Povijest Turopolja

Povijest Turopolja

Ime Turopolje prvi put se spominje 1334. u zborniku arhiđakona Ivana Goričkog, u kome se, među ostalim crkvama zagrebačke biskupije, navode: I lem ecclesiae de Campo Turouo. Ime dakle ne potiče od Turaka. Do 16 vijeka zove se Turopolje Campus Zagrabiensis, Zagrebačko Polje, a tek u tom vijeku počinje se javljati ime Turopolje (Campus Thuropolya, districtus Thuropolia), i to prvi put 1.2. 1530, kada se tamo držao sabor plemića kraljevine Hrvatske. Dalje se to ime sve češće upotrebljava, dok nije tamo od 18 vijeka, sasvim istisnuo ime Campus Zagrabiensis.

Ime Turopolje izvodi se od imenice tur, kojom su stari Slaveni nazivali velikog preživača od roda bovida goveda. Njegovih se kostiju našlo u paleolitskoj naseobini krapinskog čovjeka. Negda je tur u stadima pasao i po Turopolju gdje su ga našli Hrvati, i po njemu prozvali polje imenom, koje su poznavali iz stare svoje domovine iza Karpata. Tur je bio kod starih Slavena, kao i kod Germana, sveta životinja. Praslovenska riječ tur znači bik oploditolj i bog sunca. Gotovo po svim slovenskim, pa germanskim i madžarskim zemljama, gdje su negda Slaveni obitavali, ima mjesta i voda, čija su imena izvedena ud riječi tur.

Najraniji poznali stanovnici Turopolja bili su Iliri, pa od početka 3 vijeka prije I. su Kelti Skordisci, koji su kod sastava Kupe i Save sagradili grad Segestiku. Rimljani su u taj kraj provalili 119 prije Is., a stalno su njime zavladali u vrijeme Trumvira Oktavijana (cara Augusta), koji je osvojio Segestiku 35 prije Is. Za rimskoga carstva procvala je Segestika pod imenom Siscia (Sisak), kao glavni grad pokrajine Pannonia Savia. U sjevernom kraju Turopolja Rimljani su osnovali naseobinu Audautoniju (Šćitarjevo na Savi), koja je cvala u vrijeme cara Domicijana (86—96). Na samoj Turopoljskoj teritoriji, u Velikoj Gorici, pronađeno je 1908 staro groblje, s predmetima iz tri kulturne epohe: prehistoričke halštatske, rane carskorimske i rane sredovječne.

Poslije diobe rimskog carstva (395) Turopolje je, kao dio Panonije, ostalo u zapadnom carstvu, a poslije pada toga carstva (476, 480) pripalo je Odoakrovoj državi (do 493), pa državi Ostrogota, a zatim je dijelilo sudbinu Posavine. U Posavini se, pošto je osnovana zagrebačka biskupija (1094), sve više isticao grad Zagreb, po kome se i Turopolje zvalo Zagrebačkim Poljen.. Stanovnici toga polja, Turopoljci, bili su u 13 vijeku, kad ih historija počinje spominjati, jobagioui, slobodni ljudi, vezani ipak nekim dužnostima prema gradu Zagrebu.

Podijeljena su mišljenja o postanju plemenite općine, Turopolje (Universitas nobilium Campi Zagrabiensis). Dok joj neki istraživači nalaze osnove u sistemu castrorum, kakav je u Madžarskoj provodio kralj Stjepan I., drugi, modu njima T. Smičiklas i Aleksandar Bresztiyenszky, drže je ostatkom starohrvatske plemenske župe ,s istim osnovnim uredbama: krvna veza, pobratimstvo, pa, uz individualno vlasništvo, zajednička plemenska imovina, naročito u šumama i pašnjacima. Utjecaj sistema castrorum, pošto su Hrvatskom zavladali Arpadovići, i kasnije pravnih uredaba, ne da se poreći. Kao što su druge hrvatske plemenske župe birale župane, svaka svoga, koji je bio vojskovođa, upravitelj i sudac svoje župe, tako je i Turopolje plemenska župa kroz vjekove birala svoga župana (comes, supanus).

Bresztyenszky je pobio mišljenje nekih madžarskih historika, da su Turopolje ostatak starog turskog plemena. Poticaj takvomu mišljenju nalazi Šišić u političkom držanju Turopolja 1836 do 1848, kada su oni, u jeku hrvatskog ilirizma, gotovo listom bili u unio-nističkom taboru, u hrvatsko-madžarskoj stranci. Madžarofilstvo Turopolja tumači Deželić drugim razlozima (ne madžarskim porijeklom), od kojih nije najmanji bio bojazan, da bi (pristavši s Ilirima) izgubili svoje stare pravice i konstituciju. Za dokaz hrvatstva Turopolje navodi Deželić, pored njihovih imena, popove glagoljaše među njima, i upotrebu glagoljice. Turopolje isprave pisane su latinskim jezikom, ali na svojim spravišćima (skupštinama), što su ih držali u gradu Lukavcu Turopoljci su raspravljali hrvatski i zapisnike pisali hrvatski, tako u 18 vijeku, iz koga su se, među ostalim sačuvale hrvatske zakletve Turopolje časnika, župana i zastavnika.

