Anegdote

Djetinjstvo moje bake

Bila sam vesela i mala, živjela sam s momom i tatikom i s tri brata i vujcom. Si smo bili v jednoj hiži i to ne v zidanoj, nek j bil s dreeva zbita i slomou pokrita. Imela je somu jednu sobu i kuhinju u te sobi je bila peč v šteri se je kru peki. Vodu sem u veliku peharu nosila i to s jedne šume, znala sam se zaigrati pri zdencu pa i zemleni pehar potreti pa me znala moma nabiti i pitati: „Kaj si delala? Zakaj si pehar potrla, vu čem bodemo vezda vodu nusili?“

I tak sem zrasla pa sem i krave pasla. Krave su se po leti pasle po gmajni i v šumi, a v jesen dok su bile sinikoše prazne unda po njima. Sinikoše su bile kre Beje, tu mi je bilo jako lepo, nisem bila soma, bilo nas je ponu pa smo se loptali, skrivali, kopali i popevali. Ali, jemput mi se dogodilo nekaj grdo. Krave su se zbole i moji kravi se bil rog vtrgil, pa sem bila strahu kaj budu doma rekli. Ve niesem znala kaj da napravim, pa sem se zmislila da kravu privežem doma v štali i rog denem v jasle kaj budu moma i tatik mislili da si je to krava soma napravila.

V školu sem išla šest leta, a moma i tatik su jedva čekali da završim, kaj bum doma delala. A da sem bila za ženiti, unda su mi rekli da mi budu dali kravu i sinikošu, a za del postelu i ormar. I tak je prešla mladosti i došla starost.

Kazivač: Dragica Harjač, 65 godina

Zapisala: Kristina Kocijan

Mjesto i datum: Ivanečka Željeznica, 20. 11. 2007.

Kraja jabuki

Japica so žgoli celi den rakijo i navečer so došli dimo po flaše kaj bojo meli za rakiju. Čuli so kaj na vrto curijo jabuke doli z dreva. Išli so bliže i vidli so lopove. Bili so dvo. Jan je pobegev, a drugi je ostav na drevi. Ovoga šteri je bežav so ne mogli dostiči, a ovomo kaj je biv na drevi so rekli nek de doli da mu nikaj najo napravili. Došev je doli, a japica so ga špotali, prijeli so ga za guler i dopeljali so ga v hižo. Lopova je bilo joko srom rekev je da več nigdor nav krav i unda so ga pustili.

Ispričao: Franjo Kodba, 1935.g.

Zapisala: Monika Kodba, 2.a

Datum: 16. 2. 2008.g.

Mjesto: Podbrest

Gretius racius osmodilius

Od 1941. do 1970. godine u Remeticu je župnik bio Ivan Knez. Prije nekih pedesetak godina dogodila mu se jedna smiješna zgoda.Naime, on je imao sestru Gretu koja mu je ujedno bila i domaćica.

Prilikom nekog blagdana, prije mise Greta je spravljala objed.U pećnicu je stavila domaću patku (racu) i uputila se na misu.Obred se odužio i ona je zaboravila na pečenje, no to nije promaklo župniku. Pošto joj to nije mogao direktno reći, imitirajući latinski, podigao je ruke i izrekao ove riječi: „Gretius racius osmudilius.“

Greta je odmah shvatila o čemu je riječ i otišla spasiti pečenje. Neuki puk nije shvatio o čemu je riječ, nego su samo odgovorili. „Amen!“ i nastavili su slušati misu.

Kazivač:Marijan Broz

Zapisala: Ines Broz

Mjesto i datum: Remetinec, 10.12.2007.

Jabuke

Išel sam z pajdašima jabuke krost! Jan je nesel ruksaka v šteri bo jabuke del, a mi pak smo išli brat. Nabrali smo jabuke i spazili smo gazdo. Počeli smo bežati, ali smo ne poznali pote. I tak je gazda došel pred nas. Onda pak smo se brnuli na drugo stron i vušli smo mo. A ov kaje nesel ruksaka se zgubil. Išli smo ga iskat i sam smo čuli kak je nešt hripalo. Mel je tak punoga ruksaka kaj je komaj nesel. Pomogli smo mu dnesti i tak smo vušli!

Kazivač: Vjekoslav Pintarić (1932.)

Zapisala: Danijela Pintarić

Mjesto i datum: Štefanec, 2. 1. 2008.

Sosed

Navek sam srdil soseda: „ Jura, pura, pičpura !“

Sosed se zaletel na mene, ja sam se doli hitil kaj se on popičil na mene i opal je! Ja sam se zdigel i dbežal sam! Onda me drugi den prijal. Skubel me i navlačil za vuha!

Kazivač: Vjekoslav Pintarić (1932.)

