U spomen na dragu profesoricu i suradnicu Branku Mlinac

U ponedjeljak, 28. lipnja, nakon kratke i teške bolesti, u 83. godini života prestalo je kucati veliko, blago i otvoreno srce naše drage kolegice i profesorice Branke Mlinac. Ta je vijest rastužila njezinu rodbinu, prijatelje, suradnike i nekadašnje učenike.

Kolegica Branka Mlinac rođena je 7. siječnja 1939. u Petrinji, gdje je završila osnovnu i srednju školu te provela mladenačke godine svoga života, o kojima je rado pripovijedala. Diplomirala je 1961. hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i iste se godine zaposlila u Tehničkoj školi Virovitica. Od 1964. do 1966. radila je u pakračkoj Gimnaziji, zatim jednu školsku godinu radi kao gimnazijska profesorica u Prnjavoru. Naredne dvije školske godine bila je zaposlena u Đakovu: najprije u Gimnaziji, a zatim u Ekonomskoj školi, nakon čega 31. kolovoza 1969. dolazi u Našice i zapošljava se u Srednjoj školi koja je mijenjala nazive i programe obrazovanja, ali postojano je prepoznatljiva po pedagoškoj kvaliteti kao rasadnik izvrsnih stručnjaka među kojima je 1997. godine i kolegica Branka Mlinac napredovala u zvanje profesor-mentor, a 31. kolovoza 2004. otišla je u zasluženu starosnu mirovinu s 43 godine radnoga staža.

Većinu svoga radnog vijeka predavala je hrvatski jezik i književnost, a neko vrijeme i njemački jezik. Odgojila je mnoge naraštaje učenika koji je pamte kao dobru profesoricu, punu razumijevanja, topline i zauzetosti za uspjeh svakog učenika, osobito onih kojima je bila i mentorica na školskom, županijskom i državnom natjecanju iz hrvatskoga jezika, na Lidranu i natječaju Europa u školi. Poučavala ih je s poštovanjem i ljubavlju, nesebično i strpljivo, pratila i poticala na čitanje, pisanje i kritičko mišljenje, na stjecanje trajnog primjenjivog znanja i sposobnosti. Mnogi su sadašnji zaposlenici naše škole bili njezini učenici, a neke je profesore i kao mentorica uspješno uvela u pedagoški rad. Bila je i višegodišnja predsjednica Aktiva hrvatskoga jezika i umjetnosti.

Branka Mlinac bila je istinska učiteljica i uzorna profesorica, uvijek susretljiva i spremna pomoći kako kolegama tako i učenicima. Školu je doživljavala kao svoj drugi dom i obitelj. Zbog predanog rada, pouzdanosti, ozbiljnosti, pravednosti i odgovornosti zavoljeli su je i učenici i nastavnici i roditelji, s kojima je uvijek ugodno surađivala. Voljela je hrvatski jezik, narod i domovinu svim srcem, umom i dušom. Tu je ljubav neskriveno prenosila na svoje učenike i suradnike kao profesorica i kao tajnica Upravnog odbora Matice hrvatske u Našicama 1971. te burnih i olujnih godina hrvatskoga proljeća. Obavljala je različite školske i društvene aktivnosti u teškim i zahtjevnim vremenima. Nesklona tehnici, njegovala je živu riječ, čitateljsku i govornu kulturu, a nadasve pismenost. Poticala je učenike na otkrivanje i promicanje ljepote hrvatskoga jezika, govora i pisma. Poučavala ih je lijepoj književnosti, materinskom jeziku i umjetnosti, životnim stavovima i kritičnosti, a pravednom strogošću i osobnim primjerom odgajala ih je za život učeći ih ljudskosti, časti i poštenju. Ugradila je u naš kolektiv visoke kriterije opće naobrazbe, pozitivne znatiželje i profesionalne odgovornosti. Poput Šenoine Branke voljela je djecu, bila im je majka, suradnica i učiteljica. Često je s njima ili samostalno putovala radujući se sitnicama koje život znače i dragim uspomenama s putovanja. Bila je samostalna, samozatajna, jasna u stavovima, energična, komunikativna i zato ostaje u našim mislima i srcima zauvijek, nezaboravna.

Vrijeme neumoljivo prolazi, u ovu školu dolaze novi naraštaji zaposlenika i učenika, zato ne smijemo pedagošku i ljudsku uzoritost prepustiti zaboravu i dopustiti da izblijede naša sjećanja na drage osobe dostojne trajnog pamćenja. Neka nam, poput Cesarićevih stihova, budu svjetla za daljine...

Suočena sa smrću svoje braće – starijega profesora Ivice i mlađega brata Josipa – zasigurno je tugovala, ali nije se predavala jer je voljela život. Borila se i molila svakodnevno u skrovitosti svoga velikoga srca otvorenog za bližnje, za nećakinje i nećake, za one s kojima je živjela i radila. Nije govorila o svojoj bolesti, bila je zabrinuta za druge, uvijek zadovoljna, jednostavna, skromna i zahvalna Bogu za svaki novi dan. Zahvalni smo i mi za sve godine zajedničkog rada, za nemjerljivo naslijeđe moralnih vrijednosti i dragocjenih spoznaja kojima nas je oplemenila i obogatila. Neka naša draga kolegica i profesorica Branka počiva u miru i ozračju vječne dobrote i ljubavi!

Ravnatelj Srednje škole Isidora Kršnjavoga u Našicama

i Aktiv hrvatskoga jezika i umjetnosti