Sve do početka 13 vijeka vrlo su oskudne vijesti o Turopolju i njegovim stanovnicima. Prva bi vijest bila iz 1225, kad je kralj Bela IV. neke Turopoljce izuzeo ispod službe gradu Zagrebu i učinio ih slobodnim plemićima. Tu ispravu je potvrdio kralj Matija Korvin 15/10 1466. Isprva od 1249 govori o jobagionima (slobodnim, ali još ne plemenitim ljudima) grada Zagreba, kojima je ban čitave Slavonije (Hrvatske) Stjepan povratio šumu, njihovu staru plemenštinu. što ju je svojatao Ivan Jarosavljević. gospodar Okić-grada, i 1255 joj točnije označio mede. Banovu restituciju šume jobagionima grada Zagreba potvrdio je 1255 kralj Bela. Na saboru u Zagrebu 26/5 1278 popisane su stare sloboštine turopoljskih jobagiona grada Zagreba, o čemu im je izdao povelju ban Nikola, a kralj Vladislav je 1279 potvrdio. Turopoljci su uvijek nastojali, da njihove stare povlastice priznaju i potvrde novi kraljevi, vojvode i banovi.

Kralj Sigismund izdao je više povelja o pojedinim licima i posjedima u Turopolje, a dvije se povelje, od 9.2. 1436, odnose na općinu Turopolje: jednom je potvrdio povelju kralja Bole IV. od 1225 za posjed Odre, a drugom povelju kralja Vladislava od 1279. Za vladanja kralja Sigismunda podigla se u Hrvatskoj do najveće moći i ugleda porodica grofova Celjskih. Gotovo cijelo Hrvatsko Zagorje bilo je u njihovoj vlasti. Fridrik i Ulrik zavladali su i Medvedgradom (1436), čija su vlastela odavno prisvajali neko pravo na Turopolje, te su uticali na njegovo općinsko uređenje. 7.9. 1437 došli su Turopolje izaslanici u Rakovec (kod Križevaca) pred kneza Ulrika, koji im je potvrdio povelju kralja Sigismunda o Turopolje statutu. Hrvatski ban knez Fridrik Celjski osnažio je Turopoljcima u Celju 27.8. 1447 povelju kralja Sigismunda o posjedu Odre, a kralj Vladislav Posmrče uzeo ih je u zaštitu protiv Rascijana (Srba), koji su pobjegli ispred Turaka i našli zakloništa kod kralja i velikana, naročito kod knezova Celjskih. 22/11 1447 pisao je kralj iz Praga banu Ivanu Vitovcu, da štiti Turopolje u uživanju stare slobode, i Srbima je strogo zabranio, da ne uznemiruju Turopoljce. Od razmirice sa zagrebačkim kaptolom zbog desetine (1466/67) Turopoljci su dosta stradali, jer ih je crkvena vlast za neko vrijeme bila izopćila.

Poslije pogibije posljednjeg Celjskoga grofa Ulrika u Beogradu, bili su na Medvedgradu različiti gospodari. Između njih je za Turopoljci najkobniji bio Ivan Tuz od Laka, brat zagrebačkog biskupa Osvalda Tuza. Kad su Turopoljci podigli grad Lukavec, nije točno poznato, ali valjda između 1474 do 1479. Kako je prijetila opasnost od Turaka, pozvali su oni u pomoć međveđgrađskoga vlastelina Ivana Tuza. On je Turopoljci dao za odbranu grada 12 puškara, koje poslije nije više iz grada izveo, već su oni šta više otjerali iz grada Turopoljci, a grad je onda prisvojio Ivan Tuz. On je bio nasilnik i bezakonik. Znao je ipak predobiti kralja Matiju Korvina, koji mu je poveljom od 6/5 1481, primivši u ime zaloga 12000 forinata, predao gradove Medvedgrad, Rakovac i Lukavec. Uskoro zatim, optužen od čitavog hrvatskog plemstva, pobjegao je u Veneciju, gdje je i umro.

Grad Lukavec darovao je onda kralj Matija svomu sinu, vojvodi Ivanu Korvinu. Kralj Matija je Turopoljcima 28/6 1847 izdao povelju, kojom je svim sabiračima poreza u Hrvatskoj oštro zabranio uzimati od plemića Turopoljaca porez od 1 for. po kući, jer su oni od toga, kao plemići kraljevstva, bili oslobođeni. Kralj je ujedno zabranio sve, što bi moglo vrijeđati njihove sloboštine i njihova prava. Poslije Ivana Korvina držala je grad Lukavec o njegova udovica Beatrica Frankopanka. Ona se preudala za brandenberškog markgrofa Jurja, koji je, poslije njene smrti, zavladao gradom Lukavcem i drugim pokojničinim gradovima. Juraj Branđenburški bio je pustolov, nasilnik i rasipnik. Njegovo su nasilje teško osjećali i Turopoljci, pa su se, videći da njihovoj slobodi prijeti opasnost, tužili kralju Vladislavu II. i zamolili potvrdu svojih povelja. Kralj je njihove poslanike saslušao u Budimu i potvrdio im povelje 8/3 1514, a 16/11 naložio je banu Petru Berislaviću, da ispita tužbe Turopoljaca, pa ako su opravdane, neka zaštiti Turopoljce na njihovim pravima. Ali naredbe kraljeve slabo su koristile. Vlast je kralja Vladislava bila uništena, a nije se podigla ni za njegova nasljednika Ljudevita II.

