Literarne stranice

U nama živi stotinu svjetova, a oni koji su vješti u pisanju te svjetove lako pretvaraju u priče da bi svi čitatelji u njima mogli uživati. Na ovim stranicama donosit ćemo vaše literarne uradke kako bismo pokazali koliko u našoj školi ima dobrih spisateljica i spisatelja koji u svojim tekstovima pričaju svoj doživljaj svijeta i sebe.

Dječji svijet

Kad bi dječji svijet postojao, to bi bila prava ludnica.

Svi bi poštivali pravila, zabavljali bi se, pomagali jedni drugima i nikada tuga ne bi pobijedila.

Posojao bi način za uklanjanje tuge, naprimjer sokić koji ima posebnu dozu formule za sreću. Bio bi zdrav, ukusan i što je najvažnije- učinkovit i vrijedan.

Vladar svijeta bi bilo najsretnije dijete. Imao bi svoju sretnu životinju koja bi donosila sreću svaki dan. Dućani bi bili šareni i veseli, s puno vrsta hrane, igračaka i svega što je potrebno ljudima za život. Novci ne bi bili uobičajeni, već bi postojao veseli novac i to samo novčanice na kojima bi bio tadašnji vladar.

Glavna ulica bi bila Ulica sveg najboljeg, glavni trg Trg ljubavi. Svaka kuća imala bi krov u obliku obiteljskog simbola kako bi sretni poštar lakše dostavio pakete i pisma.

Drveća bi bilo od šećerne vune, čokolade ili od malih lizalica. Kad bi se ubrao sladak plod, odmah bi izrasao novi.

Zemlja bi bila vrlo plodna, čak i jestiva.

Svako jutro stanovnike bi budila ptičica Srećko koja bi bila simbol ovog svijeta.

Roditelji bi svaki petak kuhali jelo s praškom u boji za bolji početak vikenda. Postojale bi dvije osnovne i dvije srednje škole sreće, a roditelji bi radili svoj sretan posao od kuće. U školama bi se održavali predmeti igre i sreće. Umjesto zbrajanja na prste ili kalkulatorima, računalo bi se sa slatkišima. Glavni narod ovog svijeta, a to su djeca, bila bi potpuno pristojna i odgovorna. Poštivala bi svoje ukućane, prijatelje, susjede i sve ostale ljude.

Postojalo bi more po imenu Zahvalnost. Uz njega bi se održavali morski sajmovi i jednodnevni poučni izleti za djecu i odrasle.

Takav svijet bi zauvijek promijenio moj život. U njemu bih uvijek bih bila sretna i nasmijana.

Mia Slijepčević, 4.c

Ljubaznost za ljepši svijet

Ljubaznost pripada ljepšem dijelu života. Ona nas čini sretnima. Prikazati je možemo lijepim djelom ili gestom, poštovanjem i najvažnijim elementom- iskrenošću.

Kad si iskren, uvijek ćeš bolje proći, makar priznaš da si slomio maminu najljepšu vazu. Učinit ćeš mamu sretnom jer si priznao svoju grešku.

Ljubaznošću se pokazuje naše poštovanje prema drugima. Kada poštujemo druge, oni to vide, time im uljepšaš dan. Bez poštovanja ne bi bilo prijateljstva, druženja, niti lijepih trenutaka.

Ne mogu ni zamisliti kakav bi bez toga svijet bio!

Vjerojatno pust, tužan i dosadan.

Živimo samo jednom i trebamo iskoristiti taj život da uživamo u njemu, šireći oko sebe ljubaznost i osmijeh. Tako će svijet biti najljepši.

Zbog toga, uvijek, baš uvijek budi ljubazan jer možeš promijeniti svijet za ljepši i veseliji život.

Ljubaznošću ćeš imati puno prijatelja i vidjet ćeš da će svi biti pristojni i puni ljubavi.

Zapamti, ljubaznost čini svijet ljepšim.

Mia Slijepčević, 4.c

Čestitka majci

Za tvoj dan ću, draga mama,

poklonit ti mali cvijet.

No da mogu, majko draga,

dala bih ti cijeli svijet.

Na oblaku da odmoriš

i zagrliš sve što voliš.

Da se uvijek budiš sretna,

nikad tužna, nikad sjetna.

Sunce nek' obasja te,

tvoje ruke čarobne.

Ruke koje grle, tješe,

koje sve probleme riješe.

Mjesec noću nek' te prati,

pute tvoje sve pozlati,

kad mi pričom dušu maziš

u san vodiš, na me paziš.

Zvjezdica ti svaka sjala,

za sve što si meni dala,

jer na svijetu si mi sve

i znaj mama, volim te.

Korina Begić, 4. c

Klara Bilandžija, 8. b

Samo promatrač

Ti stalno tražiš,

Samo tražiš,

Al' nikada ne daješ.

Ti stalno želiš,

Samo želiš,

Al' nikada ne primaš.

Uvijek si htio,

Uvijek shvaćao,

Al' ništa poduzimao.

Tko god da ti priđe,

Ne daš mu ni blizu,

Bježiš svom brzinom.

Nikada nisi dao,

Nikada nisi primio,

Uvijek si samo gledao.

Tvoje se srce smanjilo,

Tvoje se srce stisnulo,

Tvoja je ljubav nestala.

Barem jednom daj,

Barem jednom primi,

Barem jednom budi hrabar.

