Priče

Coprnice

Okrugli Vrh je poznat po praznovjernim ljudima koji su vjerovali u vještice, duhove i razna nadnaravna bića.Tako se u selu priča o coprnicama koje su nekad , a i danas harale selom. Coprnice su to bile žene koje si bile veoma lijepe ili vrlo ružne. Svaka coprnica nasljeđuje moć magije od svoje bake ili majke. One se bave raznim poslovima, svojim darom mogu pomoći ljudima , ali mogu i život napraviti besmislenim i teškim.

Najvažnija djelatnost im je bila priprava raznih lijekova, čajeva, sokova , to jest razni recepti.

Druga uloga im je bila raditi abortuse kod žena. Žene su svojevoljno dolazile njima i molile ih za abortiranje djeteta, one su to redovno radile uz jamstvo da ih ne izdaju i, naravno, uz dobru plaću, abortus se radio uvađanjem spaljenih metalnih šipki u rodnicu i bušenjem vodenjaka. Puno žena u selu je tako stradalo, dobile su sepsu.

Treća je uloga briga za stoku. Često se u selu priča da su coprnice vrištale u štumbleke (posude gdje se čuvalo mlijeko), vrištale su čarobne formule koje su pridonijele količini mlijeka. Neke „coprnice“ su odlazile svojim neprijateljima i čupale dlake svinjama samo da bi svinje bile tanje i uginule. Neke su skupljale i sušile izmet ljudi i životinja, pa su davale isto neprijateljevoj stoci da bi ona uginula .

Četvrto im je bila briga za obitelj, često su učile djevojke vesti stari vez, pokazivale su stare recepte, učile stare zanate . Takve žene nisu marile za crkvu i boga one su se posvetile ljudskome životu i njegovim potrebama.

zapisao: Josip Krnjak

datum i mjesto: Okrugli Vrh

Tetine priče o seoskim vješticama

Prva priča

Znači, nekolko kuća tu iznad nas živela ti je jedna stara ženska, ali bila je coprnica, no, veštica. I ve, kak su ti negdar z centra za socijalni rad vozili robu, bilo je to v kutijama zapakovano, i tu ti je bil kao predstavnik sela jen čovek kojemu su v kolima dopelali tu robu. Onda ti je deda išel s tetom, a zima je bila i sneg je bil visoki do kolena. Mislili su bu se nekaj našlo za obleči, i tak, i ve kak je deda povedal, ta ti je baba rekla teti: „Odi, bun ti ja našla nekaj lepoga!“ i prijela ju je za glavu i otpelala ju je tam v drugu sobu i tam joj je našla nekakvu oblekicu. I onda su si još tak jen čas prebirali. Posle, ideju ti oni oma, bila je noć, i došli su gore, tu kak je lipica, i teta je povlekla dedu za ruku i počela kričati da kam ju to pela i da nek ju ne pela tut po snegu i vlekla ga je dole v grabu v još vekši sneg i onda ju je deda prijel za ruku tak kaj joj je sva ruka bila crvena i vlekel ju je na cestu, ali nije mogel jer ona je išla uporno v jerek i onda su po prečki išli sim gore prema domu. Onda su tu došli de je bilo svetlo i pes je zalajal, a ona mu je normalno pustila ruku kak da ništ nije bilo. To ti je bilo negdi prije 37 let, dok je teta išla v prvi razred.

No, ta je baba kakti lečila z voglenom tak kaj ga je dela v šporet kaj se je žar napravil i onda ga je ela vuk i na njega je polevala vodu i onda je išla: „Uprok sim, uraok tam, kak si doši tak odidi!“ i ona je već znala da ak je doma neko betežni, kak je to negdar bilo kaj nisu išli za svaku k doktoru, da ak vogel potone da bu čovek vmrl, a ak se je v vodi zdigel v zrak, onda bu preživel.

Kazivala: Katica Ciglar, 43 godine

Zapisala: Nives Copak

Mjesto i datum: Osečka, Margečan, 30. 10. 2007.