27/11 1524 markgrof Juraj prodao je svoje gradove Varaždin. Čakovec, Medvedgrad i Lukavec kraljici Mariji, ženi Ljudevita II. Protiv te prodaje protestirali su Turopoljci još istoga dana pred zagrebačkim kaptolom. Parnica se svršila kraljevskom presudom Budimu 4/12: Markgrof Juraj gubi svako pravo na Turopolje. Oni mu nisu dužni nikakve službe; Turopoljci su pravi plemići kraljevine, koji su dužni jedino banu hrvatskomu i županu zagrebačkomu.

Kao plemići bili su dužni jedino banu hrvatskom i županu zagrebačkom o Martinju svake godine plaćati 18 pensa ili 3 forinte 60 dinara ugarske vrijednosti, a imaju namiriti zaostatak od 8 maraka ili 16 forinata; opel im se određuje stara dužnost, da ratuju za odbranu domovine, kao i svi plemići kraljevstva hrvatskoga, 5/12 kralj je naložio Čazmanskom u kaptolu, da Turopoljci opet podvrgne sudbenosti bana i banovca, i da ih pridruži gradu Zagrebu, od koga su silom bili otkinuti. 9/12 zabranio je kralj kapetanima medvedgrađskomu i potkapelanima medvedgradskom i lukavečkom da ne smiju uznemirivati Turopoljce 7 /4 1525 obnovio je tu zabranu, a 27/5 preporučio je Turopoljce zaštiti bana Franja Bacana i banovaca. 10/10 čazmanski je kaptol, bez ičijeg prigovora, izvršio i objavio Turopoljski kraljev nalog.

Poslije poraza kršćanske vojske kod Mohača (1526), Turopoljci su u nastaloj borbi za ugarsko-hrvatski prijestol, pristajali uz Ivana Zapolju, čijoj je stranci u Hrvatskoj bio na čelu Krsto Frankopan. 1/11 1530 držan je u Turopolju hrvatski sabor.

Oko 1547 Turopoljci su podigli parnicu protiv bana Nikole Zrinskoga zbog grada Lukavca (da ga on nezakonilo drži) i različnih šteta i nasilja, šio su ih njima nanijeli ljudi Zrinskoga. naročito lukavečki kaštelan Gašpar Držanić. Parnica je došla i do samoga kralja Ferdinanda, a svršila se tek 26/10 1553 mirovnim sudom u Požunu. Ban Nikola Zrinski vratio je Turopoljcima grad Lukavec sa svim pripacima i zemljama, topovima, strjeljivom i oružjem, a Turopoljci su izjavili, da zaboravljaju sva nasilja i otimačine, što su ih pretrpjeli od njega. Kasnije su Turopoljci imali parnice zbog grada Lukavca i s Nadaždima, ali su Turopoljci ostali vlasnici svoga građa. Poslije im ga je dosudio (1582) ban Krsto Ungnad.

Turopoljci su dobro znali, da su sloga i pravo bratstvo čvrsti temelji i jaka obrana njihove plemenite općine. Zato su 15/2 1560 predstavnici plemićskih porodica Turopolja došli pred zagrebački kaptol, gdje su se svi pobratili i obnovili staro bratstvo, obavezujući se na međusobnu pomoć i zajedničko snošenje troškova u odbrani zajedničkog dobra i dobra svakog pojedinog brata, ako bi mu tko posjed poricao ili htio oduzeti. Uređene su ustanove, općinske uprave, suda i nasljedstva među braćom tako, da posjed Turopoljski nije mogao doći u tuđe ruke. Kralj je Ferdinand 29/4 i 11/5 1560 u Beču izdao nove darovnice za Turopolje Da njihova prava i sloboda budu još bolje utvrđene, potvrdio im je 17/6 1561 presudu kralja Ljudevita II. od 4/12 1524, kojom su priznati pravim plemićima, nezavisnim od Medvedgrada i od grada Lukavca. Novi statut T. općine, od 1560, potvrdio je kralj Rudolf 8/3 1582, i tako mu dao zakonsku snagu. U toj povelji istaknuto je, među ostalim, i pravo, da Turopoljci mogu, po svom starom običaju, birati između svoje braće župana ili komeša (comes), koji će ih zastupati pred kraljem ili banom i suditi u njihovim raspravama. Od njegova suda slobodno im je prizivati na sud zagrebačkog župana ili bana i dalje na samoga kralja. U raspravama s drugim plemićima imaju tražiti pravdu u zagrebačkog župana. Ako se među Turopoljcima prolije krv, zemaljski župan (comes terrestris), za primjer i strah drugima, može prije svakog drugog suda od krivca odmah da ubere dvije forinte kao kaznu krvavicu. Župan ima u svom području vlast, da može prekršitelja reda i zakona uhvatiti, globiti i kazniti. I žena je imala dio u bratstvu, ali kći ili sestra, nećaka ili druga rođaka plemića, koja bi bez njihova znanja i dopuštenja pošla za neplemića ili za kmeta, gubila bi pravo nasljedstva kao i pravo posjedovanja među njima.

Dok povelja kralja Bele IV. od 1225 navodi obdarene (njih 11) jedino njihovim ličnim imenom, povelja kralja Rudolfa II. od 1582 navodi 113 Turopoljskih plemića ličnim imenom, prezimenom i mjestom porijekla.

