Embedded Files
Piše: Ivana Megla, 8. e
Oni su glavne face u razredu
Oni su uvijek u središtu pozornosti, glavni u društvu, s njima se svi žele družiti, a ako im netko ne odgovara, oni će ga jednostavno isključiti i, kao kad stisneš prekidač struje, on će za njih postati nevidljiv. Takav oblik ponašanja, saznali smo od mag. psych. Laure Rancinger, iako na prvu ne izgleda kao nasilje, zove se relacijsko zlostavljanje. Baš zato što nije tako vidljivo kao fizičko ili verbalno zlostavljanje, o njemu se manje zna i priča. No, ono također nanosi veliku štetu žrtvi koja trpi ogovaranje, ignoriranje i socijalno isključivanje.
Koliko je ono prisutno u našoj školi, zašto se pojavljuje i kako se nositi u situaciji kad ga doživljavaš pitali smo učenike četvrtih i sedmih razreda, školsku psihologinju i učiteljicu razredne nastave. A jedna sedmašica otkrila nam je svoja bolna iskustva višegodišnjeg ralacijskog zlostavljanja.
„Krenulo je još u prvom razredu, već se tada stvorila ekipa djevojčica koje su me počele isključivati iz svog društva pod odmorima ili nisu htjele sjediti sa mnom u autobusu kad bismo išli na izlet. Ako bi se išlo u park, a ja sam imala ples u to vrijeme, nikada nisu htjele pomaknuti vrijeme druženja, već su mi rekle da ne moram doći. Ponekad bih izostala s treninga samo da mogu biti s njima. Bilo je tu nepozivanja na rođendane, tajnog odlaženja u maškare, ogovaranja iza leđa….“ započela je svoju priču sedmašica koju ćemo nazvati Marina.
Iako su učiteljica i stručna služba u školi pokušavale riješiti njezin problem, nije bilo previše uspjeha i takvo je ponašanje u svom razredu doživljavala sve do petog- šestog razreda kad je pronašla novu djevojčicu za druženje s kojom se druži i danas. Ekipa „glavnih“ nije se promijenila, s njima i danas ima minimalnu komunikaciju (samo pozdrav, a nekad ni to), ali se promijenila ona i pronašla je novo društvo u glazbenoj i plesnoj školi.
Mladi žele biti popularni
Na pitanje zašto se u razredima stvaraju grupe „glavnih“ koje isključuju neke učenike iz grupe, psihologinja Rancinger nam je odgovorila:“ Različiti su razlozi zašto netko postaje popularan ili isključen, odnosno odbačen. Možemo spomenuti fizičku atraktivnost, socijalne vještine, sposobnost komunikacije, suradnje i slično. Istraživanja pokazuju kako su neka djeca, koja su popularnija, često sklona isključivanju vršnjaka koji su manje popularni. Moguće je da pribjegavaju takvim ponašanjima kako bi izrazili svoje nesviđanje prema određenom djetetu i njegovom ponašanju. Valja spomenuti grupne norme, odnosno osobine i „pravila ponašanja“ unutar neke grupe, npr. razreda. Ukoliko se osoba ne uklapa u te norme, obično biva odbačena. Još jedan razlog je i taj da popularniji na ovaj način nastoje učvrstiti vlastiti položaj, odnosno popularnost, unutar grupe.“
A što misle naši učenici postoje li ekipe glavnih u njihovim razredima rekli su nam u anketi. Od 35 dječaka četvrtih razreda 15 njih misli da postoje, a 20 ih je odgovorilo niječno. Od 34 djevojčice pola ih misli da postoji glavna ekipa, a pola da ne postoji. Zanimljivo je spomenuti da samo 9 dječaka i 3 djevojčice za sebe misle da su oni u ekipi glavnih. To znači da većina smatra kako oni ne pripadaju grupi faca u razredu.
U sedmim razredima posve je ista situacija s djevojčicama, 15 ih misli kako postoje oni glavni u razredu, a 15 da nema grupiranja. Više dječaka, njih 26, smatra da nema glavnih, dok njih 11 misli kako ih ima. Kao i četvrtaši, većina misli kako oni ne pripadaju ekipi glavnih- samo 5 djevojčica, ali se broj dječaka prilično povećao, njih 17 je mišljenja da su glavni.
Učiteljica 4. razreda Majda Bučanac ima malo drugačije mišljenje: „U našem razredu ne postoji „glavna” ekipa koja isključuje učenike. Postoji više pojedinaca koji se periodično ističu i u nekom periodu su „zvijezde” razreda s kojima bi se svi željeli družiti. Takvi periodi ne traju dugo, možda mjesec dana ili kraće. Pri tome ne dolazi do velikog miješanja dječaka i djevojčica. Dječaci su ekipa za sebe, a djevojčice se druže međusobno.
Čini mi se da je stvaranje „glavnih” ekipa prema mom iskustvu bila učestalija pojava ranije. Danas uočavam puno individualaca koji ne mare puno jedni za druge, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. Prijateljstva, ali isto tako i svađe i isključivanja su uglavnom kratkoročna. Učenici su fokusirani na uspjeh u radu. Surađuju i rade zajedno dok primjećuju napredak.“
Ako se družiš s njima, nemoj nam dolaziti!
Na koje se sve načine isključuje pojedince iz grupe nastojali smo saznati kroz različita pitanja- jesu li pozivani na rođendane, naređuju li im prijatelji kako se trebaju ponašati, jesu li druge poticali da se s njima ne duže i kako se osjećaju u svojim razredima.
Što se poziva na rođendane tiče, najveća većina je ponekad bila nepozvana- 96 anketiranih, 16 učenika se često nalazilo u situaciji da ih NE pozivaju, a njih 24 su uvijek pozivani na rođendanska slavlja.