Druga priča

Deda ti jedelal tam v Radovanu i dost dugo ti je deda delal. Tam ti je isto bila jedna stara baba, isto kao veštica i... deda ti je žbukal hižu i ve ti je v večer zgotovi i oni jedeju i veli deda, nekak mu je već bilo čudno jer inače ti je delal za peneze, ali ve je tak bilo kaj je on reki da to kaj je žbukal ne dojde ništ. Ide on doma, a već ti se je mračilo i on ti je tam od radovana pešice iši put po preči, ali ti je ne mogi dojti do doma. Išel je išel, ak je doši tu dole do šume, samo ga je pelala čez šumu. I nikak je deda ne mogi prejti i hodi je tojk skrs se po šumama, celu noć ti je deda tak hodil i trje i bilo ispred jenga i se, i onda, deda je prekle. Dok je deda tak kle, reki ji je: „Dok dojdem do cest, dale nejdem, dale me neš pelala.“i ili je skros tam od Radovana čez šumu tu doli do šume de je bila cesta i tu si nekla sel i reki je: „...dale me neš pelala i tu si bum ve sel dok ne den!“ i veli onda ispred jengga je preletel knj i videl je de je i otišel je doma.

Kazivala: Katica Ciglar, 43 godine

Zapisala: Nives Copak

Mjesto i datum: Osečka, Margečan, 30. 10. 2007.

Treća priča

Dok smo još bili mala deca, ne znam šteri smo razred bili, išli smo čez kumeće, po prečki čez šumu, tu v školu i bila je zima, sneg nam je bil veliki. I ve idemo, celi čopor dece kad ga nas onda tu bilo dosta, tu de mi imamo ivu, na sniegu je bila gore velika jedna riđovka i jezik vuni i ciči riđovka, bila je velika tak kaki meter i više. Ne vupamo prek iti niti nika i onda smo čekali dok je ne doši Tork. Da je doši Tork, onda smo rekli da nebremo prek, a Tork je onda reki: „Babica, kaj delaš tu, idi dimo!“

I zmija je nestala i mi smo odišli v školu.

Kazivala: Katica Ciglar, 43 godine

Zapisala: Nives Copak

Mjesto i datum: Osečka, Margečan, 18. 11. 2007.

Četvrta priča

Strina Bara z jedno svo sosedu z Železnice, išle su v melin, nesle su ti pšenicu ili kuruzu, ne znam kaj; i ve im je to zmle striček pod Belu i išle su doma čez Kozuliće i Magdiće, čez šumu su išle. Strina je nesla malu, a baba stara je nesla jednu veliku vreću, žakel. Baba ta ka je bila coprnica, onaje išla ko vrag, žurila se, a strina je ne mogla nesti. I onda su išle i došle su do jedne grabe. I strina je onda ne mogla prek te grabe. I došla je jedna srna. Strina je preklela srnu jer je ona mogla iti,a ona ne. Ostavila je strina vreću nakli i klela je to babu kaj je bila coprnica, a ova je samo otišla napri, a strina je ne mogla i ti i dok je strina tak preklela, a baba ju je ostavila, ispred strine se je stvori jen veliki drek. I strina je hitila žakel na te drek i odišla je naza dimo i nega je bilo mele. Došla je drugi den ta coprnica k nje, a ta coprnica je bila doma polik de je bila i ona. Ova je rekla: „Barica, zakaj si ostavila melicu v šumi, vurok sim, vurok tam.“ I onda ji je još rekla: „Dejte mi jedno jajčeko, ako ni ne te dali jajčeko, bode vam prasica vcrkla.“ I onda su ji rekli, znaš, da ji nedaju, da nemaju, ali je baba prepovedala i rekla: „Prasica vam bu vcrkla!“ Ali nesu ji verovali da je coprnica i nesu ji dali jajčeko i dimo su ju potirali.

Drugo jutro da su se zbudili, prasica je bila vcrkena.

Kazivala: Katica Ciglar, 43 godine

Zapisala: Nives Copak,

Mjesto i datum: Osečka, 18. 11. 2007.

Govor Margečana

Peta priča

Hodili smo ti tut po selu, skroz, si za mačkara, ali išli smo najprije tam dale pa smo onda išli tu blizu, pa smo pričekali dok bumo došli već nazaj. Prešli smo tam po Selonci, tam gori smo hodili prama Šimikum i onda smo na najzaje išli tot. Nega su ti malo penez davali jer neje bilo penez, većinom su ti jajci davali, a baš tam baba, Vika se zvala, rekla je: „Dečica ja vam bom ve naklala punu jajčikov, dejte vi meni to košaricu sim.“ I ve je onda ona tam odnesla košaru da nam bode jajci naklala notri, dala nam je nazi košaru, i kapa, košara je bila pona jajci.

