Literarna skupina

"Sretna sam što sam baš takva, a svijet sigurno ne bi bio isti bez mene." (J. K. N.) 

Patricija Pasanec, 7. a

Zašto postoji rat?

         Ne razumijem. Stvarno ne razumijem. Zašto ljudi ratuju? Zašto je potrebno ubijati ljude zbog nesuglasica?

         Ako se ne slažemo, zašto je to nemoguće riješiti razgovorom? Države međusobno ratuju, ljudi ubijaju jednu druge. Kako možete imati srca ubiti nevine ljude ako znate da imaju obitelj i prijatelje koji ih vole? Zamislite da netko ubije vaše voljene, samo zato što se ne slažete s nečijim mišljenjem. Zar ne bi bilo jednostavnije sjesti i raspraviti o problemima? Na smiren način. Bez prolijevanja nečije krvi. Znam da problemi zbog kojih ratovi nastaju nisu tako jednostavni kao naši školski problemi i slično. Znam i da ratovi nastaju zbog ljudske pohlepe. Države žele postati veće, ljudi žele živjeti bolji život. Bez siromaštva ili zatočeništva… Sve to shvaćam.

         Ali, i dalje ne razumijem, zašto je potrebno proliti toliko nevine krvi?

Juli Kišur Novak, 7. a

Najlepši brijeg

More zelene travice,

Gde hižice su tri.

Jedna od njih moja je,

Bijela s črljenim krovekem.

Tam je pes.

Taj laje od jutra do zutra.

Tam mački mrnjaučeju,

Krave mučeju,

Ftičeki popijevaju.

Tam cveteki dišiju,

Vijetrek  puše,

Sunčeke nas grijeje.

Na njem su trsjeka,

Fusta gusta.

Polja žuta,

Tam se kravice i konji paseju.

Najljepši brijeg,

Tam mojem srčeku je dom.

Sara Cerovečki, 7. a

Proleče

Pogle, se je zelene i

ptičeki letiju visoke.

Dani su veseli i šareni,

a njive i bregi zeleni.

Cvetje cvete, a dežđ tihe curi

na proletnu travicu i njive obleva.

Jutreka su duga dok se na zemlje

stvara proletna rosa i duga.

Se je šarene, zelene i vesele,

se diši po proleču.

Sončeko svetli visoke

po mojemu bregu i obloku.

Lucija Domitrek, 5. a

Jesen

Kad v Zagorje dojde jesen,

saki je čovek zanesen.

Lišče z drijeva curi,

a mali se Jurek žuri.

Kostanje si kuhaju

pa se lijepe veseliju.

Si osim male Ane tera je vgrezla v blate.

Ni tičekuv više nema, odselile se cijele jate.

Stari dedek kala drva

jer bu zima došla prva.

Jesen nas se pozdravlja

i želi nam zdravlja.

Juli Kišur Novak, 7. a

Ja

         Tko sam ja? Kakva sam? Ok, možda sam čudna po pitanju nekih stvari, ali mislim da sam posve originalna i jedinstvena. Neki moji prijatelji misle da sam čudakinja skrivena u svijetu brojeva, slova, irealnog svijeta... Većinom razmišljam negativno jer mislim da, ako mislim negativno, dogodit će se baš suprotno, pozitivno.

         Obožavam čitati knjige i romane. Trenutno mi je najveći uzor J. K. Rowling. Njezin svijet jedan je drugi svijet, meni uzbudljiv. To je posao kojim bih se htjela baviti, željela bih biti spisateljica. Možda to i postanem jednoga dana.

         Opsjednuta sam raznim filmovima i hororima. Svaki novi film koji pogledam postane mi najdraži dok opet ne pogledam neki još bolji. Najgore je što se svaki put kad ostanem sama doma, pokajem što sam gledala neki horor. Čak i najmanji šum u praznoj kući postaje mi opasan i strašan. Donekle i razumijem roditelje što mi ne dozvoljavaju gledanje strašnih filmova.

