Turopoljska svinja
Biološka različitost u stočarstvu Republike Hrvatske
Tekst, film i fotoalbum: Veljko Skočilić
Turopoljska svinja fotografije
22.rujna 2001
Turopoljska pasmina svinja vuče podrijetlo od divlje europske svinje Sus scrofa ferus europaeus. Svrstavamo je u primitivne pasmine svinja. Nastala je na području današnjeg Turopolja, a zbog dobrih proizvodnih svojstava ova
se pasmina počela širiti prema Sisku i Draganiću, kasnije i izvan Turopolja i to na dio Slovenije, Podravine i jugozapadni dio Mađarske. U uzgoju i širenju turopoljske pasmine pomogao je specifi čan način ishrane koji se zasnivao uglavnom na šumskoj ispaši i završnom tovu s kukuruzom. Danas se ova pasmina uzgaja na području grada Velika Gorica i području Lonjskog polja.
Turopoljska pasmina nastala je u VI. stoljeću križanjem šiške sa slovenskom krško
- poljskom pasminom svinja u Turopolju, području smještenom u međuriječju Save i Kupe istočno od Zagreba. Prvi pisani trag o uzgoju svinja u Turopolju je “nalog hrvatskougarskog kralja Ljudevita upućenog Kaptolu zagrebačkom 1352. godine da istraži pljačku svinja, koju je Grgur, službenik bana, izvršio u šumi Turopoljskoj”. Razvoj turopoljske svinje tekao je tijekom dugog vremenskog razdoblja. Do prekretnice u razvoju je došlo kada je Miško pl. Lederer iz Kurilovca početkom četrdesetih godina 19. stoljeća križao svoje domaće svinje s neutvrđenom pasminom svinja. Ovim postupkom dobivene su valjane svinje (moderna turopoljska-Ledererova svinja) s ustaljenim svojstvima, koja su odgovarala gospodarskim zahtjevima tadašnjih gospodara.
Turopoljska pasmina svinja pripada u srednje velike pasmine svinja. Glava je srednje
duga s ugnutim profi lom, s jakim srednje dugim rilom te srednje dugim i poluklopavim
ušima. Vrat joj je dosta kratak i slabo mišićav. Leđa su ravna, slabo mišićava. Sapi su
oborene i slabo mišićave. Trbušna linija je ravna, a butovi slabo obrasli mišićjem. Noge su relativno kratke i tankih kostiju. Tijelo je pokriveno gustom kovrčavom čekinjom, bijelo
- žute boje, s tamnim pjegama veličine dlana. Koža je nepigmentirana, a rilo ružičaste
boje. Krmače imaju 10 – 12 sisa. Ova pasmina svinja savršeno se uklopila u tadašnji ekosustav Turopolja koristeći proizvode hrastovih šuma kao bitni element hranidbe. Bjelančevinastu komponentu hrane svinje su nalazile u šumskoj ispaši, a u tlu gliste i ličinke. Tov svinja se provodio kod kuće ili u šumi hraneći ih određenim količinama kukuruza ovisno o urodu žira i raspoloživoj količini vode. Krmače ove pasmine oprase prosječno po leglu od 7 do 8 prasadi, prosječne težine od 1,27
do 1,52 kg. Prasad su kod odbića (dva mjeseca) teška od 10,0 do 15,0 kg. Tovna sposobnost je zadovoljavajuća i s dvije godine starosti svinje postižu tjelesnu masu 200 do 220 kg. Za kg prirasta u kasnom tovu troše 5 do 6 kg kukuruza. Tovljenici su u tovu od 20 do 100 kg ostvarivali prirast do 550 grama dnevno. Meso je sočno i ružičaste boje, stoga je cijenjeno na tržištu. Iako je program očuvanja ove pasmine započeo prije više godina, danas se u Hrvatskoj uzgaja vrlo mali broj svinja ove pasmine. S 31. 12. 2001. pod kontrolom proizvodnosti bilo je 45 krmača i 5 nerasta. Prema broju svinja ova pasmina spada i danas u skupinu “kritična” za opstanak.
U očuvanju ove pasmine danas su uključeni Plemenita općina turopoljska, Hrvatski
stočarski centar i Agronomski fakultet. Isto tako hrvatska država putem isplate novčanih
poticaja pojedinim uzgajivačima daje značajan doprinos očuvanju i zaštiti ove pasmine
svinja. Vjerujemo da će se uz pomoć države (novčani poticaji) i puno zalaganja prije
navedenih sudionika uspjeti ne samo sačuvati, nego i povećati broj svinja ove pasmine.
Udruženja uzgajivača: Plemenita općina turopoljska.
Tekst: Hrvatski stočarski centar 2003.
Dekanica Prof. dr. sc. Jasmina Lukač Havranek i pl. Franjo Kos
razgledavaju gater turopoljskih svinja u Lukavečkom Čretu
Posjet znastvenika gateru, gdje su smještene turopoljske svinje, u Lukavečkom Čretu u srijedu 19. rujna 2001. organiziran je od strane Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kao i Agronomskog fakulteta Zagreb i Hrvatskog stočarskog selekcijskog centra. Znanstvenici su posjet gateru imali u svezi teme: Biooška različitost u stočarstvu Republike Hrvatske. Gater ima trenutno 68 svinja koje slobodno obitavaju u prirodnom okruženju na površini 148 ha ili 700m x 2000m. U nedostatku žira POT-a brine o hranidbi autohtonih svinja, gdje treba istaći vrijednog Željka pl. Stanilovića koji je “ranger“ u zaštićenom prirodnom rezervatu Agronomskog fakulteta. Posebna zanimljivost je i potok koji teče sredinom gatera tako da svinje uvjek imaju dosta vode, a od nedavno imaju i napravljenu nastambu kako bi se mogle skloniti u slučaju velikih vremenskih nepogoda. Svakom promatraču, posjetitelju, nameće se potreba da se gater postavi i kao turistička atrakcija uz nešto, puno, financijskih sredstava i proširenja prostora, kako bi Velika Gorica mogla dobiti “safari“. Gradskim ocima ostavljam prekrasnu plemenitu ideju za realizaciju kako bi se i na taj način sačuvala priroda za generacije ljudi koji dolaze iza nas.