Embedded Files
Park Nakuru
Četvrti dan. Više se ne vozimo u kamionima. Čekamo džipove. U džip, stane šestoro. Ručna prtljaga na podu. Noge skvrčene deset dana. Tu nastupa grabež. Tko će osvojiti bolji džip, tko će sjediti na udobnijem sjedalu. Nakon podužeg usklađivanja, kolona kreće. U našem džipu najveći je problem kad ruksak naše Vulkanke dotakne pod. Zapravo, problema nema. Hakuna matata, ponavlja naš šofer Joram. On će nas zabavljati deset dana. Voli pjevati, voli učiti jezike, voli pričati o životinjama i stablima. Otprve nam je zapamtio imena. Odvjetnika zove Miladen. Mi njega Njofra. Kreće vesela povorka. Njofra priča. Kad su Britanci napustili Keniju, prodali su vrlo povoljno zemlju. Uglavnom onima koji su za njih radili. I Kenyatta je iz jedne takve obitelji. Kako bogati gledaju siromašne?, pitam. Bogati ne gledaju siromašne, odgovara Joram, iskorištavaju ih. Toliko je tragedije u ovom životu što ga nekolicina domaćih i još nekolicina stranaca održava u najvećoj bijedi zbog čiste pohlepe. A kako su nastali veliki bogataši u Sjedinjenim Američkim Državama? Bijelci su poubijali Indijance, krali su i derali kože, a danas su njihovi unuci cijenjeni ljudi. U Australiji svi bijelci potječu od lopova i prostitutki. Ako je to uspjelo u tim zemljama zašto ne bi uspjelo u našim? Hakuna matata.
Vozimo se cestom prema Rift Valley po cesti koju su gradili Indijci zarobljeni u Drugom svjetskom ratu. Indijci su izgradili i kenijsku željeznicu. Sad im putove grade Kinezi. Transafrički put vodi do Konga. Mi se penjemo na dvije tisuće i sto metara da vidimo najdužu dolinu. Devet tisuća i petsto kilometara dugački rasjed. Četrdeset kilometara širok. Od Sueza do Mozambika. Svake godine ponire dva centimetra. Dočeka nas magla. Joram recitira latinska imena drveća. Euforia kandelabra, iz tog drveta se radi lijek protiv zmijskog otrova, iz crotona lijek protiv komaraca, iz aloa vere lijek za imunitet… Eukaliptusi grle cestu. Britanci su ih uvezli iz Australije. Korijenje im isiše svu vodu, pa uokolo ništa ne raste. Nemoguće ih je iskorijeniti. Biljni predatori. S lijeve strane ceste afrička stabla s horizontalno odrezanim krošnjama, s desne australska stabla. Po autocesti hoda babun. Babun je svežder. Pojede zebru, antilopu isto kao i biljke.
Pokraj nas se voze taxi motocikli koje zovu boda boda, taxi bicikli sa stražnjom sjedalicom na koju sjedne troje, zaprege s magarcima, i hodači. Oni su najzanimljiviji. Hodaju s lakoćom. Centrirani su i kad nose teret. Kao da nikoga ne bole leđa. Hodaju tako kilometrima. Uglavnom bosi. Izgledaju tako sigurno u svom tijelu. Ne trebaju im đonovi sa zračnim jastucima. Ne štite se od sunca.
Skrećemo s autoceste na bijeli put. Afrička masaža. Torbe skaču kao da su žive. Džip se naginje na stranu. Hoće li se uspjeti izravnati? Joram ne izgleda zabrinuto. Valjda zna što radi. Nije mu prvi put. Dobivam žuljeve od stiskanja plastične ručke. Miladen na stražnjem sjedalu uzdiše. Stavlja si ortopedski ovratnik. Vulkanka vadi vlažne maramice. Nismo uspjeli sačuvati njezin ruksak od dodira s prljavštinom.
Dolazimo na jezero Nakuru. Na cesti majmunska obitelj. Spretno gule banane koje im dobacujemo kroz prozor. Poslije doznamo da ih je zabranjeno hraniti. Kenijska slana jezera u rasjednoj dolini su mjesta s najvećom raznolikošću ptica na svijetu. Pelikani se posložili u krug. Sinkronizirano zaranjaju kljunove u ritmu nevidljivog dirigiranja. Čaplje pojedinačno čekaju na svoj plijen.