Došli smo dimo s tema jajcima i ve smo ne te jajci odma trošili nek sme, kaj ja znam, drugi dan,ve bogme ne znam. Rekla je mama: „Bom ja vama te jajci skukala.“ I ve kak je ona to trla tak je nutri bil pepel v jajcima. Valda je ona naše jajci zela, a nama je dala te.

Kazivala: Katica Ciglar

Zapisala: Nives Copak

Mjesto i datum: Osečka, 18.11. 2007.

Coprnice

One so prej hodile kaj so krave v noči podojile. Ljudi so se v jutro stali pak so krave ne mele nikaj mleka, a coprnice so se pretvorile v žabe. Japica so jano napuhjeno žabo, štera je došla v kuhjo, hitili v ogej. Ta žaba je joko cvilila. Unda so išli k jani ženi štera je bila coprnica. Ona je bila v lico pečena, zlagala je da je pola i spekla se. I v jutro je pak nazaj bilo čuda mleka.

kazivač: Karolina Kodba 1940.g.

Zapisala: Monika Kodba 2.a

Datum: 16. 2. 2008.g.

Mjesto: Podbrest

Coprnice su ga zele

Od starih ljudi sem čul ko i kakve pripovesti o copernicuma pa sam si zapamtil jenu. Veliju stari ljudi če si se zameril kakvi copernici da je gledila kout-tout kaj bi ti kakvo zlo napravila.

Jen je čuvek bil rapšicar (krivolovac) i cele je noći hodil po šumi da su drugi ljudi spali. Lovil je zajce, fazone, srne… Dok ništ nije vlovil, rad si je na vrtu spuknul šteru glavicu luka, ftrgel paradajz… Jenput je zašel na vrt od coprnice. Una je vidla da ji saku jutru nekaj na vrtu fali pa je drugu noć pazila što krone i vidla je toga čoveka. Drugu pa je noć pozvala sve kolegice coprnice i pratile su čoveka po šumi. Coprnice su, veliju stari ljudi, bile v družbi s somim vragom pa su imele veliku moč. Zgrabile su one toga čoveka med sebe i navlačile ga po šumi celu noć. Pred jutru su ga ostavile glibuko v šumi tak kaj se on nije znal vrnuti k domu tri dneve. Nije znal pot jer se mu ga coprnice zmešale. Za tri dneve je došel k domu ves strgani i zdrapani, na jenu nogu šepavi.

Šepav je ostal do kraja života, a v krivolov više nigdar nije išel…

kazivač: Mato Vincek, rođen 1942.

zapisala: Jelena Vincek

Mjesto i datum: Gačice, 11. siječnja 2008.

Gusarska priča

Bil je jemput jedan hrabri gusar. Te gusar je mel brado do poda, drevo mesto noge, črnoga poveza na očima, veljkoga mača i papigu na ljeđima.

Jednoga dneva njegvoga su broda napalji drugi gusari i pobedilji ga. Otpeljalji su ga na pusti otok i skopalji veljku jamu i hitilji ga nuter. Alji je gusar bil tak pameten i ljukavi kaj je i lopato potegel za sobom v jamo. Dok su ga konačno zakopalji, gusar je počekal kaj se malo smirila situacija i z jednom je rokom zel lopatu i porinul ju vun. Malo po malji se tak i on otkopal i peživel. Na krajo se gusar zvljekel s te jame i naprajl si je noveoga broda i novo posado je našel.

I tak je gusar svoje pustolovine nastavil na nekome daljekom, daljekom, moru. Čiča, miča, gotova priča.“

Kazivač: Stjepan Vugrinčić

Zapisivač: Benjamin Vugrinčić

Mjesto i datum:Kotoriba, 9. prosinca 2008.

