Nije fer! Djeca i odrasli pravednost vide na drugačiji način

Ono što smatramo "pravednim" mijenja se kako i mi odrastamo, otkriva nova studija. Malena djeca vole da stvari budu ravnopravne bez puno uloženog truda, dok stariji adolescenti već uzimaju u obzir i važnost vlastitih zasluga. Prijelaz iz "ravnopravnog" pogleda na pravednost na "zasluženi" događa se oko 11 i 13 godine i nastavlja se mijenjati kroz srednju školu.

Ova tranzicija događa se zbog promjena u mozgu kako se on razvija i zbog izlaganja djece novim socijalnim iskustvima, kažu istraživači. Primjerice, kako rastu, djeca sudjeluju u sve više i više aktivnosti u kojima se veći naglasak stavlja na postignuće pojedinca.

Ova studija rasvjetljava kako ljudi shvaćaju što je pravedno i kako se ta percepcija pravednog razvija. Rezultati bi mogli promjeniti način na koji škole funkcioniraju.

"Ideja da socijalna iskustva doprinose u oblikovanju naših pogleda na pravednost važno je za način na koji postavljamo i stvaramo institucije u društvu, poput obrazovnog sustava", kazala je voditeljica istraživanja Ingvild Almas, sa Norveške škole za ekonomiju i poslovanje u Bergenu.

Što to konkretno znači? Dr. Almas kaže da škole možda ne bi trebale djeci davati ocjene kada su ona vrlo mala ako se ocjene temelje na zaslugama, jer se to ne uklapa u njihovo viđenje pravednosti.

Prijašnja istraživanja pokazala su da odrasli smatraju da su neke nejednakosti u redu kada se radi o raspodjeli kućnog budžeta. Odrasli smatraju da razlike u onome što su ljudi postigli u karijeri mogu opravdati neravnopravnu podjelu novca.  

Almas je željela vidjeti kako se taj pogled na pravednost razvija kod djece. Rezultati su pokazali da 10-godišnjaci još uvijek smatraju da bilo kakve razlike među vršnjacima nisu fer, jer sve više-manje stvar sreće. Oni u srednjoj školi već su većinom svoje stavove o pravednosti temeljili na stavu o osobnom postignuću. Izjavljivali su da su razlike među vršnjacima fer, ukoliko su neki to zaslužili.

Kod starije djece pogledi na pravednost već se podudaraju s onima kod odraslih, odnosno daju više prednosti postignuću nego pukoj sreći.

(JK, Izvor: LiveScience.com)

Transfer negativnih osjećaja ili zašto vičemo na djecu?

Vikanje na djecu nije nimalo prijatno ni nama ni našoj djeci. Vikanje nije dio ni jedne pozitivne metode odgoja i toga su svi roditelji svjesni, pa će većina reći da ne žele vikati i da znaju da vikanje neće pomoći riješiti problem, ali se ponekad ne mogu suzdržati.

Psiholozi kažu da vikanje može izazvati ljutnju, naštetiti djeci i ugroziti odnos na relaciji roditelj-djeca. Zašto onda vičemo na djecu?

Jedan od razloga zbog kojeg vičemo je tzv. displasman ili traženje žrtve. Život je težak i sve je pošlo po krivom? Ispuhujemo se vikanjem. Želimo na odmor, a nemamo novaca? Ispuhujuemo se vikanjem. Klinička psihijatrica dr. Stephanie Newman, definira displasman kao "psihološku obranu koja uključuje prebacivanje negativnih osjećaja na nekog ili nešto drugo".

Kako to izgleda u praksi? "Šef viče na ženu, žena viče na supruga, suprug viče na kćerku, kćerka na sina, a sin udari nogom psa". Drugim riječima, nešto pođe po krivom, ljutnja izlazi na površinu pa kad se osjetimo izazvano, primjerice jednim običnim dječjim "neću", dolazi do vikanja.

U drugim slučajevima radi se o nakupljanju problema i negativnih osjećaja. Zapitajte se: kada u životu ne biste imali ni jedan problem biste li još uvijek povisivali ton glasa u prisustvu svoje djece? Kada bi vi i vaš partner/partnerica imali divnu vezu, odličan seksualni život, dovoljno novaca i nikakvih problema na poslu, osjećali se dobro u svojoj koži bez ikakvog emocionalnog tereta iz prošlosti, bi li jedan dječji "neću" izazvao burnu reakciju u vama s potrebom da vičete?

Postoje neke metode pomoću kojih se roditelji mogu smiriti kada su ljutiti, razmisliti što rade, brojati do deset i sjetiti se da je dijete ipak samo dijete. Te su metode korisne, ali ne garantiraju da se displasman neće ponovno dogoditi. Ipak, postoji učinkovitija i trajnija metoda.