Jer uvijek ćeš tražiti,

I nikada naći,

Ostat ćeš samo promatrač.

Iva Sever, 8. e

Knjiga koja me uvijek spašavala

Bio je to jedan običan dan, dan za koji nitko nije znao da će ga zapamtiti do kraja života, da će se sjećati svake sitnice koja se dogodila. Dan koji je bio početak jednog od najtužnijih vremena u životu mnogih ljudi. Sjećam se toga dana kao da je bio jučer, kao da sam još uvijek zaključan u podrumu svojega doma, doma kojega sam i do tada doživljavao kao mjesto rata, rata između moji roditelja. To mjesto je sada postalo pravo ratno polje. Zaključan u podrumu još uvijek sam osjećao kako tlo podrhtava od eksplozija, buku i miris bombi koje su padale po selu. Pogledao sam na drugu stranu podruma i vidio roditelje zaokupljene svojim mislima. Nisu me pokušali utješiti, nisu me ni primijetili, samo su sjedili, šutjeli i čekali.

Tada u tom podrumu shvatio sam da sam na neki način oduvijek zaključan. Uvijek, kada sam pokazao bilo kakvu emociju, moj otac bi rekao: „Zašto plačeš? Dobro znaš što sam ti rekao.“ Onda bi me oštro pogledao u oči:“ Ti si dječak, dječaci ne plaču! Tko će te takvoga htjeti?“ i nastavio bi sa svojim poslom, kao da me nema.

Živjeli smo u manjem selu i bili dosta siromašni. Moj otac, rudnički radnik, često je radio i do deset sati na dan, a kad bi se vratio doma nakon napornog dana, bio bi sav umoran i nervozan. Ljutnju bi izbacio na majku i skočio bi zbog najmanje sitnice.

Želio sam u tim trenutcima stati na majčinu stranu, ali bilo bi još gore, i mene bi udario.

Zato sam svakoga dana, kad bi moj otac dolazio doma, odlazio u svoju malu sobu. Zaključan u toj maloj sobi najviše bih čitao knjige. Zamišljao bih da sam glavni lik u priči, da doživljavam velike pustolovine, da imam prijatelje i sretnu obitelj. Osjećao bih se sigurno, smireno, zaboravio bih gdje sam, zaboravio sam na galamu i majčine suze.

Od svih knjiga koje sam pročitao, bila je jedna vrlo posebna knjiga koju nije mogla zamijeniti niti jedna druga knjiga na svijetu. Bila je to jedna vrlo kratka knjiga koja mi je značila sve. Ti listovi papira bili su jedina stvar koja me povezivala s mojom bakom. Još uvijek se sjećam trenutka kada mi ju je baka dala rekavši: „Svaki put kada se mama i tata svađaju, kada si ljut ili želiš plakati, pročitaj ovu knjigu, pročitaj ju kada mene nema da te zagrlim, sjeti se da te volim,“ to su bile zadnje riječi koje mi je baka izrekla.

Od tada čuvam ovu knjigu uza se kao zlato. Uvijek znam da je pored mene netko tko će me poslušati, utješiti kada nitko drugi neće. Jedino što se sjećam o baki je osjećaj sigurnosti i da je ona uvijek bila uz mene.

Nova eksplozija zatresla je čitavu kuću. Prvi put sam vidio svoga oca preplašenog, izgledao je kao da je prvi put u svom životu htio zagrliti mene i svoju ženu. Nije nam ništa rekao, ali su njegove oči govorile sve.

Došli su vojnici i poveli nas na sigurnije mjesto. Majka i otac uspjeli su uzeti samo nekoliko stvari, a ja nisam uzeo ništa. Dok smo se šutke vozili u nepoznato, preplašeni i očajni, osjetio sam da imam nešto u džepu. Gurnuo sam ruku i izvadio svoju najdražu, bakinu knjigu. Ne sjećam se kad sam je stavio u džep.

Nisam se nikada osjećao kao u tom trenutku. Iako zbunjen, prestrašen, ukočen, znao sam da će sve biti dobro, bakina ljubav hrabrila me iz svake stranice ove male knjige.

Kako je to biti dijete?

Djetinjstvo moje je velika igra,

obitelj, prijatelji i život bez briga.

Kad poklon dobijem to je radost i veselje,

i osmijeh sakrijem u kutiju za želje.

Djetinjstvo moje je škola moja,

obaveze, sport i ocjena koja.

Biti dijete ponekad je zbrka,

ali prave obaveze nemam,

osim svoju sobu da spremam.

Antea Tikvić, 4. d

Kako je to biti dijete?

Dijete je biti fora,

Ali se puno toga raditi mora.

Ujutro rano ustajati i u školu se spremati,

Puno učiti i zadaće pisati,

Smeće iznositi i sobu pospremati,

crtiće kratko gledati i na vrijeme u krevetu zaspati.

Svaki dan se zadaća piše,

A kad se požurim, mama neuredna slova briše.

Bake i djedovi uvijek nas paze,

A često i razmaze.

Nije lako biti dijete,

Jer nam se svi često nešto prijete.

Roditelji nas u kaznu šalju,

A učiteljice jedinice daju.

I zato stoji:„ da je dijete biti lako,

Dijete bi bio svatko!“

Zvonimir Rimac, 4. d

e-KLIK, list učenika OŠ Brestje, br. 2, škol. god. 2022./ 23.

Page updated

Google Sites

Report abuse