Legende

Črna kralica[1]

Stari ljudi so povedali kakti da je pri nas na brego zakopana Črna kralica. Velijo da je ona bila hunska kraljica, isto tak velijo da je fejst huda bila. Rom tak, ka jo je ne nišči ne meo rad. Stari velijo da je to bilo negdi koli desetoga ili morti jedinajstoga stoletja. Velijo da je došla na kojaj s čuda vojniki. Rom tu v Macinco pri nas je dala napraviti cirkvo, denes je na tome mesto Macinsko grobije makar v faro spadajo još tri sela: Trnovec, Hraščan i Črečean. No, kak je došlo do toga sega.

Lepo, velijo najstarejši i oni koji so malo mlajši da je ostala prek leta. Isto tak velijo da je moralo nekšoga moža oženiti i da je štela nekšo palačo zidati, ali su ljudi ne dali. Denes mi imamo cirkvo štera je posle napravlena, negdi koli 1600 (hiljadošestote). Sprva da je došla so si mislili da je to kakša coprnica, no te se skazalo da je ne. Velijo i da je čuda ženski i moški potukla jer su narod protiv nje puntali. Kak je vreme išlo i kak je ona se duže bila, tak je i cirkva se vekša bila. Da se trebala s nekšim mladim Macinčanom oženiti, on je hmru, na to se, so povedali, fejst rasrdila. A tu negdi je bio i potres šteri je vruhnul nekaj malo cikrve, al se to popravilo, so rekli. Ona takša huda dala je zacoprati torja i zvonila , zacoprala ga je na to kaj da se pravila toča ili kakša nevihta, je trebalo zvoniti i ti bi oblaki otišli silom drugam, sam na Macinec ne. To sam čak i ja doživeo kaj sam to vido na svoje oči, sam se denes već to ne dela jer je to župnik zabranijo, veli da su to vražja posla. No, kaj se vrnemo mi ve na Črno kraljico. Zbetežala je i ona i te se cela jena vojska tu koli Macinca se do Slavonije zmestila. Nišči i nikak so joj ne mogli pomoči. Una je hmrla i to so bile velike parade za te kraj da je Crna hmrla. Kak stari ljudi velijo, zakopali so jo na brego v gorjem Macinco, to je del Macinca severno od Trnave. Velijo da je spevod trajo celi den, da je raka bila tak teška ka so jo dvajsti koji vlekli. Zgledala je tak bleseča da bi se moglo reči da je bole od sonca svetila, tak su povedali. Velijo da bi se denes te grob našo da bi vredijo celo bogatstvo.

Ljudi so več probali kopati na tome mesto i našli su posle tri metre kopaja cigle i te so cigli bili nekak kak po znori bi se reklo podkevani, ali je nišči ne vupo predrti te cigle radi toga ka so mislili da bodo hmrli da najdejo nekaj. I tak je od straha ostala to sam starinska priča štera se poveda v sakoj familiji v Macinco. Još kaj so mi i koj stari povedajo je to kak je ta raka zgledala, velijo da je bila od zlata i srebra, da so dijamanti bili bleščeči kaj sam vrag i veliki kak jajca.

Kazivali: Anđelka i Julijan Dovečer

Zapisao: Vedran Dovečer, 2. c

Vrijeme i mjesto: Macinec, 3. 12. 2007.

Kak je Ludbreg dobil ime[2]

Negda davno, dok je na mestu Ludbrega stol čvrsti grod, žena komandera tvrđave se je saki den šetala s svojim detetom po bedemima. Jednoga dneva je v daljini spazila tursku četo koja se približovala grodu. Jeden vojnik je već bil joko blizo. Od stoha so ji zadrhtale roke, zaviknola je i pola v nesvest. Dete ji je palo i skoturalo se po bregu i Turčin je z njim pobegel v gosto šumo. Dok je žena došla k svesti je rekla: Proklet bil te ludi breg!

Kazivala: Ana Jadanić, 1934.

Zapisala: Danijela Gložinić, 2. a

Djedove legende o ukletom kestenu[3]

Na putu u šumu već prek dvjesto let raste stari čudni kusaj[4]. Oko pedeset let već nikaj na njemu ne raste, niti listje niti pa kustaji. Mota se jer je polik njega put, ali se nišče ne vupa porušiti ga kaj ga nej coprnice zmotale.