Kaj si pripovedaju od kuge

Jeden muž je išel dimo iz Varaša, pak se je vozil, a vu Varaš je vozil kamen. Onda je išel nazad i dojde nekakva bela žena pak mu je na kola sela. On se je prestrašil, kajti si je mislil: „Bog zna kaj je to.“ Onda mu ona veli: „Ne boj se nikaj, nego ti mene vozi do svoje hiže.“ On ju je dopelal več kesno večer. Onda mu ona veli: „ No, ti si mene dopelal, a ja ti nemam kaj platiti, nego ti jedno znamenje pokažem. Hodi sim, pak stani mi na nožni palec.“ On je išel pak joj je stal, pak je videl čuda krvi, odsečene glave i mrtve ljudi. Onda mu je rekla: „Vidiš ve to? Kak goder ve vidiš, tak ti bu za malo vremena. Zato se ti vugni iz ovega sela svojum rodbinum daleko naj to menje tri dane hoda.“

I tak se je dogodilo. On se je vugnul i kuga je došla pak je se ljudi poklala i pomorila i vnogi su se med sobum tukli i klali tak da je onak krvi, glav mrtvečki, ljudi vbiti, dosta bilo.

kazivač: Milka Vršćak, 80. god

zapisala: Dragica Vuk, 2. c

Mjesto i datum: Radioišće, listopad, 2007.

Smrt je došla po jenga

Negda, za stara vremena su ljudi pomagali jeni drugima. Tak je i moj dedek pomagal rodbini na jivi. To se dosta zavleklo pa ga je prijela kmica jer su se pokli vučerje još malu pospominali…

Da je bilo skoro pol noći dedek se otpravil k domu. Nije to bilu tak blizu pa ni daleku, tak za dvajst minot hoda. Onda još nije bilo cesti kak su denis. Bili su to voski poti i ko i kakve steze; rasvjete nije bilo pa je bila trna kmica kaj ni prst pred nosom niesi videl. Dedek je išel polik nekakve seče (živica) kad je najenput čul kak nekaj ruži ko da se si vragi tiraju k jemu. Dedek je zanemel, stal je na mestu od straha i pogledal v smer štropota. Imel je i kaj videti; k jemu je na velikum, črnum koju (konju) jahala nekekšna spodoba. Okoli nje je frcalo blatu v zrak, zemla se tresla. Spodoba je imela veliki črni plašt i škrlak, a z oči mu se svetilu kak žerafka. Da je prejehal polik dedeka, dedek je opal doli i onda je se vtihnulo. Dedek se zdigel i odišel k domu. Drugi den je povedal svemu bratu kaj je doživel i rekel da je to sigrno smrt došla po jenga i da bu vmrl. Tak je i bilo… Dedek je za dva tjedne vmrl.

Nesu zabadava stari ljudi govorili da prej nek vmerješ ti se pokaže nekakva skaza…

kazivač: Mato Vincek, rođen 1942.

zapisala: Jelena Vincek

mjesto i datum: Gačice, 11. siječnja 2008.

Priča o Krsniku

Krsnik je čovječuljak visok do 1 metar, bez glave, a umjesto nje imao je vatru, sve do pojave električne struje u to se vjerovalo. Krsnik je nešto poput domaćih u priči Ivane Brlić Mažuranić, samo što su domaći bili puno manji. Noću su Krsniki trčali po livadama i poljima pa se ljudi nisu usudili izlaziti van iz kuće. Ljudi su se bojali po noći voziti kolima, jer ako je Krsnik sjeo na kola, konji više nisu htjeli vući. Neki su pričali da treba psovati, a neki da treba moliti da se Krsnik otjera. Ta pojava još danas nije objašnjena.

kazivač: Josip Habunek, 60. godina

zapisivač: Kristina Kocijan

mjesto stanovanja: Radovan

datum kazivanja: 7.03.2008.

Priča o krjsniku ili posvečuru

Pripovjedali su naši stari ljudi da su bili krjesniki ili posvečuri šteri su se mogli videti da je duhajla noč. Oni su se pojavljivali v obliku goručega snopa slome i onda su bežali pe se njivuma, čez obreži, ternje, lonjce, jarke... Nike im nijeje sjetale. To su bili ljudi šteri su vmerli i vej su kak i duhi došli z onoga svjeta pupraviti one koj su delali zlo dok su bili živi.Si ki su na tem svjetu mjenjali komene ili mjenjake pe njivaj il hostaj moralji su se močiti u obljiku jognja ne tem svjetu.

To je istina jer je pone ljudi to doživelekoj su vidli, a vele da još i denes ima toga!