Osim turskih upada nema poslije sve do 17 vijeka znatnih događaja u historiji Turopolja. Tek 1602—1607 zabilježene su neke razmirice s inače vrijednim banom Ivanom Draškovićem (čiju su obitelj T. pobratili još 1570). T. su imali tada okapanja i s dvorom, jer su se otimali od davanja ratnog poreza protiv Turaka. Tek poslije mira s Turcima na ušću rijeke Žitve 1606, prestala je potreba toga poreza, pa je kralj Rudolf 16/1 1608 u Pragu potvrdio Turopoljcima negdašnju privilegiju kralja Matije Korvina o oprostu od ratnoga poreza plemića jednoselaca, što je obnovio u Beču 16/5 kralj Ferdinand II., a 19/6 naložio je banu Nikoli Frankopanu, banovcu i sabiračima poreza, da ne smiju od T. ubirati poreza.

Od 1615 pa do konca 17 vijeka T. eu mnogo ratovali s Turcima. Zato ih je kralj Ferdinand III. ponovno oslobodio od poreza (18/6 1649), a Velikoj Gorici podijelio je veća sajamska prava. 1650 bila je u T. nezapamćena glad. T. su opet morali trpjeti nasilja od različnih ljudi, te ih je sam kralj Leopold morao uzeti u zaštitu (1659/60). Zimi 1696/97 pritisnula je T. njemačka vojska, koja je tamo bila nastanjena. Radi vjerne službe i zasluga u ratu protiv Turaka, hrvatski je sabor u Varaždinu 1702 Turopoljce za uvijek oslobodio od svakog poreza. Taj je zaključak sabora potvrdio kralj Leopold 11/12 1703, a 14/3 1708 Josip I. i zajednički ugarsko-hrvatski sabor 1723, čl. 92. Ipak je, kad su T. odbili da plaćaju neki nov raspisani namet, hrvatski sabor odredio 1743, da se silom ubere.

Zanimljivo je, da se u T. još 1733/34 vodio proces protiv vještica.

Kako su se pri obnavljanju Turopoljskog magistrata događali različni nemiri i zloupotrebe, izdao je 8/6 1736 ban Josip grof Esterhazi poseban statut, kojim se uređuju izbor (restauracija) i spravišće Turopoljsko U nizu kraljevskih povelja 17 i 18 vijeka bez sumnje je najvažnija povelja kralja Karla III. od 7/1 1737, kojom je dao plemenitoj općini T. pečat s grbom, dok su dotadašnje T. domaće isprave pečaćene privatnim pečatima župana. Tako je plemenita općina za svoje članove dobila značaj vjerodostojnog mjesta (locus credibilis), te isprave, pečaćene njenim pečatom nisu trebale daljeg ovjerovanja pred zagrebačkim kaptolom ili drugim kojim vjerodostojnim mjestom izvan Turopolja. Oko grba ima napis: Sigillum communitatis nobilium campi Turopolya, a u samoj povelji tačno je grb opisan.

Pošto su se 1746 ponovili nemiri pri restauraciji Turopoljskog spravišća, proglasio je hrvatski sabor 1749 regulatorski statut za plemenitu općinu Turopolje. Glavne su ustanove toga statuta: Četiri dana prije sv. Lucije (13/12) ima župan ili njegov namjesnik pozvati pojedine sučije (22), da pošalju na restauraciju svoga suca i još jednoga člana sučije; koje imaju dva suca, neka pošalju obojicu, i ne biraju napose nikoga drugog. Ako je koje od 12 i asesorskih mjesta upražnjeno, ima se najprije izvršiti izbor asesora. Kad su sva asesorska mjesta popunjena, bira se najprije župan (špan), za koju čast kandidiraju tri najvrijednija asesora. Izabranomu ima se svatko pokoravati i štovanje mu ukazivati. Zakon priznaje županu naročito svu onu vlast i prava, koja su župani plemenite općine od starine uživali. Županu se bira zamjenik, substitutus comitis terrestris, u svim, naročito u sudskim poslovima. Zatim se bira bilježnik, pa posebni podžupan (vicarius) za vrhovlje, i to između dva vrhovna asesora, po mogućstvu pismen čovjek. Zatim se biraju po starom običaju kapetan i zastavnik Turopoljske plemićke vojne čete (u vrijeme mira 120, a u ratno doba 300 ljudi). Za sabiranje javnih dohodaka bira se unaprijed svake godine posebni prijamnik perceptor, komu zakon naročito nalaže, da se, dogovorno s fiskom, brine za povećanje dohodaka i da nadgleda djelovanje lugara.

