4. razred prirodoslovno-matematičke gimnazije

Kažu da nije važno koliko minuta, sati, dana provedeš s ljudima već je važno ono koliko si se osjećao ispunjeno i sretno u tim trenutcima. Vidite, danas sam ovdje kako bih vas upoznala s jednom grupom ljudi koju inače ne bi lud čovjek sastavio ni u snu. Da vas upoznam s 4. PMG-om. U učionicu broj 19 kod razrednika Zdenka Lovrića naivno je stiglo nas dvadeset i šestero, ni ne sluteći da će ona postati naše ZLO i naopako. Šalu na stranu, vjerujte mi da su se već prvi dan upoznavanja sklopila prijateljstva vrijedna pamćenja i trajanja. Da vam predstavljam svakog ponaosob trajalo bi to nekoliko mojih poznatih sastavaka, a to, vjerujte mi, ne želite (ha-ha). Kad vam zapne s informatikom u pomoć ćete pozvati Antonija, Blaža, Davida ili Jocu (za priču o nadimku upitajte njega). Reći ću vam odmah, ako u rješavanju zadataka iz matematike mislite pobijediti Krešu, bit će vam to nemoguća misija. Tim Manda, Ryan, Laci, Josip su tu da vam podvale sve moguće zamke, šale i upadice. Imamo vam mi i Sovca, našeg doktora književnosti, tim odbojkaša: Vule, Štef, dupli Borna, Dudek, a i našeg Naca Juniora: Svena i njegove poznate pjesme (za upite posjetite YT kanal) . Naš Kova pak glavni je u našoj školskoj kuhinji i zato PMG najbrže dobiva hranu. A sad slijedi onaj slatki dio, usudila bi se reći da imamo devet najljepših i najpametnijih žena. Doduše u programiranju malo štekamo, ali zato smo make-up majstorice, riješit ćemo vam sve zadatke iz kemije, napisati eseje iz hrvatskog, zarobiti srca i pomutiti razum. Da vam ne lažem, nisu nam svaki dan cvale ruže i nije svaki dan sjalo sunce, ali mi smo bili ona duga poslije kišnih dana. Znali smo se jako dobro zabavljati i sa školom i s našim profesorima, dani kada nije bilo rečenice „čujete se do kraja hodnika“ nisu ni postojali, a bili smo vam mi i pravi pustolovci. Već prve godine posjetili smo carsku prijestolnicu Beč, putovali smo i k Mađarima u Budimpeštu, trljali prst Grguru u Varaždinu, a kako smo se tek zabavljali s Makedoncima i Crnogorcima. Možda najdraže doba je ono kada sunce grije, a mi školske sate provodimo na našem srednjaku. Sad ćete pomisliti, jesu li oni učili? O, da, jesmo, i to kako! Mogli ste nas slušati na hodnicima dok raspravljamo o rezultatima iz matematike, dok vičemo kako nećemo stići napisati esej, dok se međusobno propitujemo biologiju i geografiju u atriju ili se pak grlimo jer smo zadovoljni ocjenama. Dok sve ovo pišem dolazi mi na stotine predivnih uspomena skupljenih u ove četiri godine i mogla bih vam pisati o nama još dugo, ali svemu jednom dođe kraj, htjeli mi to ili ne, pa tako i našem druženju. Plakat ćemo 3. 7. na maturalnoj zabavi, ali prvo ćemo vas zabaviti i naplesati da vas noge bole još pola godine. I za kraj, reći ću vam samo jedno: ovo srednjoškolsko razdoblje i ovaj razred ponovila bih još stotinu puta i ne bi mi dosadilo.

Patricija Grabar, 4. PMG