Kazivala: Anka Belač, 61. godin.

Datum kazivanja: 12. siječnja 2008.

Mjesto: Bedenec

Svečori[1]

Oni so hodali v Adventu. Jan čovek je s kojima navečer išev v Malo Sobotico. Pak so mo došli na kola kaj so konji ne mogli vleči. On je moliv, i či je več moliv, več ih je bilo. Biv je jako stroho, rasrdiv se je, preklev je i ostola so prozna kola. Oslobodiv je konje šteri so bili mokri od muke. Za svečore so govorili da v noči hodajo meje rezat.

Ispričala: Karolina Kodba, 1940.g.

Zapisala: Monika Kodba, 2.a

Datum: 16. 2. 2008.g.

Mjesto: Podbrest

Kaj se to dogodile na mjene?!

Negdar su ljudi hudili na mjene. Peljali su robu: luonce, protvune, verče, zdele... Ka j su gnjile delali za žite v Međimurju, Podravinu i se v ukolu.

Tak se naš sused vračal domu z mjene, a posvečur je jake ljetal pe tronjike, njivaj... Onda ga je naš sused dozval: Ojdi sim, boš mi svjetili! Nje je tom snopu doge trebale koj je duknil naesvoru na koli i ljepe se peljal i sjvetlil čoveku.

Dok je mož videl da tje neče ilti v kraj, počel je ga je špotati: Idi, više te ne trebam! No, on se nje dal tje čas dok se mož nijeje reserdil de kraja papa ga je preklel: Vrag te zemi, a si čul kaj sam ti rekel?!

Odma se posvečur zdigel z esvore i edišel je pe svem poslu. Istina je to prava!!!

Kazivala: Anka Belač, 61. godina.

Datum kazivanja: 12. siječnja 2008.

Mjesto: Bedenec

Sudbina

Neki su ljudi išli na mjene pa je tak i Jakopčev Jožek iste išel z lonci na mjenu.

Na potu njesu spali v hižumi, nek pu štaglji. Pe noči su hronili konje pa su bili vunje dosta doge da je najemput čujeju kak nijeki kriči: Nema mojega utopljenika!

I kak da su to čuli nijeje doge trebale koj su vidli kak nijeki z sela beži čez njive de putoka de je duknul notre i više m poklje nijeje bile ni traga ni glasa.

V jutre se pe selu pripovjedale da je tje čovek nestal i a su ga na kraju vašli v putoku vtuplejnega.

Onda su moži poečo pripovjedati kaksu oni se to vidlji i čuli al nijesu mogli nike napraviti jer je to bnila valjda toga čovjeka sudbina!

Kazivala: Anka Belač, 61. godin.

Datum kazivanja: 12. siječnja 2008.

Mjesto: Bedenec

Kumi[2]

Tak su bili dva kumi koji so se radi kortali, a znali so da trgovci brojio peneze na grobljo. I tak so se oni dogovorili kaj se bo jan od njih skril v rako pak bodo trgovci mislili da je mrtev, a drugi se bo skril zaj za zastor. Dok so trgovci brojili peneze na rako, kum za zastorom je rekel: „Mrtvi, stanite se!“, a kum v raki: „Tu smo si!“ Trgovci so se prestrašili i pobegli, a peneze su stavili na raki. Unda pak so kumi bili si srečni jer im je plan uspel i dobili su peneze, al ne na dober način...

Kazivala: Karolina Janković, 66 godina, 1. 1. 1943.

Zapisala: Simona Janković

Mjesto zapisa: Palovec

Datum zapisa: 4. 1. 2009.

Cigani[3]

Mama je poslala curico kaj ji dnese kolače. No, dok je curica išla nazaj dimo, postali so joj Cigani i rekli joj kaj pe z njimi jer je već kmica pak ak oče more i pre jima prespati, a i oni imajo jano takvo curico. Gazda hiže je rekel ženi kaj ih dene skupa spat i dok zaspido bodo zeli curico i hitili jo v peč. Curica j čula dok so se oni to dogovarali pak se zamenila s njihovom kćeri, a oni so v kmici ne vidli štera je štera i zeli so svojo ucko i hitili jo v peč. V jutro je curica pobegla dimo i se je rekla mami, a mama je odma dišla k žandarima i prijavila Cigane. Dok so Cigani skužili kaj so napravili jako so se svadili.