Gospodarenje glavnim dijelom zajedničke plemenske imovine Turopoljske, Velikim Lugom, izgleda, da nije bilo najpovoljnije. Zato se određuju ustanove daljega postupanja. Za čuvanje grada Lukavca birali su kaštelana, zatim dva sudska svršitelja, jednoga za ravno Turopolje, a drugoga za vrhovlje. Govori se o slobodi izbora, kako se ima obezbijediti. Ostale ustanove zakona 1749 tiču se sudstva. Ne uređuju se nove, već se potpunjuju neke pređašnje ustanove i običaji. 0 tužbama, raspravama i osudama treba da se vode zapisnici, a stranke imaju pravo da traže prijepis

1780—1790 i Turopolje je pritješnjavao apsolutizam i centralizam cara Josipa II., koji je plemenitu općinu sasvim podvrgao zagrebačkoj županiji. On je dao popisati (1782) sve stanovnike Turopolja, te kako od kmeta tako i plemića izgoniti blago i žito. 1809—1813 pripadala je Hrvatska na jugu od Save Francuskoj. Sudbenost Turopolja bila je ukinuta, a upravu su vodili posebni francuski suci i bilježnici. Po odlasku Francuza obnovljena je 27/9 1813 stara uprava općine. Ipak se dio Hrvatske na jugu od Save s Turopoljem nije odmah vratio ostaloj Hrvatskoj, već je sjedinjen s austrijskom Ilirijom, kojoj je sjedište bilo u Ljubljani, a službeni je jezik bio njemački. Tek su 1822 i ovi krajevi vraćeni Hrvatskoj, i došli su pod upravu bana, a hrvatski je sabor 1832 potvrdio T. plemićkoj općini zamoljeno spravišće (skupštinu).

Protiv narodne ilirske stranke osnovana je 1841 hrvatsko-madžaronska stranka. Plemenita općina Turopoljska je u toj borbi bila glavna potpora madžarskoj stranci. Već za restauracije zagrebačke županije 30/5 1842 bilo je oštrih sukoba između obje stranke. Restauracija, od koje je zavisio dalji napredak narodnog (ilirskog) preporoda, svršila se pobjedom ilirske stranke. Zasluga za to najviše se ima pripisati, osim Gaja, velikomu županu Nikoli Zdenčaju, starinom plemiću T. U svojoj skupštini 7/6 u Velikoj Gorici protestirali su T. plemići protiv izvršene restauracije zagrebačke županije i poslali reprezentaciju samomu kralju, u kojoj su zamolili, da im se vrati njihova okrnjena ustavna sloboda. Od tada T. pitanje nije silazilo s dnevnog redii punih 6 godina (1842—1848), ni u ugarskom ni u hrvatskom saboru, ni u raznim županijskim skupštinama, a T. župan A. Josipović bio je osoba važna u historiji čitavog naroda. Ilire je najjače žacnulo, što je Turopoljska općina pisala kralju i svim županijama madžarski. Turopoljsku reprezentaciju oduševljeno su pozdravile madžarske županije, i obećale su, da će je poduprijeti. Od hrvatskih županija križevačka i varaždinska su je odbile, a virovitička ju je poduprla s rezervom. Turopoljska reprezentacija nije ostala bez uspjeha. Za kr. komesara, da iz-vidi i istraži nerede, koji su se zbili pri restauraciji zagrebačke županije, određen je virovitički veliki župan Josip Sišković.

1844 izašle su rasprave nekih madžarskih historika (Bothka, Horvath, Lutzenbachcr), koji su dokazivali, da su Turopoljci starinom Madžari. Sam se biskup Haulik na to pisanje osvrnuo, te je u ugarskom saboru primijetio, da u »madžarskom« Turopoljci ne mogu razlikovati madžarsku od kineske riječi.

Posljedica Turopoljskih molbi bila je konačno ta, da se na ugarskom saboru 1844 izradila zakonska osnova o Turopoljskom kotaru, po kojoj bi Turopolje bilo sasvim nezavisno ne samo od zagrebačke županije, već i od čitave hrvatske posebno tijelo ugarske krune, proglasilo bi se samostalnim municipijem i podvrglo neposredno kr. ugarskomu vijeću. Hrvatski ban ne bi tu imao druge vlasti nego da imenuje povjerenika za uređenje granica između Turopoljske i zagrebačke županije, ako ga oba municipija ne bi sami izabrali. Ali ova osnova nije postala zakonom.

Pri restauraciji zagrebačke županije 29/7 1845 hrvatsko-madžarska stranka odnijela je pobjedu nad narodnom (ilirskom) strankom sa 315 glasova većine, 1.289 (među njima samih T. 579) prema 974 glasa. Tada su na Markovu trgu pale srpanjske žrtve. Hrvatsko-madžarska stranka htjela je što više iskoristiti situaciju. Pošto Iliri nisu dalje uticali na izbor, restauracija je izabrala za županijske časnike same madžarone, a za poslanike u sabor svoje pouzdani-nike s naročitim uputstvom, da zahtijevaju, da svi Turopoljski plemići imaju pravo glasa u hrvatskom saboru, čime bi dakako zavladali njime. O tome pravu Turopoljskih plemića, u čemu se sastoji zapravo čitavo Turopoljsko pitanje, živo se raspravljalo u saboru 24/9, dok nije ustao ban Haller, te predao protonotaru kraljevski reskript od 14/9, da ga pročita saboru. Kraljevska je odluka glasila, da pravo glasa u saboru imaju jedino oni, koji su pozvani banskim pismom ili su poslanici municipija. Saborska je sjednica odmah zatim završena. Nastalo je gromovito klicanje Ilira, dok su protivnici ostali zapanjeni. Žaljenje njihovo u sjednici od 26/9 na kraljevski reskript, da je nezakonit i neustavan, ništa nije koristilo. Debatu je zaključio ban: Pošto je većina zadovoljna s kraljevskim reskriptom, on ne prima nikakve protivne reprezentacije. 9/10 zaključio je sabor, prema kraljevskom reskriptu, da Turopoljsko plemstvo u kongregacijama i restauracijama zagrebačke županije ima samo jedan glas. Uskoro zatim zahvalio se Haller na časti hrvatskog bana i zagrebačkog velikog župana. Namjesnik banske časti opet je postao biskup Haulik. Takav tok događaja u Hrvatskoj zabrinuo je Madžare. Dalje njegovo napredovanje mogli bi da zapriječe jedino Turopoljski plemići, kad bi svi u saboru imali pravo glasa. Zato je Kossut predložio, da zastupnici peštanske županije na budućem ugarskom saboru proglase hrvatske poslanike nezakonitima, jer su izabrani od nezakonitog sabora bez plemića Turopoljskih, zatim, da se kralju pošalje posebna deputacija s molbom, da zaključke hrvatskog sabora ne potvrdi, nego da sazove drugi zakoniti sabor, t. j. s Turopoljskim plemićima. Peštanska je županija primila Kossutov prijedlog, ali kralj deputaciju nije primio, šta više, peštanska je županija ukorena, što se miješa u stvari, koje se nje ne tiču. I druge su županije, koje su se slagale s peštanskom, bile ukorene.