Zapisala: Danijela Pintarić

Mjesto i datum: Štefanec, 2. 1. 2008.

Ovo mi je ispričao djed Vjekoslav Pintarić (1932.god.), 2.1.2008. u Štefancu na kajkavskom narječju. Zapisala Danijela Pintarić.

V Gorskom Kotaru

Mi smo delali v šumi, v Gorskim kotaru. Išli smo v barake de smo spali. Veter je joko puhal! Vrota na baraki so se otprla i vuki so joko tulili. Stoli smo se i počeli bežati prema selo „Vrata“. Tam smo jeli graha, a nutri so bili črvi. Bil sam lačen! Ne sam mel peneze, niti ništ! Onda sam dobil špeka. V baraki so bili reški i sneg mi je zapal nad glovo. Drugi den smo išli na breg visok sedemsto metri! Na brego smo rezali drva. Došel je cug i išli smo naklodat drva na vagone. Onda se vagon odhačil i počeli smo leteti po štreki! Polek te štreke bila je graba, globoka sto metri! No, fala Bogo, se je v redo prešlo!

Kazivač: Vjekoslav Pintarić (1932.)

Zapisala: Danijela Pintarić

Mjesto i datum: Štefanec, 2. 1. 2008.

Posao

Imala sam petnaest godina. Završila sam školu. Dogovorila sam se s kolegicom da idemo u grad tražiti zaposlenje. Došle smo u „Trikotažu“ i rekle: „Mi bi radile kod vas!“, na to su nam rekli: „Možete!“ Sutradan smo ustale rano ujutro, oko 4 sata. Pješice smo išle u Čakovec. Tako smo počele raditi! Nakon sedam mjeseci rada dobila sam otkaz! Kod nas je bilo proštenje, nisam došla na posao i dobila sam otkaz.

Kazivač: Ana Pintarić, 1935.

Zapisala: Danijela Pintarić

Mjesto i datum: Štefanec, 2. 1. 2008.

Tanjur iz Banjskih Dvora[1]

- slika tanjura Ivan Mikac

Tanjur je napravljen od porculana , pretpostavlja se od kineskog. Dugačak je 36 cm, širok 25 cm, a teži 1.5 kg. Na rubovima je ukrašen plavom bojom i izrezbaren.. On je, također, iz privatne zbirke djeda i bake.

Evo što mi je djed ispričao:

„Tia taniar je dunesla moja baka rođena 1891.g , da je gureu dvorac Banjski Dvor 1918. g., kojeg su vužgali ladanjski rudari. Dok je gurelu, ljudi su jemali ka su stigli, pa je una zela tia taniar.“

Kazivao: Ivan Pajtak, 69 g., Ladanje Gornje

Zapisivao: Ivan Mikac

Kak su tek jajca pokala

- slika 6 Marine Kraš

V to smo škrinju žite pospravljali. Notre su babe znale skrivati jajca jer su se una bogme jela some za svetke ili pa su se pekla oraču. Ali smo bilo radi ko deca da je pokojni Pikul došel orat. Nie bile kak denes da več jajca neče nišći ni pošnjofati. Unda su bila luksuz. Pokojna Točarica je v starom škednju imela to škrinju i notre je skrivala jajca. A da su Čikac pa Vlado bili molji, su se bili igrali s šibicumi pred škednjom pa su ga vužgali. Ali je gorelo. To je gore bilo naspravljeno koruznice i sijena. Ali kak su tek jajca pocala…tak je je i trebalo kad je bila škrtljiva.“

Kazivači: Marica i Ivan Gotal

Dob: 80 i 82 godine

Zapisala i snimila: Marina Kraš

Mjesto i datum: Ivanec, 17. prosinca 2007.

Vrag po vragu pieglanje

Slike 10 Marine Kraš

Da je mati pieglala, notre je nagernula žeraku z šporeta pa na tuo voglen. Unda ja maftala z njo ko se voglen zažgal. Unda je flake pa opravu pieglala. Impa je verlo ko i nie imela za pieglati. Matere su znale flake pieglati i tak ko su diete šterno je vljezlo v korito zibale na kupu flak pa pafti. Tuo num je bilo veselje pa smo se borili kie je kak stigel. Tuo smo zvali „Vrag po vragu pieglanje“.

Kazivači: Marica i Ivan Gotal

Dob: 80 i 82 godine

Zapisala i snimila: Marina Kraš

Mjesto i datum: Ivanec, 17. prosinca 2007.

[1] Zanimljivo je ovo svjedočanstvo – jaz između gospode i seljaka i ovdje je potvrđen. Požar je bio prava prilika da se okoristi plemenitaškom imovinom– koju su smatrali nepravedno stečenom.