Naša anketa je pokazala da je u četvrtim razredima od 35 dječaka njih 13 odgovorilo kako im prijatelji nisu dopustili da se s nekim druže ili su im naređivali što da rade. Od 34 djevojčice njih 12 je također tako odgovorilo. U sedmi razredima ta je brojka postala veća, potvrdno je odgovorilo 19 djevojčica i 21 dječak što potvrđuje riječi naše psihologinje „kako učestalost relacijskog nasilja raste s dobi. Iako se smatralo da je raširenije među djevojčicama, novija istraživanja pokazuju da se i dječaci sve više uključuju u ovu vrstu nasilja“.
Osim što su im naređivali kako se ponašati, također su poticali i druge da se ne druže s njima. U četvrtim razredima 20 dječaka i 14 djevojčica odgovorilo je potvrdno na to pitanje, dok se kod sedmaša taj broj smanjio- 9 djevojčica i 13 dječaka je zaokružilo odgovor da.
Zamolili smo psihologinju Lauru Rancinger da nam pojasni može li se i takvo ponašanje nazvati zlostavljanjem, a ona je bez razmišljanja odgovorila:“ Da. Otvoreno postavljanje uvjeta za prijateljstvo (odluka s kime se mogu družiti, što raditi) predstavlja izravan oblik relacijskog nasilja. Odrastanjem djeca počinju koristiti neizravne oblike (ogovaranje, ignoriranje, isključivanje) jer počinju shvaćati da je otvoreno iskazivanje neprijateljstva neprihvatljivo“.
Za njih nije bilo mjesta
Većina naših učenika odgovorila je kako nikada namjerno ne isključuje druge osobe iz društva- 51 u četvrtom razredu i 47 u sedmim razredima. Ponekad isključuje druge osobe 15 četvrtaša i 19 sedmaša, a često to radi samo jedan učenik sedmog razreda, dok u četvrtim razredima to ne radi nitko. Kao razlog isključivanja navode se odgovori: „ jer mi je smetao, jer su nas vrijeđali, jer bi upropastio igru, nismo trebali veliko društvo, nije bilo mjesta za njega, bio je zločest prema meni, bila sam ljuta, s nekim se bolje zabavim pa druge zaboravim, ne ponaša se lijepo prema meni i drugima, nismo se družili.“
Koji god razlozi za isključivanje bili, isključene osobe ne osjećaju se dobro. Iako je dosta učenika odgovorilo da im je svejedno, mislimo da su ipak iskreniji odgovori onih koji su napisali da se osjećaju „ loše, odbačeno, manje važno, jako loše, nevažno jer me ne poštuju, jer mi se smiju, jer su svi moji prijatelji u ekipi glavnih, želim biti kao većina, jer me drugi iskorištavaju, jer se netko pravi važan, jer me isključe iz društva….“
No ipak je ohrabrujuće što se većina učenika izjasnila kako se u svom razredu osjeća izvrsno ili dobro. Učenici 4. razreda bolje se osjećaju od učenika 7. razreda. Dok se 38 četvrtaša osjeća izvrsno, a 29 dobro, samo su 23 sedmaša izvrsno, dok je njih 42 dobro. Loše se u svom razredu osjeća troje dječaka u 4. razredima i dvije djevojčice u 7. razredima.
Ne treba dozvoliti da te grupa prisili na nešto
Nijedna vrsta zlostavljanja nije prihvatljiva i uvijek treba što prije tražiti rješenja. Vrlo korisne savjete čuli smo od školske psihologinje: „Ono što svakako može pomoći je podizanje svijesti i educiranje o ovoj temi. Školski psiholog provodi sociometrijsko mjerenje u razredu kako bi se prepoznali učenici koji su potencijalno odbačeni, zatim učiteljima i razrednicima daju konkretne savjete kako pomoći tim učenicima. Često preporučamo raditi na razvoju pozitivne klime u razredu, uspostavi bolje suradnje među učenicima i stvaranju prilika za više zajedničkih aktivnosti u kojima će svi učenici biti podjednako uključeni kako bi mogli pokazati svoje vještine i ono u čemu su uspješni.
Važno je također da se žrtva uključi u aktivnosti i grupe koje ju zanimaju i u kojima bi se mogla ugodno osjećati. To će pomoći da se osjeća prihvaćeno i važno. Ne smije dozvoliti da je osjećaj odbačenosti u razredu spriječi u upoznavanju drugih zanimljivih ljudi izvan te uske skupine, a s kojima će možda dijeliti interese, životne vrijednosti, ciljeve i načine ponašanja i s kojima može razviti prijateljstvo.“
Gdje su u svemu roditelji
„ Roditelji se često znaju usmjeriti na druge probleme, a socijalnom statusu i pitanju popularnosti posvećuju manje pažnje, pripisujući to normalnom dijelu odrastanja. No, djeci je socijalan status važan i treba im pomoći shvatiti kako će funkcionirati u svom „socijalnom“ svijetu. Stoga smatram da roditelji igraju važnu ulogu pružanju modela te u postavljanju pitanja koja potiču sagledavanje stvari iz različitih perspektiva, razmišljanje o vlastitim vrijednostima i slično. Roditelji trebaju biti oni koji će poticati empatiju, autentičnost i stvaranje iskrenih prijateljstava s drugima.“, stručni je savjet mag. psych. Laure Rancinger, dok učiteljica Bučanac dodaje: „Roditelji su nekada vrlo često pitali kako se njihovo dijete uklopilo u razred, kako se ponaša. Danas je to vrlo rijetko pitanje, uglavnom su zaokupljeni ocjenama i uspjehom.“
e-KLIK, list učenika OŠ Brestje, br. 2, škol. god. 2022./ 23.
Page updated
Google Sites
Report abuse