Dan.19: Koraljni greben

Koraljni greben i Piratski otok

Devetnaesti dan. Prvi slobodan dan. Sami odlučujemo što želimo. Moja cimerica odlučuje cijeli dan ostati u krevetu. Davor i ja odlučujemo odvesti se na otok s kornjačama. Oko otoka su koraljni grebeni. Želi ih fotografirati. Pridružuje nam se Ruskinja sa svoje dvije djevojčice. I one su ponijele maske. Ja nisam. Vozi nas Mustafa. U barci koja se zove Gladijator. Mustafa zna trgovati. Usput povećava cijenu prijevoza. Čim se otisnemo na pučinu, u meni se rasprostre mir. Što ja tu mogu. Volim beskraj. I sitne morske kapljice. Anastazija i Julka spremno uskaču u more. I mama im se u moru preobražava u djevojčicu. Dobar su tim. Na kraju i mene uspiju animirati. Ugledam čudesne koralje neobičnih oblika. I živahne ribe žarkih boja, iako vani nema sunca. Sunce pod vodom drugačije svijetli. U moru je nezamislivo lijepo, govorio je moj sin.

Na otoku koji zovu Prison island, živi kolonija velikih kornjača. Mogu živjeti tristo godina. Ovdje svaka ima na leđima napisane svoje godine. 189, piše na onoj koju Julka hrani listovima zelene salate. Ima debele noge i malu glavu. Oklop joj je oštećen. Kornjača stavlja svoja jaja u rupu iskopanu u pijesku. I zaboravi na njih. Nakon četiri mjeseca izlegu se male kornjače koje se same snalaze. Ove kornjače ne znaju plivati. 1919. upravitelj Sejšela poklonio je četiri kornjače britanskom upravitelju. Sad ih ima sto dvadeset. Bilo bi ih više da ih ne kradu. Na otoku je i zatvor s osamnaest ćelija. Apsurd je biti zatvoren u mračnu ćeliju na otoku kojeg okružuje takva ljepota. Sjedam na drvene stepenice. Osluškujem tišinu. Osjetim se slobodna od strke i buke. Obuzima me osjećaj nevjerojatne blizine. Usred nigdine osjećam se blizu svega. Ne mogu se odvojiti od tirkizne vode. Dokle seže pogled igraju se boje s dubinama. Kupam se u tirkizu. Na pješčanom dnu, zvjezdače raznih boja. Mustafa pali motor, iako je rekao da možemo ostati koliko želimo. 

Zapljuskuju nas valovi. U meni se razlijevaju boje. Treba mi ovaj sat vožnje po nemirnom moru. Da se sve rasprostre u meni. Na obali farbaju veliki hrđavi brod iz Ulambatora. Mongolija u Africi. Sve je moguće. Mustafa na odlasku pokušava iskamčiti još novaca, nagradu, kaže, ako smo bili zadovoljni. Nisu mu dovoljne dvije prosječne plaće za dva sata vožnje i tri sata čekanja. Navečer ćemo ga opet susresti. Na sajmu. Opet trguje. Dovodi turiste na štandove morskih plodova. Tu isprobamo i kruhovac. Ukusan je. Jedemo razne morske delicije nabodene na dugačkim štapovima. Ruskinja pronađe i indijski restoran gdje se smije popiti vino. Večer završimo na terasi hotela, uz glazbu. Miladen je DJ. Opraštamo se od afričkih hotela. Jedni od drugih. Lakše se oprostiti s najbližima, jer ih nosiš u sebi kuda god ideš. Sve druge ostavljaš tamo odakle odlaziš. Gdje si ih sreo. A nismo se ni pošteno upoznali. Ako nešto i reknemo, uvijek nešto ostaje. Za drugi put… Možda se više nikad ni nećemo vidjeti. Nešto je ostalo nedorečeno, započeto, ali ne do kraja izrečeno. Riječi koje nismo izgovorili kad ih je trebalo izgovoriti ili smo ih izrekli kad je za njih bilo prerano ili prekasno. Prigode koje smo propuštali, kojima nismo dali da nam se dogode, ili su se dogodile one koje nismo ni tražili… Malo se i pleše, ali nema pravog žara. Muškarci samo gledaju. Što smo si mi? Taj stalni osjećaj nedorečenosti. Prošećem do mora. Na plaži nema nikoga. Zvijezde blistaju u čistom prostranstvu nebeskog svoda. Tražim Veneru, koju su stari zvali Lucifer, lučonoša. Voda je glatka. Imam osjećaj da uranjam u samu noć. Sklapam oči, a kad ih ponovo otvorim, ugledam kako zvijezde kruže oko mene.

Foto album: Koraljni greben

Piratski otok