U zagrebačkoj županiji pročitan je 1/12 kraljevski dekret, da se obustavi Turopoljska restauracija, dok ne stigne kraljevski komesar, koji je imao da ispita tužbe. 25/7 bila je skupština T. općine, na koju je došao kr. komesar Kuković. Ne dobivši zatražene zapisnike, koji su se vodili od kako je Antun Josipović izabran za župana, Kuković je 28/7 ostavio T. s izjavom, da će o tome izvijestiti kralja, ti sjednici zagrebačke županije 5/12 pročitana je dvorska odluka, kojom je T. župan Josipović, radi nepokornosti, svrgnut s časti, županija je najoštrije ukorena, što je županovu smjelost potpomagala, a kr. komesaru je dopušteno, da se, ako ustreba, posluži vojničkom silom. Za privremenog T. župana izabran je 15/4 1847 Albert Modić. Turopoljci su u svojoj skupštini 26/4 izabrali Josipovića za svoga poslanika na zajednički sabor s uputstvom, da na saboru nastoji dobiti lijek ranama, što su ih u posljednje vrijeme zadobile Turopoljske pravice. Zaključak hrvatskog sabora od 23/10 1847, da se hrvatski jezik uvede u sve škole mjesto latinskog, a protiv madžarskoga jezika, koji su htjeli da nametnu Madžari, bio je trijumf narodne ideje u Hrvatskoj. Josipović je sa svojim pristalicama bio preneražen, ali je odmah pozvao Turopoljce, da dođu u Zagreb, ne bi li omeli narodnu slavu. No on se prevario: došlo je svega 38 Turopoljaca. Josipović je još ustajao u zajedničkom saboru, kroz koji se provlačilo Turopoljsko pitanje, protiv Ilira i nuncija hrvatskoga sabora Bunjika, Bužana i Ožegovića, koji su čvrsto, iako teško, stajali na braniku hrvatskih prava.

Početkom 1848 dolazile su banu Jelačiću prijave, da Kossutovi emisari idu po narodu i da ga bune. Zato je ban 19/4 naložio zagrebačkom podžupanu, da odmah pozove sve suce plemenite općine Turopoljske i vođe posavskih i pokupskih plemića i slobodnjaka, a ujedno je proglasio prijeki sud u čitavoj Hrvatskoj i Slavoniji. Naročito u Turopolju imali su suci plemenite općine svaki sa dva svjedoka, sakupljenomu narodu objaviti da je proglašen prijeki sud. Vođeni svojim podžupanom Modićem Turopoljski su suci 4/5 došli pred bana. Jelačić ih je opomenuo, da ne dopuste, da ih ban mora oružanom silom podsjetiti na dužnost, spomenuo je, da je zlobna laž, čime ih neki bune, da su Iliri krivi, što će Turopoljci morati plaćati porez. 15/5 došlo je u Zagreb više od 1.500 Turopoljskih plemića, da se poklone banu. Ban im je rekao, da je tvrdo odlučio boriti se za kralja i domovinu, ali narod treba da bude složan i da sluša bana, koji sam ne može ništa. 24/5 skupština zagrebačke županije zaključila je, da se kući pozovu sve izbjeglice (među 27 imenovanih i A. Josipović), da se pokore i pokaju i sve će im biti oprošteno, ako se vrate u domovinu do početka sabora (5/6). Ako se ne vrate, pokazat će jasno, da su neprijatelji i izdajice naroda. Velikogorički župnik Jakov Kos, koji je u crkvi sakrio neke od Josipovića pohranjene stvari, bio je zatvoren.

Na novoj restauraciji izabran je za župana Stjepan Josipović, čiji je otac imao velikih zasluga za Turopolje Po privremenom uređenju hrvatskoga sabora Turopoljski župan dobio je u njemu mjesto i pravo glasa. 3/6 došli su, pod vodstvom novoga župana, Turopoljci u Zagreb, da budu pri instalaciji bana Jelačića.