Znam ti ja čuda priči kaj se to negda ljudima događalo, ali ti bum povedeal štere su meni najzanimljiviše. Čez šumu su ljudi negda hodali jeni k drugima (ta šuma spaja Stažnjevec i Gačice). Povedal ti je meni moj dedek da dok je još bil mlad je pozval k sebi prijatele z Stažnjevca na kuline. Celi su se den mučili pa su se malo i napili. Već je bila trda kmica da su dimo išli on i njegova žena. Da su došli do kustoja, dedek je počel kričati i zvati coprnice (znalo se da se coprnice navečer okupljaju oko tog kustaja). „De ste, coprnice? Kaj je ve? No, pa se javite…“ – kričal je. Babicu pa je bilo strah coprnic pa ga je špotala i tirala dimo. Najemput, iza kustoja su počele kričati i se okolo je šumelo. Dedek se je prestrašil i više nigdar nije išel po tom putu.

Čul sam ja još jenu zanimljivu. Išla je moja teca po bratića v školu dok je još išel v prvi razred. Mislila si je po putu kak to ko ljudi pripovedaju nemre biti istina i da coprnice sigurno ne postoje. Dok je došla do kustoja, čula je purane kak kričiju, a nigdi ih je ni vidla jer blizu nema niti jedne hiže. A ko nej mislila da ti ja lažem, bum ti povedal kaj sam ja doživel.

Ja sam ti po tom putu, polek toga kustoja saki dan išel v školu (u to vrijeme đaci iz Gačica išli su u Stažnjevec u školu). Jemput sam išel dimo navečer, v jesensko doba. Bila je kmica, ali me nije bilo strah jer sam stezicu znal napamet, a i nisam bil sam. Dok smo došli na Lakušćice (tako se zove šuma koja spaja Stažnjevec i Gačice), puti su nam se zmešali i nismo znali put k domu.

Još ti je puno toga tam bilo. Zato, pazi dok buš tam išla, morti i tebe coprnice zacopraju.

kazivao: Mato Vincek, rođen 1942.

zapisala: Jelena Vincek, 2.b

datum i mjesto: 21. listopada 2007., Gačice

- ukleti kesten

- fotografirala: Jelena Vincek, listopad 2007.

Vražji stolček

Na brijegu zgora rijeke Bedje Ivanovci su negda imeli nekakvu građevinu. Taj brijeg ljudi već dugo zoveju Gradišće (to je velika šuma).

Ne znam točno, oko 1900. a vrhu Gradišća je bil veliki samostan. Veli naš župnik da je to zgledalo otprilike ovak: dožine oko 170 m širine oko 30 m. Meni se čini da to nije točna veličina jer su od toga ostali tri ili četiri zidi.

Dok dojdeš na vrh Gradišća tam si moreš sesti na kameni stolček jer baš ko stolec zgleda taj zd koji je ostal od samostana. A većina ljudi ne zna zakaj su tu tuliki kameni pa su to mesto nazvali „Vražji stolček“. Puno ljudi ide gori zato jer im je lepo gledati dole; vidi se naša lijepa cirkvica i njive...

kazivala: Jelica Brezovec, rođena 1951.

zapisala : Jelena Vincek

mjesto i datum: Gačice, 14. studeni 2007.

Legenda o dječaku koji je bio premlad da umre[5]

Bio jedan dječak koji je obolio od leukemije. Nekoliko mjeseci nakon tog žalosnog dana kad su saznali za bolest, umro je.

Imao je malu svijetloplavu raku, majka je pored nje stala i plakala, konji su krenuli s rakom do groba. Odjednom su se s neba spustila dva goluba, bijela kao snijeg i sjela su na raku. Konji su stali. Ljudi su zbunjeno gledali, a kočijaš je psovao i udarao konje do krvi.

Velečasni je došao do njih, zamolio ih je da puste djetešce u nebo, par puta se pomolio i golubovi su digli, konji su krenuli do groba. Dječaka su zatim pokopali.

Zapisao: Josip Krnjak

Datum i mjesto: Okrugi Vrh

Remetinečki mučenici[6]

Davne 1529.godine Turci su u mržnji prema kršćanskom imenu, ubili četvoricu franjevaca u remetinečkoj crkvi:Martina, Baltazara, Pavla i Petra. Oni su nazvani remetinečki mučenici i njima u čast su ispjevani ovi stihovi:

„Hrvate koje je razrušeni Remetinec predao Turcima, njih će kao nebesnike otkriti posljedni dan. Nas četvoricu nepobjedivih održava sama sveta snaga; drukčije se ne dobiva nebeska palma za zasluge.“

Kazivač.Marijan Broz

Zapisala: Ines Broz

Datum i mjesto: 22.11.2007., Remetincec

Legenda o Svetojurajskom pozoju [7]

Kad je Sveti Juraj ranio zmaja, nije ga ubio. Zmaj je pao na zemlju Okruglog Vrha, pao je i duge se godine nije micao i zemlja ga je pokopala. Ali, kad su kopači bunara kopal, došli su do zmaja i počeo je disati.