         Jako volim i cijenim životinje, pa čak i neke kukce (iako ih se bojim). Nikada ih ne bih povrijedila, iako to ljudi oko mene rade. Kad mi uđe u sobu neki kukac, pokušavam ga uloviti na papir, poklopim ga staklenkom i vratim ga u prirodu. Pomažem i napuštenim životinjama iz šinteraja i azila. Svojim džeparcem kupujem hranu za njih i doniram je.

         Volim li sport? Pa nisam neki veliki ljubitelj sportova, ali volim nogomet, skejtanje i plivanje. Nedavno me je prijateljica nagovorila da se s njom upišem na ples na svili i drago mi je što me nagovorila jer je ovo super sport za mene. Prije sam mislila da je to plivanje, onda skejtanje. Vjerojatno ću nakon ovoga opet naći neki novi sport koji će biti baš idealan, po mojoj mjeri.  Sportska natjecanja me nikad nisu privlačila jer ne treniram da dokažem da sam najbolja i osvojim medalju koja će skupljati prašinu u ormaru. Treniram zbog sebe.

         Prijatelji? Nemam baš mnogo prijatelja, ali to mi ne smeta. Moja najbolja prijateljica je totalna suprotnost od mene. Smiješna, neustrašiva, bezbrižna. Možda se baš zato dobro razumijemo i slažemo. Uz nju, najnajbolji su mi prijatelji moji psi: Fendi, Vendi i Pufko. Obožavam ih. Ponekad imam osjećaj kao da me razumiju bolje od ikoga. Fendi opet šapicama grebe po prozoru, Pufko je opet pojeo lavandu i smilje, a Vendi je raznosila i totalno uništila male loptice mojeg brata. Opet će netko biti jako ljut.

         Obožavam školu. Ljetni praznici su mi podnošljivi, ali ipak škola mi je neopisivo nedostajala.

         Ponekad puno razmišljam o nekim, čovječanstvu danas, nelogičnim stvarima. Što ako počnu padati kiše smrti? Što ako se Zemlja na ekvatoru prepolovi na pola? Hoće li netko preživjeti? Što ako neka druga bića ovladaju našim planetom? Ili ako se jednog dana pogledamo u ogledalo i zapravo to nismo mi? Što ako postoji druga dimenzija svijeta na Zemlji? Ponekad upadnem u vrtlog takvih misli, a struje me nose sve dublje i dalje. To su neka pitanja koja si postavljam. Naravno, ima ih još, ali ne znam ih opisati riječima jer su toliko irealna da ih znam izreći samo u svojim mislima.

         Vrtlog misli nosi me dalje u budućnost. Hoću li ostvariti svoje snove? Hoće li Zemlja ostati ista kakva je sada? Uskoro će zima. Konačno neću strepiti hoće li mi uletjeti neki kukac u sobu čim otvorim prozor. Nadam se snijegu, sanjkanju i grudanju s prijateljima.

         Jesam li sretna? Ima trenutaka kad razmišljam o tome zašto se baš meni to mora dogoditi. Zašto sam baš ja ta nesretnica? Ali, prođe dan, dva, i zaboravim na tu trenutnu nesreću i tugu. Da, sretna sam. Sretna sam što sam baš takva kakva jesam, što imam baš takvu sretnu obitelj, svoje životinje i prijatelje. Sretna sam što živim u sredini sjeverne polutke, što mi godina ima četiri godišnja doba, što me plaše kukci, što volim svijet oko sebe. Sretna sam što sam baš takva, a svijet sigurno ne bi bio isti bez mene.

Rad predložen za Županijsku smotru LiDraNo 2022.

Tijekom siječnja polaznice Literarne skupine bavile su se djelima koja govore o holokaustu i Drugome svjetskom ratu povodom obilježavanja Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta. Čitali su se ulomci djela „Dnevnik Ane Frank“, „Dječak u prugastoj pidžami“ i „Sadako hoće živjeti“, djela koja govore o strahotama Drugoga svjetskog rata iz perspektive djece. Razgovaralo se o holokaustu, zašto je važno učiti o tome i ne zaboraviti što se sve dogodilo. Slijede osvrti na djelo „Dječak u prugastoj pidžami“, stvaralačko prepričavanje dijela djela „Dnevnik Ane Frank“ te „Sadako hoće živjeti“. 

