Zlatko Domjanković
Zlatko Domjanković u svom slikarskom ciklusu turopoljskih motiva povezuje dvije komponente pristupa prizoru: interpretativnu i dokumentarnu. Realistična marnost potka je gradnje vidljiva u preciznosti izvedbe, u htjenju isticanja tektoničnosti arhitekture. Kurije, kapelice, zdanja običnog puka svojom atraktivnošću i povjesnom slojevitošću privukla su Domjankovića, koji ponuđenu ljepotu u mjeri odabrane strogosti i slikarske discipline prevodi u dijalog opisnosti i slobodnog slikarskog zanosa. Vještina ruke važna je u primjenjenom stupnju dorađenosti, no isto tako za šarm slike potrebit je likovni titraj i doživljenost predmetnog kod istinski posvojenih motiva. Scene su to koje Domjanković promatra od najranije mladosti, te je shvatio da to prividno obično, znano iz svakodnevnih susreta, ima posebnu vrijednost, uzdignutu do razine spomeničkog. A istovremeno tako dragog.
Karakterističnost česte gradnje u drvetu prilika je za isticanje stvarnosti materijala, za njegovu plemenitost upisanog vitaliteta. Slikoviti čardaci i crkva Ranjenog Isusa na Plesu primjeri su tradicijske arhitekture razvedenih povšina, pitoresknih detalja. Domjanković je uvjerljivo prenosi okom znalca za baštinu kraja. I oblici skromnijih dimenzija, i oni rezprezentativni, dobivaju karakter monumentalnog, s tkivom u kojem se isčitava sva prohujalost vremena. Pomirena je prošlost i sadašnjost, s ožiljcima koje ona nosi i njihovo doživljavanje u suvremenom ozračju. I dvorac Lukavec podvrgnut je takovom gledanju kod slikara koji izrasta na klasičnoj estetici slike, no i traži svoj put.
Zanimljivo je nalaženje odnosa arhitekture i krajolika, opredmećenje atmosfere prirode i zdanja u njoj. Određenom stilizacijom i jakim obrubnicama prikazani su volumeni arhitekture, naznačena njihova struktura, odnosno “izvučeni” konstruktivni raster. Razumljiva je pažnja kojom Domjanković oblikuje segmente ploha, približavajući se ponekad samim graditeljima.
No u pejsažu sloboda je veća, egzaktnost nije potrebna, te raslinije oblikovne je bujnosti, razvedeno u svojim sastavnicama. Iako arhitektura dominira praktično u svakoj slici, pejsažno nije tek pratnja već integralni dio kompozicije, s međusobnom upućenošću svih fragmenata scene. I kromatsko jedinstvo proizašlo iz različitih isječaka palete razlog je za to, gdje površine i čardaka i kapelica nose toplu boju drveta, s nijansiranjem tona, a pejsaž je koloristički otvoreniji, sa zgusnutošću i transparentnošću boje. Ali postoji poveznica u difuznosti svjetla, u rasutosti kromatskih silnica. Domjanković je svjetlom izjednačio opipljivost različitog u jedinstvenoj kolorističkoj zvučnosti. U slici reda i odmjerenog ritma. Čiste boje i odnjegovane palete. Elemenata prisutnih i u drugim dionicama (ne prikazanih na ovoj izložbi) njegovog opusa u kojima inzistiranje na ugođajnosti pejsaža je u prvom planu.
Sakralne teme, konkretno prikaz Krista i Marije, imaju svoje mjesto. Inspiraciju nalazi u ostvarenjima velikih majstora , no ipak najbliži su predlošci religioznošću obojenih svetih sličica, s idealizacijom likova, izvanjskog znaka duhovnog i nebeskog, s osjetljivošću duše slikara bliske pučkoj pobožnosti.
Rasponi su to Domjankovićevog iskaza, njegovog slikarskog kontinuiteta u kojem su talenat i svježina stalni impulsi za nova ostvarenja. Za tumačenje ljepote i nalaženja istine, koja uz osobno ima i dimenziju općeg.
Stanko Špoljarić, prof.
Slikarski opus Zlatka Domjankovića (sagledan vanjskim i unutrašnjim okom) je, u spoznajnom smislu, nepatvoreno očaravanje svjetlošću.