Od tada su se odnosi s Madžarima brzo zaoštrili, dok nije buknuo rat. Na čelu od 50.000 ljudi prešao je ban Jelačić 11/9 Dravu kod Varaždina. Banovu je vojsku uznemirivao Antun Josipović s dosta jakom četom. 12/9 došao je jedan dio Turopoljske čete sa zastavom u Zagreb, da pođe vojsci preko Drave. Turopoljska glazba svirala je narodne komade, a zagrebačko građanstvo je klicalo Turopoljcima. U velikoj skupštini zagrebačke županije 15/9, stavljen je, na zahtjev turopoljskog župana S. Josipovića, sav pokretni i nepokretni imetak A. D. Josipovića pod sekvestar. 12/10 izdao je podban Lentulaj oštre naredbe protiv buntovnika, izbjeglica u Ugarskoj, i sumnjivaca

Zakonima ugarskog sabora od 1847 do 1848 izjednačeni su neplemići s plemićima: dobili su izborno pravo za sabor, oslobođeni su od gospoštinske vlasti i od tlake, plemići i neplemići dužni su plaćati porez, jednaka je sudbenost. Tim je zakonima znatno promijenjen sav red u državi, pa se i turopoljska općina, kakva je do tada bila, nije mogla dalje držati. Poslije rata (1849) u čitavoj monarhiji uvedeni austrijski apsolutizam potpuno je potlačio domaći ustav. Svi su slobodni municipiji prestali. Tako je zamrla i plemenita općina Turopolje

6/8 1851 sud u Pešti osudio je 38 poslanika negdašnjeg revolucionarnog madžarskog sabora, među njima i A. Josipovića. On je isprva uz druge bio osuđen zbog državne izdaje i nevjere na smrt na vješalima i na gubitak svega imetka, ali milošću kraljevom smrtna mu je kazna smanjena na deset godina tamnice.

Carskim patentom od 2/3 1853 ukinuta je vrsta urbarskih posjeda, što su do 1848 spadali u vlasništvo plemića Turopolja, a obrađivali su ih kmetovi. Po tome patentu postali su oni vlasništvo bivših kmetova s pravom služnosti u Turopoljskim šumama.

Naputkom dvorske kancelarije za Hrvatsku i Slavoniju od 16/1 1861 O privremenom uređenju municipija u ovim kraljevinama povraćena je turopoljskim plemićima donekle sudska vlast: župan je imao u općini Turopolje jedino onu sudbenost, koju je, po tadašnjim zakonima, izvršivao gradski delegirani sud. Naputak naročito ističe, da se slobodni kotar Turopolje povraća u svoje negdašnje razdijeljenje od 1848, ali mu pripadaju i oni stanovnici, koji prije nisu uživali politička prava.

Po § 5 i 10 zakonskog članka II. od 1870 o uređenju sabora kraljevine Hrvatske i Slavonije i Dalmacije župan plemenite općine Turopolje imao je kao virilist mjesto i glas u saboru. On je morao imati i stalešku kvalifikaciju, morao je biti plemić, a osim toga, da je rođen ili zavičajan u Hrvatskoj i Slavoniji, da je punoljetan i neporočan. 20/2 1874 kralj je potvrdio zakonski članak, da u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji sve suce imenuje kralj doživotno. Kotar turopoljskih plemića podvrgnut je sudbenosti velikogoričkog kotara. 15/3 1895 raspravljao je hrvatski sabor Osnovu zakona o uređenju plemenite općine Turopolje, u kojoj se gledalo, da (za razliku od zemljišnih zajednica, uređenih zakonom od 5/4 1894) dođu do izražaja posebni stari pravni običaji. Uređen je sastav zastupništva, izbor župana i njegovo područje. Župan treba da ima svojstva propisana §§ 5 i 10 zakonskog članka II. od 1870 i da se bira na deset godina. On je sve do kraja hrvatskoga sabora (1918) bio njegov član virilist. Zakonska je osnova, uz neke promjene, primljena još u istoj sjednici, a kralj ju je potvrdio 1/5 1895.

Plemići Turopolja mnogo su cijenili i budno pazili na svoje plemstvo. Zato su vrlo rijetki slučajevi, da se plemić vjenčao s neplemkinjom ili plemkinja s neplemićem. Ako bi turopoljska plemkinja pošla za neplemića bsz dopuštanja svojih roditelja, braće i rođaka, gubila bi pravo na svoj dio zemljišnog posjeda. Turopoljci su bili plemići na osnovu svog slobodnog plemenskog posjeda (plemenšćine) i na osnovu kraljevskih darovnica, često potvrđivanih različnim kraljevskim, herceškim, banskim i drugim poveljama. Po ugarsko-hrvatskom javnom pravu Turopoljci spadaju u darovno plemstvo, koje je starije i odličnije od listovnog plemstva, koje je davano plemićskim ili grbovnim listom. Turopoljske porodice, kao stari plemići, nisu dugo vremena tražili, da dobiju posebne plemićske listove i grbovnice, ali u drugoj polovini 16 vijeka, počela se javljati želja za plemićskim listovima. U 17 vijeku brojili su T. među plemiće jednoselce, koji su u Hrvatskoj uživali različne olakšice. Kao plemići kraljevine bili su Turopoljci pod osobitom zaštitom kraljeva i banova. Plemstvo je proglašavano na hrvatskim saborima, a svjedodžbe o plemstvu izdavala je turopoljska općina pod svojim pečatom, dok nije otpisom kraljev, namjesničkog vijeća 17/12 1804 to

pravo preneseno na zagrebačku županiju. Da se ima pregled turopoljskog plemstva, sastavljeni su od vremena na vrijeme spiskovi, konumeracije plemićskih kuća i katalozi plemića T. (tako 1600 i 1782).