Nakon jezera ručamo u Sarova Lion Hill lodgu. Dobro ime za besprijekorni engleski travnjak okružen električnom žicom. Na ulazu nas dočekuje visoki mladi momak iz plemena Masaja, u žarko crvenom kaputu. Dijeli mirisne, vlažne, salvete za brisanje ruku. Čisti stolnjaci, čisti toaleti, raznolika hrana po vlastitom izboru. Lodg pun raznih turista. U ovoj oazi ne osjeća se miris Afrike. Kamenje uz prilaznu cestu obojili su nekom neprirodno zelenom. I to je Afrika. Nakon ručka nastavljamo vožnju. Gledamo srndaće s prugastim rogovima kako pretrčavaju cestu i skupljaju se u grupe za poziranje. To im je već prirodno. Zebre imaju različite pruge. Zgodno ih je fotografirati sa stražnje strane. Tu njihovu beskrajnu kombinatoriku. Piju iz male močvare uz cestu, zajedno s bivolima. Škljocaju aparati. Njima ne smeta. Rezervati su ograđeni. Samo je pitanje vremena kad će se dogoditi susret. Thomsonove gazele. Muški ima veće rogove. Impala s mladunčetom. Na drugoj strani jedan mužjak i hrpa ženki impala. Lavovi. Krdo bivola. Ovaj najbliži mirno pase. Na leđima mu stoji mala bijela ptica. Osjeća se njegova neugroženost. Sila od jedne tone čuva samu sebe. Dvojica se tuku. Ostalih se to ne tiče. Ispod stabla babuni si trijebe buhe. Evo i nosoroga. Imaju mladunče. Iz nosa bijelog nosoroga radi se afrodizijak, kaže Joram. Žuti cvjetovi u moru zelenila. Vozimo se tik uz jezero. Prekrasni vidici. Koja gužva od životinja, viče Andreja u vjetar. Počinje kiša. Krov je otvoren. Svi predano fotografiraju. Nitko se ne obazire na kišu. Joram pokazuje grupu mužjaka na listi čekanja. Samo onaj koji pobijedi sve ostale može voditi krdo ženki impala. Na zelenoj travi gužva od životinja. Na blatnoj cesti gužva od zelenih lendkruzera marke Toyota. Na nebu lete marabui, šofer pjeva iz sveg srca Dirty Diana, a u meni tuga. Što mi je?
Dik dik umire od usamljenosti. Kad im partner umre, ne traže drugoga.
Izlazimo iz Nacionalnog parka Nakuru. Ulazimo u grad Nakuru. Pelikane su zamijenili purani, bivole krave. Kuće su od sivih bloketa, oslikane grafitima. Iz njih se širi miris pečenih krumpira. Djeca hodaju u školskim odorama. Smeđe hlače ili suknja, bijele košulje, smeđi prsluci, bijele sokne. Svi nose kravate. Ovi su valjda iz škole sv. Franje. U Keniji najviše ima kršćana (protestanti 45%, katolici 35%). Muslimana ima 10%. Elementi domaćih vjerovanja nazočni su u sve tri religije. Poligamija je uobičajena. Voze i trokolice. Ovo je najbrže rastući grad u Keniji, govori Joram. Mlada crnkinja s narančastim kovrčama i bocom Coca cole stoji ispred Bata izloga. Bata i Coca Cola povezuju svijet. Ulazimo u centar. Prometna gužva. Voze na sve strane. Naš Njofra uživa voziti slalom. Na svakom raskrižju kružni tok. Na velikom plakatu Zack u invalidskim kolicima. „Bring Zack back home“, piše velikim slovima. U stvarnosti nitko ne zaustavi auto da propusti invalida na zebri. Nema ovdje milosti za slabe. Ni za tužne. U džipu kruži boca domaće rakije. I džina. Za dezinfekciju. I za pjevanje. Došla sam osjetiti ima li tu još iskonske radosti, a kulja mi tuga. Ako ne upadneš u samosažaljenje, govorim samoj sebi, tuga pokazuje što ti nedostaje. Gledam malog majmuna kako se ugnijezdio u majčinu krilu. To mi nedostaje, a izgleda da još ne mogu sama sebe ugnijezditi. Uzemljiti. I po to sam došla. Po uzemljenje. Što se više udaljavamo od grada, veća je bijeda. Nestaju i boje. Šareno voće koje je poslagano u stožac virilo iz plastičnih kanti zamijenio je crni ugljen posložen u stožac u istim tim kantama koje sad izgledaju nekako tužno. Siromaštvo svuda izgleda isto. Ceste pune rupa. Crvena prašina. Potleušice. Jedino su motocikli blistavi. Afrikanci obožavaju motocikle. I mobitele. Gdje pune mobitele?