M. Scott Peck napisao je u svojoj poticajnoj knjizi iz 1978. godine "The Road Less Traveled" da probleme možemo riješiti samo tako da ih riješimo. Čini se logičnim, no Peck kaže da ljudi u najvećem broju slučajeva ignoriraju probleme s nadom da će sami od sebe nestati i tada dolazi do njihova nakupljanja. Problem nije u problemu, odnosno život nosi probleme i rijetko ćete se zateći u periodu kada nemate niti jedan, već u ljudima koji ih ne rješavaju i postaju preplašeni, frustrirani, ljutiti i nesigurni. Svaki problem treba prerasti mentalno i duhovno kako bi mogli nastaviti rasti kao osobe.

Ukoliko imamo naviku prebacivati ljutnju na djecu, ili bilo koga iz naše okoline, najbolji način mijenjanja samog sebe je razmišljanje o problemima i pokušaji njihova rješavanja.

Osim toga, trebali bismo u svakom trenutku biti svjesni svojih osjećaja. Ukoliko smo nervozni ili tužni ili povrijeđeni, bolje je osvijestiti te osjećaje i prevladati ih, nego prebacivati vikanjem na svoje bližnje. Vikanje na osobe koje volimo izaziva još gore osjećaje krivnje i frustracije na samog sebe.

Kada uspijemo riješiti vlastite probleme, kada se oslobodimo negativnih osjećaja, neće nas ni dječje "neću" (ili bilo koje drugo ponašanje) toliko iritirati. Bit ćemo skloniji mirnim, racionalnim, toplim i pristojnim reakcijama.

Ljudi bi bili bolji kada bi ih se više mazilo i duže dojilo

Što u njegovanju i brizi za djecu radimo krivo u odnosu na naše pretke?

Naši predci, pri čemu mislimo na one iz doba Flinstonesa, više su mazili i posvećivali vremena djeci, osobito u najranijoj dobi te su ih majke dojile do 5. godine. Upravo su to pomalo zanemareni dijelovi njege i brige za dijete u današnje vrijeme, a zbog čega ljudi ne ostvaruju svoj maksimalni pozitivni potencijal kasnije u životu. Tako tvrdi studija Sveučilišta u Notre Dameu.

Darcia Narvaez, voditeljica istraživanja, kaže da bi ljudi doista trebali piti majčino mlijeko barem do predškolske dobi. Dječji imunološki sustav formira se do 6. godine, a u tome iznimno pomaže majčino mlijeko. Danas se majke koje doje dvogodišnjake ili trogodišnjke smatra čudnima. Dr. Narvaez žali zbog takve situacije jer su njezina istrživanja pokazala da više maženja i duže dojenje doista pomaže djeci da odrastu u mentalno zdrave odrasle osobe sa razvijenijom empatijom za druge i razvijenijom savjesti.

Drugim riječima, čini se kako smo izgubili put i smjer u odgoju i brizi za djecu. Naši predci koji su bili lovci i sakupljači plodova, povodili su se za instinktom kojeg mi danas zanemarujemo i pretenciozno smatramo da smo prosvjećeniji.

Kada bi dijete plakalo, naši predci su ga instinktivno uzimali u ruke, mazili i tješili. Danas se smatra da roditelji ne bi trebali skočiti i privinuti dijete uz sebe svaki put kada ono zaplače. Rašireno je vjerovanje kako se na taj način dijete može razmaziti. "Neka plače, imat će jača pluća", čak se može čuti u nekim obiteljima. No, dr. Narvaez kaže da je reakcija puna ljubavi i nježnosti zapravo najbolje što možemo učiniti kada beba plače u krevetiću.

"Topla reakcija, puna razumijevanja, smiruje bebin mozak u mjesecima kada se najintenzivnije razvija djetetova osobnost i način na koji će regirati na okolinu", kazala je u priopćenju dr. Narvaez.

Naši su predci, isto tako, dozvoljavali djeci da s njima spavaju u istom ležaju. Danas se djecu uči da moraju spavati u odvojenom krevetu i odvojenoj sobi, što nije nužno dobra stvar.

Sve se svodi na to, da jednostavno ne možete djetetu pružiti previše ljubavi i pažnje.

"Naše istraživanje pokazuje da se korijeni moralnog djelovanja formiraju u vrlo ranoj dobi, već kod novorođenčadi, te ovise o učinkovitoj i kvalitetnoj podršci obitelji i zajednice", kazala je dr. Narvaez koja je specijalizirala područje razvoja moralnog djelovanja i karaktera kod djece.

Njezino istraživanje uključivalo je i usporedbu podizanja djece i stila odgoja naših predaka te modernih roditelja. Naši predci odgajali su djecu na način da su im pružali:

- Monogo pozitivnih fizičkih dodira

- Odgovarajuću instinktivnu reakciju na bebin plač

- Dojenje do 5. godine

- Uključivanje članova šire obitelji i zajednice (veći broj odraslih skrbnika)

- Prirodni porod

- Slobodnu igru s vršnjacima i odraslima od prvog dana

Na kraju, studija zaključuje da danas odgajamo djecu oduzimajući im sve navedene "prirodne" načine, čime negativno djelujemo na njihovu dobrobit u odrasloj dobi i smisao za moralno djelovanje.

(JK, Izvor: parentdish.com)