Previše je kompliciranja, razlučivanja, previše je kategorija...