Nesumnjivo obdaren slikarskim talentom, Zlatko Domjanković nas i u tematskom (mrtve prirode, pejsaži, zavičajni i sakralni motivi, portreti) i u izvedbenom smislu (ulje na platnu, tempera, ugljen) uvodi u svoj utjelovljeni umjetnički svijet:živeći u suglasljima sa samim sobom, ali i sa svojom okolinom, on pred nas podastire svakodnevna (a ipak tako osebujna!) nadahnuća.
Vođen “svjetlopisom” (koji mu i u odabiru boja predstavlja nezaobilaznu”nit-vodilju”) Domjanković nas, uronjen u vedrinu i razigranost kolorita, upućuje i na egzistencijalni humanizam, pri čemu je ljudska bit usklađena sa uzvišenim stvaralačkim ciljem. Realistično prikazani motivi u svojoj srži sadrže i slikareva duhovna promišljanja koja, duboko ukorjenjena u njegovoj svijesti, predstavljaju osnovu za stalna nadahnuća.
On je umjetnik koji naglašenim senzibilitetom iščitava nukleus prirode oko sebe i u sebi – njegovi pejsaži prijenosom na platno ne postaju statični i nepromjenjivi, već naprotiv, oni nadrastaju svoj imaginarni okvir kroz punoću i bujnost, ljepotu i životnost.
To je ona utjelovljena i netaknuta prirodna raskoš koja se sama po sebi podastire slikarevu oku na izvoru srca i duše, smirenosti i ljubavi. Slikar je nada njom rasprostrt kroz mnoštvo arkadijskih doživljaja: zadivljen ljepotom svakidašnjeg okoliša, on uranja u prostor, sažimljući u sebi težnju i nastojanje za trajnim očuvanjem istog u ispreplitanju prošlog, sadašnjeg i budućeg.
Zavičajne motive Zlatko Domjanković pronalazi upravo tu, u fizičkoj i duhovnoj vertikali, u usklađenosti vlastite biti i tradicijskih vrijednosti rodnog Turopolja. Ponesen pokretačkim umjetničkim impulsom, on traga za autohtonim motivima, i s lakoćom ih pronalazi u svojoj blizini: kapelice, čardaci, stari grad Lukavec, Muzej Turopolja i mnogi drugi motivi naslikani su stvarno, dohvatljivo i blisko, čime se akcentuira nasušna potreba za očuvanjem našeg kulturnog i povijesnog nasljeđa.
U prikazima sakralnih motiva nas Domjanković, na sebi svojstven način, uvodi u svijet preispitivanja i individualne duhovne spoznaje. Njegove slike (npr. “Srce Isusovo”, “Srce Marijino”, “Isus na Maslinskoj gori”) prepune su emotivnog naboja, čime on uranja iz ovozemaljskog u onozemaljsko svim svojim bićem. Zlatko Domjanković nas pobuđuje na prosuđivanje već viđenog i doživljenog, na kristalizaciju vrlina u nama i stalnu potrebu za pobjedom dobra nad zlom.
Time nas, zamišljen nad kaotičnom današnjicom, usmjerava i upućuje na vječne vrijednosti vjere – u njoj možemo, ako to želimo, naći odgovore na mnoga pitanja koja si često postavljamo, suočeni s kataklizmičnim vremenom u kojem živimo.
Za slikara Zlatka Domjankovića je umjetnost (pružena čovjeku kao Božji dar) bezvremenski spoj između neba i zemlje, ljudskog bića i Boga. Ona je pravo sredstvo za prenošenje univerzalnih poruka, osnažena kroz blagooglasja svjetlosti i ljubavi.
Željka Cvetković, prof.
ŽIVOTOPIS
Slikar Zlatko Domjanković rođen je 03. kolovoza 1962. godine
u Turopoljskom Markuševcu kraj Velike Gorice.
Slikarstvom se bavi već dulje vrijeme, a intenzivnije zadnjih
deset godina. Sudjelovao je na nekoliko humanitarnih akcija.
Imao je više samostalnih izložbi slika.
Član je likovne udruge “SPARK” i Saveza društva “NAŠA DJECA”
Hrvatske. Njegove slike nalaze se na stranicama interneta u sklopu
prikazivanja “Plemenita općina Turopoljska”.
Najviše se koristi slikarskim tehnikama ulje na platnu,
tempera i ugljen.
Njegovi najčešći motivi su pejsaži, motivi rodnog Turopolja,
mrtva priroda, sakralni motivi i portreti.
Živi i radi u Turopoljskom Markuševcu.
Adresa: Turopoljski Markuševec 20
10 253 Donji Dragonožec
Tel.: 01 / 6250 058
GSM: 091 5087 460