Pismo za kraj srednjoškolskog razdoblja

Čuješ li posljednje zvono u tvome srednjoškolskom obrazovanju? Zadnje i najočekivanije zvono koje čekaš već tri godine. S ovim se zvonom opraštaš od klupe za koju si se borio tijekom cijele godine jer je imala prelijepi pogled na školski voćnjak.

Dok hodam do kolodvora prisjećam se prvih „odlazaka s nastave“, prvih ljubavi, ali i novih prijatelja koje nisi ni poznavao, a sada su ti postali kao obitelj. Prisjećam se prvih petica, no i prvih jedinica. Na početku nitko nije slutio u što se upuštamo. Sjećanje na školski praktikum i strah koji se mogao rezati nožem po zraku jer smo se bojali da ćemo zapaliti kuhinju. Hahahaha, šala-mala, vjerujem da smo svi imali iste misli i nade, samo da živi izađemo iz kuhinje. I onda, polako upoznaješ nove prijatelje, Antuna i Anicu koji su kao pupčanom vrpcom vezani, Tamara koja je uvijek imala najbolju kavu, ali i najbolje krafne, Stela koja je uvijek spremna popiti sve što imaš, Lorena koja mi je uvijek dala povoda za smijeh i veselje, Dorja koja je uvijek spremna pomoći, Nikolina koja je uvijek bila nasmijana, iako smo je Lorena i ja živcirale, Ivan koji je uvijek bio tih, ali spreman saslušati i Katarina koja je spremna za sve dogodovštine.

Iako nismo smjer frizer, mi smo imali najbolje frizere, Antonelu i Nikolinu, koje su pravile najbolje frizure. Naravno, imamo i muški dio razreda koji se oblači pomalo gaserski, no unatoč tome oni su naši modni mačci koji su spremni za svaku utakmicu na tjelesnom. Unatoč svemu, Brigita je uvijek dolazila na nastavu nasmijana i uvijek je crtala osmijehe na naša lica. Ne smijemo zaboraviti ni Dijanu koja se odselila, ali s njom je uvijek bilo gušt sjesti i smijati se njenim smiješnim forama.

Hmmmm, znate li što je to tišina, mi nismo znali zbog naših brbljavaca Tajane i Stjepana. Josipa, Luka, Leon i Antonela su još i dobro prošli jer oni ih moraju trpjeti. Mislim da je Andrej poludio kraj Stele koja se uvijek dere i viče.

Imali smo najbolje profesore koji su nas uvijek rado saslušali. Profesori Puljić i Pleša su uvijek bili nasmijani i nikad nisu bili ljuti na nas. Najbolji profesori Kuharstva; nastavnica Ana, nastavnici Stanko i Jerko koji su stalno bili nasmijani i spremni za nove pobjede te puni iščekivanja i straha hoćemo li zapaliti krpu ili koristiti pogrešne sastojke. Nastavnik Jerko se uvijek bojao da ne razbijemo čaše i šalice. Imali smo strane jezike koji nisu išli svima po „špagi“. Najbolja nastavnica Željka kod koje smo uvijek mirni kao bubice, ali i uvijek nahranjeni i napojeni. Imali smo i Gospodarsku matematiku koju nismo voljeli, no profesorica Renata je uvijek kroz priče znala dočarati pokazujući da matematika nije toliko teška. Profesor Goran koji je uvijek bio kao strog, ali nakon godinu dana pokazao je stranu za zezanciju i uvijek spreman zagorčati život učeniku ako ga vidi da žvače žvakaču. Kroz stare priče o pokrštavanju Hrvata upoznali smo i novu profesoricu Moniku. I na kraju, imamo razrednika s kojim nismo baš uvijek bili na zelenoj grani, no sve smo ostavili iza nas i zahvalni smo mu jer je on onaj koji je znao naći rješenje za većinu naših problema.

I tako, brzo je došla treća godina u kojoj smo imali mnogo svađa koje smo kao razred riješili i uvijek smo bili timski usmjereni. Hvala Bogu pa nitko neće otići iz škole, a da ne zna skuhati jaje.

Tako smo došli do kraja priče s naslovom „srednja škola“. Iz nje odlazimo tri godine stariji, ali i s nekim novostečenim vrlinama.

Dragi profesori, sada vam ostavljamo da se odmorite do nove školske godine i da budete spremni za nove kuhare. Dragi razrede, ovim pismom vam želim dočarati svoje tri najbolje i najljepše godine. Iako smo se svađali, uvijek smo pružili ruku pomirenja jer se zna da „pametniji popušta“. Hvala vam svima koji ste nam uljepšali ovo školovanje.

Ana Marija Blažević, 3. a ugo