John Boyne: „Dječak u prugastoj pidžami“

Osvrt na djelo

         Shmuel i Bruno razgovaraju kakav im je život bio prije rata i dolaze na temu traka koje Shmuel mora nositi. Shmuel je nacrtao traku u prašnoj zemlji sa svoje strane ograde. Bruno se prisjetio da i njegov otac nosi traku. Također je nacrtao traku u prašnoj zemlji. Shvatili su da su trake potpuno drugačije. Shmuel je bio Židov i nosio je traku s Davidovom zvijezdom. Brunin tata nosio je svastiku. Oni su bili djeca neprijatelja, a zapravo su postali najbolji prijatelji. Shmuel i Bruno pravi su primjer čistoga dječjeg srca – oni nisu vidjeli razliku između sebe.

Ivona Kucelj, 7. a

„Dnevnik Ane Frank“

Ja u tajnom skrovištu

         Svatko se pita kako je to skrivati se ili biti skriven. Pa, grozno je. Opisat ću vam kako je to biti u tajnom skrovištu zajedno s mojom prijateljicom Anom Frank.

         Svaki dan je sve tiše i tiše, trudimo se da nas nitko ne čuje kako bismo mogli biti sigurni. Ana i ja dobre smo prijateljice – zajedno se skrivamo već mjesec dana. Svakog dana sve je gore i jedna drugu stalno ispitujemo kada će to prestati i kakva je poanta svega ovoga. Zajedno provodimo dane u tišini i strahu kako nas netko ne bi vidio ili čuo. Većinu dana razgovaramo i razmišljamo, jednostavno, radimo ono što možemo. Slabo i jedemo i pijemo jer naši prijatelji nam ne mogu često donositi hranu. Tako smo jednoga dana Ana i ja lutale skloništem i pronašle smo malu rupicu kroz koju smo provirile i napokon ugledale svjetlo dana. Možda se nekima to čini glupo, ali zamislite kako biste se osjećali kad biste ugledali svjetlo dana nakon mjesec dana zatvorenih u mraku. I tako bi prolazili naši dani, dosadni, tužni, ali imale smo jedna drugu. U subotu smo ručale u pola dvanaest, i to samo šalicu kaše… Bojimo se, čekamo da se sve smiri. Što ako nas nađu? Odvedu u logor?

         Želim natrag svoj život.

Sara Cerovečki, 7. a

Karl Bruckner: „Sadako hoće živjeti“

Tisuću ždralova

         Kada sam imala samo dvije godine, na Hirošimu je 6. kolovoza 1945. bačena atomska bomba koju sam preživjela.

         Sada sam u bolnici, zbog leukemije koja je bila posljedica reaktivnog zračenja, ali ću ubrzo ozdraviti jer pravim tisuću ždralova koji će ispuniti moju želju, da ozdravim. Današnji su mi nalazi pregleda dobri. Medicinske sestre vode me natrag u sobu gdje mogu spavati čitav dan. Trenutno četiri stotine osamdeset ždralova visi iznad mojega kreveta. Za deset dana imat ću ih tisuću. Sestre bolničarke Šigeov i moj krevet stavile su na bolnički balkon. Bio je to predivan proljetni dan, samo za Šigea i mene bez sjaja i veselja. Uživali smo koliko smo mogli. Bilo je toplo. Kako je samo bilo lijepo trčkarati po livadi, plivati u moru i ploviti čamcem po rijeci Oti. Sve bih dala da se vrijeme vrati. Ali sad smo tu. Kakva god me sudbina čekala, nikada neću zaboraviti ovaj dan. U daljini su se vidjeli predivni zeleni vrhunci, nebo je bilo vedro zbog povjetarca koji se igrao po njemu, a Sunce nas je grijalo neobičnom jačinom. Moje misli vratile su se ždralovima. Moram ponovno početi savijati papir, neprestano sam govorila.

         Pogledala sam još jednom u daljinu i oprostila se od Sunca. Možda, ako ozdravim, ovo nije moje posljednje viđenje sa Suncem. Počela sam savijati papir.

Juli Kišur Novak, 7. a