Zmaj se probudio. I do dana današnjeg se čuje u Okruglom Vrhu u bunaru sagrađenom 1907. godine šum uzdaha Sveto Jurjevskog „pozoja“.

Kazivač: Ana Kovačić, 86. godina

Zapisao: Josip Krnjak

Datum i mjesto: 21. 8. 2007., Okrugli Vrh

Legenda o Kroglojnskim kolo[8]

Jedne godine, kad su se još dude[9] svirale u mome selu, bila je jedna mlada snešica koja je patila teške muke, radila je dan i noć kako bi dobila pokoji dinar. Muž joj je bio svirač (dudaš), koji je svaki put kada je trebalo svirao dude. Njegova žena, od stida što nije imala ništa za obući, nikada nije vidjela svog dragog kako svira.

Ali, jednog dana sjetila se da muž ima pun ormar košulja i da su lijepe bijele jer ih je sama prala. Tako je uzela najdužu muževu košulju, odjenula je , naprijed zavezala pregaču i pintu i otišla na zabavu. Došla je na zabavu na kojoj njezin muž veselo svirao u dude i u tren kada je spazio ženu upitao je: „Tko ti dao, dojdete, dojdete“ (tko ti je dao da dođeš).

I svi koji su bili na proslavi su za njim u sav glas zapjevali: „Ko ti dao dojdete, dojdete“ . Tako je onda nastalo i Kroglojnsko kolo.

Riječi pjesme koja se pjeva uz kolo:

Ko ti dao dojdete, dojdete/ 3x

Štera puca kakšo pinto ima, pinto ima/3x

Roza ima lepo pinto, lepo pinto/3x

A na glovi ima grinto,ima grinto/3x

Neje mogla čipke plesi, čipke plesti/3x

Morala konoplje presti, konoplje presti/3x

Ispričala Ana Kovačić , 86. godina

Zapisao: Josip Krnjak

Mjesto i datum: Okrugli Vrh, 18. 08.2007.

[1] Pod imenom Crna kraljica sačuvalo se u našoj pučkoj predaji i u literaturi kobno sjećanje na Barbaru Celjsku, kćerku celjskoga grofa Hermana II, a ženu ugarsko-češko-njemačkog kralja Žigmunda (umrlu 1451.) – (Maja Bošković-Stulli, Narodne pripovijetke, Zagreb, 1963, 335)

[2] Pučkom etimologijom izvedeno je ime: ludi breg=Ludbreg. Obično je čovjek uvijek tražio kakvo slaganje između zvuka (glasa) i značenja, kao što je znao za brojne primjere slaganja između izgovorai i značenja u onomatopejskim riječima koje su bile sastavni dio njegova života.(Stipe Botica, Hrvatska usmenoknjiževna čitanka, Zagreb, 1995., 195)

[3] U iskazu se isprepliću tri priče (svjedočanstva) povezana uz isti lokalitet. Povezuje ih motiv coprnica (čarobnica, vještica) dosta čest u narodnoj predaji.

[4] Kustaj – kesten;

[5] Golubovi u ovoj legendi imaju funkciju duša.

[6] Anđelko Košćak, Remetinec i Oštrice, Zagreb – Remetinec, 1998, str. „Njima u čast je ispjevan dvostih: Obruta quos dederat Turcis Remeticia Sclavos/Hos Coeli Dominos ultima Scena dabit“ te „Quatuor invictos vis nos tenet ipsa sacrorum:/ Haud aliter meritis caelica palma datur.“

[7] Pozoj (aždaja, (h)ala, plaz, smuk, už, vilozmaj, zmaj/zmej/zmij, zmaj gledotvorni – Zagledani u Nebo i pojave na njemu drevni ratari i stočari strepili su nad svojim njivama i stokom nadajući se jasnoj svjetlosti, blagotvornoj toplini i plodonosnom daždu. Ciklički hod godišnjih doba i periodička događanja u prirodi prepoznaše u kretnju nebeskih tijela, pa pomisliše kako baš o njima ovisi ta pravilna izmjena vedrine i zagasitosti, budnosti i sna, ćivosti i mrtvila (...) Nebeska tijela „spustiše na zemlju“, prepoznavši ih u vegetacijskim demonima i čuvarima stoke. Prozvaše ih bogovima jer su silniji od ljudskog

[8] Kroglajnsko ili ono iz Okruglog Vrha, selo u gornjem Međimurju

[9] Dude, reg. glazb. etnol. –narodni puhaći instrument s mijehom, sličan gajdama od kojih se razlikuje po trocijevnoj prebiraljki//dudaš, svirač na dudama, Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2003