KRATKI SADRŽAJ :
Specifične okolnosti oko nastanka grčke drame bile su zagonetka još u 4. stoljeću prije Krista. Do 6. stoljeća prije Krista, Atenjani su pretvorili ruralno slavlje boga Dioniza u urbani festival s plesovima kojima su se natjecali za nagrade.
Nakon poraza od Perzijanaca (480.-479. pr. Kr.), Atena se pojavila kao supersila neovisnih grčkih gradova-država, a za to je vrijeme dramski festival, popularno zvani Dionizija, postao spektakularan događaj. Dionizija je trajala četiri do pet dana, a slavlje je cijeli grad shvaćao ozbiljno.
Otprilike 10.000 muškaraca, zajedno sa svojim robovima i slugama, gledalo je predstave u ogromnom kazalištu na otvorenom koje je moglo smjestiti 17.000 gledatelja. U svakom od tri dana Atenjani su gledali tri predstave – tragediju, satiru (lagana komedija na mitsku temu) koju je napisao jedan od tri prethodno odabrana tragičara te jednu komediju komičnog dramatičara.
Trilogije nisu morale biti produžene drame koje su se bavile istom pričom, iako su to često i bile. Na kraju festivala suci su dodijelili prvu, drugu i treću nagradu tragičarima Dionizije.
Iako je Antigona grupirana zajedno s djelima Kralj Edip i Edip na Kolonu kao trilogija (koja se ponekad naziva i Tebanska predstava ili Edipova trilogija), ova tri djela zapravo uopće nisu napisana kao trilogija. Stoga bi bilo potpuno pogrešno reći da Antigona, na temu trilogije, predstavlja neku vrstu “posljednje riječi”. U stvari, iako se Antigona bavi događajima koji se kronološki događaju u mitu, predstava je nastala 441. godine prije Krista – otprilike 14 ili 15 godina prije kralja Edipa i punih 36 godina prije Edipa na Kolonu.
U skladu s normama grčke drame, Antigona nije podijeljena na djela ili prizore. Radnja neprekidno teče od početka do kraja i bazira se na “očuvanju ispravnosti i reda u Tebi”. Antigona je čudan slučaj, jer “pokret duha” argumentirano dolazi iz dva smjera: Antigona i Kreont zagovaraju ono što je ispravno, ali oni ispravnost definiraju kroz različite skupove vrijednosti. Ključni elementi uključuju trenutke preokreta i prepoznavanja, iako svaka tragedija nema ovih trenutaka.
Antigona ne doživljava preokret, ali Kreont to čini: kad se zborovi na kraju povuku i posluša savjet koji mu je dan, okrenuvši se protiv očuvanja vrste i pravila koja njeguje. U Antigoni, Kreont napokon priznaje da je bio pogrešno vođen i da su njegovi postupci doveli do smrti njegove supruge i sina. U idealnom slučaju, prema Aristotelu, preokret i prepoznavanje dogodili su se istog trenutka kao što je to učinjeno i u kralju Edipu.