Kazivala: Marija Dodlek, 61 godina, 14. 6. 1948.

Zapisala: Simona Janković

Mjesto zapisa: Palovec

Datum zapisa: 7. 1. 2009.

Dečec i školica

V jednom malom selu, v stari hižici, živel je jen mali dečac. Živel je samo z mamicu, japeka ne imel. Bil je on dober dečec, samo kaj je nigdar ne štel iti v školu. Mamica ga je navek projsila da nek ide, kaj bo znal pisati i čitati, al je on ne šte iti. Jeno se je jutro rano zdigel, v torbu nametal malo staroga krujeka, malo vodice i pobegel z doma. Dok se mamica zdigla, vidla je da ga ne, pa je rekla: „Dobri moj dečec, konačno si dočel k pameti.“ Mamica je mislila da je dečec v školici, nije ona znala da je pobegel i ostavil ju samu.

Već je prešlo poldan i kmica je začas opala, a dečeca još ne. Mamica se počela plakati i moliti Bogeka da ji se dečec vrne. Dečec je sam holdil po šumi, po kmici i plakal se jer ga je bilo strah. Okoli njega su sove hukale i pesi lajali, a on bogec je ne znal kaj bi. Hojdil j,e i hojdil, i došel je do neke stare hižice i čul je neke glase. To su bili lopovi koji su se spremali krasti. Dečec se prestrašil i počel je bežati, ali su ga lopovi vlovili. Zaprli su ga v tu hižu jer su mislili da ih je on čul kak se spremaju krast, pa bi otišel v selu i se povedal. Zaključali su ga v hižu i on je više ne mogel ziti vun. Notre je bil dva dane i dve noči, tak dogo dok je ne našel jen stari batek s kojim je vudril po vratima i vrata su se otprla.

Bežal je dogo, bežal po šumi i došel do svije stare hižice. Pokucal je i mamica mu je otprla. Dok ga je vidla, jako je bila sretna, odma mu j edala jesti i piti, a on ji je obečal da više nigdar ne bežal od hiže i da bo od ve stalno išel v školu.

Kazivač: Ana Rabuzin,

Zapisala: Barbara Rabuzin

Mjesto i datum: Presečno

[1] (po)svečari /svečori (dupleri, duše umrlih, dušice, lutajuće svećice/svićice/svjećice, navi, patuljci, svećarci, svetla, sjetlosti lutalice – dio vlastitosti koju čovjek izazvan sjenom, odrazom, jekom, vizijom, snom i halucinacijom, zamišlja u obliku malog plamena, nalik onom zapaljene svijeće. To je duša koja nakon smrti, tj. odvajanja od srca iz istrunulog tijela (jer ispustiti dušu znači „umrijeti“, „osloboditi se tjelesnog zatvora“) postaje samostalna. (Ipak, njezini osjećaji ostaju, ona može voljeti ili mrziti i iz groba.) Duše umrlih ili svečari u kasnu jesensku, zimsku ili ranoproljetnu večer plešu lebdeći nad pustim mjestima, najčešće nad močvarnim zemljištem.(...) Neki od njih su za života preoravali tuđe međe, pa su na drugom svijetu kažnjeni kao merniki ili inđel(ij)eri/merniki/mjerači/krivomjeri mjere i na ponoćku pluže zemlju onih koji je imaju previše.(Lidija Bajuk Pecotić, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999. )

[2] Lukavi i snalažljivi prijatelji, kumovi (kumstvo je nekad bilo cijenjenije od rodbinskih veza), nadmudruju praznovjerne trgovce i stječu imetak, no komentar pripovjedača daje priči drugu etičku dimenziju novijeg datuma koju izvorna priča nema – ona slavi snalažljivost i inteligenciju, nasuprot gluposti i praznovjerju. Priča i sudara motive sjedilačke ruralne i građanske (trgovačke) sredine, na grobljanskom motivu (onostranost, duhovi).

[3] U narodnoj predaji česti motiv je krađa djece koju uzimaju Cigani. U ovoj priči isprepliću se motiv snalažljive djevojčice iz bajke Crvenkapica (spaljivanje u peći) s motivima iz narodne predaje o Ciganima.