Dan.22: Istambul - Zagreb

Istambul - Zagreb

Dvadeset i drugi dan. Probudim se i još uvijek na plahtama osjećam miris Afrike. Vraćamo se u Zagreb. U deset i petnaest, po našem vremenu. Kome da kažem to što mi se dogodilo? Imam osjećaj da nijedna riječ nije ta, prava, kojom bih mogla izreći to što sam doživjela. Kao kad nekoga voliš, a nisi u stanju reći. Svaka je riječ pretijesna. Tako se ja sada osjećam. Tako su se mnogi osjećali. Zato su i poželjeli sastanak nakon mjesec dana. Svi su govorili o unutarnjem potresu, neki su ga nazvali PTSP. I opet je sve ostalo nedorečeno.