Kao plemići imali su T. i dužnost prema domovini. U starije su vrijeme vojevali pod banovom zastavom o svom trošku; osim toga, davali su za hrvatsku vojsku izvjestan novac, vojščinu (40 forinti o Đurđevu). Plemić je mogao mjesto sebe poslali drugoga na vojnu.

Turopoljci su imali da se bore naročito s Turcima. Prvi put provalili su Turci u Turopolje 1421, te poharali posjede pavlinskog samostana u Remetama, Petruševec, Grdovšćak i Rakitovec tako, da je narod bio tamo gotovo izginuo, a ostatak osiromašio. Na tužbu remetskih Pavlina kralj Sigismund izdao je 2/5 1422 povelju, kojom je spomenute posjede oslobodio od poreza i kunovine. Po padu Bosne 1463 otvoren je bio Turcima put i u Hrvatsku. Zato je kralj Matija 1483 oslobodio plemiće jednoselce od plaćanja poreza polovine zlatnika. U to vrijeme pada druga provala Turaka u Turopolje, iz koga su odveli mnogo naroda. Tada su Turopoljci sagradili grad Lukavec. 1524 opet su Turci s jakom vojskom provalili u Turopolje, te ga opustošili i mnogo naroda porobili. U boju kod Mohača 29/8 1526 palo je, među ostalima, i 19 turopoljskih plemića. Oko Bartolova 24/8 1556 Turci su opet poharali Turopolje Tada je propala množina turopoljskih spisa, a u narodu je nastala velika bijeda i glad. Zagrebački građani pomagali su u toj nevolji Turopolju

Hrvatski sabor mnogo se tada brinuo, da osigura zemlju od Turaka. Naročito se pazilo na prijelaze preko Kupe, gdje su bile mnoge stanice za paljenje vatri. 1562 sabor je odredio, da dan i noć budu stražari kod mužara i da pucanjem objave svaku opasnost. Takva je stražara bila i u Turopolju, kod Sv. Katarine u Dubraneu. Poslije pada Sigeta, 8/9 1566, nastala je očajna borba s Turcima. Na poziv banova (1567), biskupa Đure Draškovića i kneza Krsta Frankopana, krenuli su i Turopoljci u boj. Neki su, oglušivši se pozivu, osuđeni na globu od dva talira. 1574 T. su bili u banovu taboru kod Siska.

Najveća opasnost zaprijetila je T. pod konac 16 vijeka. Strah i trepet kršćana bio je Hasan-paša bosanski. 1591 on je pustošio svu okolinu Petrinje, Siska i Turopolja Turci su poplijenili i poharali Turopolje sve do pod Okić-grad. Na početku 1593 Turci su dvaput upali u Turopolje do kaštela Vukovine. U junu 1593 Hasan-paša je po treći put opsio Sisak, ali je 21/6 njegova vojska tu pobijeđena. Sisačka bitka čini preokret u ratovima s Turcima: iz ofenzive Turci prelaze u defenzivu. T. su doduše još u 17 vijeku polazili na stražu pokupske linije, ali je Turci nisu više prelazili. Razbjegli se narod stao vraćati na svoja opustošena kućišta. Ipak su neka Turopoljska sela za turskih upada propala, i kasnije nisu obnovljena.

Turopoljci su vojevali i izvan svoga zavičaja u svim znatnijim ratovima, što ih je habsburška monarhija imala s domaćim i vanjskim neprijateljima. 1809—1813 Turopolje je pripadalo Francuskoj, a 1813—1822 austrijskoj pokrajini Iliriji. Tek je 1822 opet sjedinjeno s Hrvatskom pod banskom vlasti.

Literatura:

E. Laszowski: Povjesni spomenici plemenite općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane (I. 1225—1466, 1904; II. 1467 do 1526, 1905; III. 1527—1560, 1906; IV. 1569 do 1895, 1908);

E. Laszowski (uz saradništvo Velimira Deželića i Milana Šenoe): Plemenita općina Turopolje (1910);

J. Barle: Povijest turopoljskih župa;

Š. Bresztyenszky: Pravno povjestni podaci o Turopolju (1892);

Predlog i govor Š. Bresztyenszkoga o plemenitoj općini Turopolje, držan u Hrvatskom Saboru 25/1 1899;

V. Deželić: Turopolje i njegovi spomenici (Prosvjeta, 1905, 666—L74);

E. Lasznwski: Turopoljski arkivi (Vjesnik Kr. Hrvatsko - Slavonsko-Dalmatinskoga Zemaljskoga Arhiva 1908, 145—160);

M. Roje: Nešto o zakonodavstvu i životu plemenite samoupravne općine Turopolje u 18 stoljeću (Hrvat, 1928);

D. Tončić: Plemićke zadruge (Mjesečnik Pravničkoga Društva, XIX., 26—32, 49—70).