Dan.10: Iz Mare za Tanzaniju

Deseti dan. Rano je jutro. Selo Masaja na rubu Maasai Mare. Mara znači šaren. Traže dvadeset i pet dolara po osobi da zavirimo u njihove kućice. Šef sela ima petnaest žena i šezdeset i troje djece. Djeca optočena muhama. Kućice od blata i suhe balege s prozorom veličine šake. Unutra ognjište i kravlja koža na tvrdom postolju koje bi trebalo biti krevet. Male životinje drže u kući, jer ih noću napadaju lavovi. Unutra totalni mrak. Fotografiram nasumce. Zadah truleži i ustajalosti potjera me van. Tek poslije vidim što sam snimila. Svaka žena sama izgradi svoju kuću. U sredini je veliki trg na kojem plešu. Trg je obložen goveđim drekom. Nastojim stati na suhi. Oni se ne obaziru. Skaču po dreku. Onaj tko najviše skoči dobiva ženu besplatno. Pitaju li žene što one žele? Kažu da su sve Masajke obrezane, makar je to zakonom zabranjeno. Udaju ih, zapravo prodaju sa četrnaest. Rađaju djecu, brinu o kravama, donose vodu, kuhaju. Što rade muški Masaji?, pitam. Čuvaju selo i kolju životinje, kažu. Obuzima me tjeskoba. Pokazuju kako pale vatru. Vrte štap u rupi od tvrdog drveta s osušenim slonovskim drekom, koji se zapali kao žar. 

Na kraju čistimo đonove. Kad profesor raširi našu zastavu da se fotografiramo ispred sela, odmah uzviknu Modrić. Gdje to oni gledaju televiziju? Ovdje mi se događa najveći razmak između zamišljanja i stvarnosti. Jeza me hvata. Koliko je proces pripitomljavanja opasan. Malo tko se zapita je li to ispravno. Djevojčice na obrezivanje šalju majke. Zna se da majka voli svoje dijete. I još joj pomaže kuma. Čitav ritual je tako složen da se ne postavljaju pitanja. Pet minuta, kaže Joram, traje njihov sex. I nije ih briga za ženu. Ono u što vjerujemo može biti istina, kao što može biti i laž. Njihovu maglu možemo vidjeti. Možemo li svoju?