Vozimo se prema mjestu našeg misionara fra Mire. Subukija na jeziku Masaja znači lijepo mjesto. Ljepota je očito u očima promatrača. Ne mogu je vidjeti. Ima manje od tisuću stanovnika. Franjevci su ovdje izgradili marijansko svetište. U podnožju bijelog križa ukopani su komadi stijena iz Lourdesa, iz rijeke Jordana u Izraelu i Međugorja. Mrkli je mrak. Džipovi poskakuju po ogromnim džombama. Ovi ljudi i po mraku stoje iza svojih sklepanih tezgi. Crni mrak, crna lica. Ponegdje bljesne bijela bluza mlade crnkinje. Stižemo do neke vode i neke poderotine, usklikne Vulkanka s prednjeg sjedala. Joram ponavlja. Neka voda. Neka poderotina. Tako on uči hrvatski. U vodiču piše, večera i noćenje u vlastitoj organizaciji. Nakon onog turističkog luksuza u lodgu, ovaj mrkli grbavi put kojem se ne vidi kraja govori o vlastitoj organizaciji. Pa to smo i željeli. Vidjeti pravi život. Tamo gdje turisti ne dolaze. Tko bi se i usudio voziti po ovome? Ni oni koji su nam unajmili džipove ne znaju. Nekad je dobro ne znati. Nema pustolovine bez povjerenja. Sigurno je da smo došli iz beskraja i da se na kraju vraćamo u beskraj. Sve između je promjenjivo. Hoćemo li se prevrnuti? Joram pjeva. Kaže da je imao i svoj bend. I da će nam plesati kad stignemo. Bliži se ponoć. Nikome više nije do plesa. Dušu smo ispustili na ovim rupama. Imam osjećaj da su svi moji unutrašnji organi promijenili mjesto.
Stižemo u misiju. Iza visoke kapije sa šiljcima, drugi svijet. Ošišana trava, uredna kuća. Dočekuju nas srdačne volonterke. Oduševljene su životnom radošću ovih ljudi. Kažu da u Africi ima najmanji broj samoubojstava. Kuharica se sakrila. Toliko bijelaca nije vidjela u cijelom svom životu. Ima nas dvadeset i osam. Dvadeset i dvije žene u rasponu od sedam do šezdeset i četiri godine i šest muških. Masaji ratnik koji s lukom i strijelom čuva imanje, pita smije li dodirnuti djecu. Nikad nije vidio bijelo dijete. Imamo tri djevojčice. Dvije od sedam godina i jednu od deset godina. Dobro podnose ovo putovanje. Osim ratnika, imanje čuvaju dva rotvajlera koji se noću puštaju između vanjske i unutarnje ograde. I još su na prozorima kuće rešetke, a u unutarnjem dvorištu još dva velika psa. Ima tu iskonske radosti i iskonske agresije, očito. Ne brinu me rešetke. Jedva čekam krevet. U sobi sam s Ruskinjom i njezinim kćerima. Ugodno mi je s njima. Ali ne mogu zaspati.
Foto album: Nacionalni park Nakuru
Na putu za Nakuru
Iz Nairobija u Nakuru
Vidikovac Rift Valley (po magli)
Page updated
Google Sites
Report abuse