Povijest Međimurja

Međimurje u prošlosti

Prve ljudske naseobine u ovom području mogu se pronaći u periodu mlađeg kamenog doba, prije otprilike 7 000 godina. Nije lako identificirati etničku strukturu ljudi iz tih perioda tako da o nalazištu iz neolitika (Ferenčica) pokraj Preloga, postoji samo legenda koja spominje loše, nasilne ljude. U periodu željeznog doba, plemena se mogu identificirati kao Kelti i Panoni kasnije porobljeni od legija Rimljana. Sa prvim stoljećem nove ere Međimurje je spomenuto u spisima zemljopisca Strabona kao Insula intra Dravam et Muram, (otok između Drave i Mure).

Hrvati naseljuju Međimurje u drugoj polovici 6. stoljeća, postupno prihvaćajući kršćanstvo. Od prvog hrvatskog kralja Tomislava do Zvonimira Međimurje je pripadalo Hrvatskoj. Od dolaska Mađara u Podunavlje (896.) sve do kraja 13. stoljeća Međimurje je bilo poprište sukoba između Arpadovića i susjednih štajerskih gospodara Ptuja.

Poslije propasti hrvatske vladarske loze ugarski kralj Ladislav osnovao je godine 1093. u Zagrebu biskupiju i njezinoj jurisdikciji podredio Međimurje i Prekomurje. Zbog toga se može zaključiti da je i prije toga Međimurje zajedno s čitavom sjevernom Hrvatskom pripadalo Kraljevini Hrvatskoj i splitskoj nadbiskupiji. To potvrđuju i najstariji pisani izvori o Međimurju, koji potječu iz 13. stoljeća. Parnica između međimurskih plemića Mutimira i Egidija godine 1225. vodila se pred hrvatskim vojvodom Belom u Zagrebu. Tom je zgodom zagrebački biskup Stjepan dobio u Međimurju posjede Otok i Bistricu. U to je vrijeme i županija Zala pripadala Hrvatskoj. Parnice među međimurskim plemićima rješavaju se "po starom zakonu i običaju u Slavoniji", što opet dokazuje da je Međimurje i tada pripadalo Hrvatskoj.

Prema povijesnim izvorima, u 13. je stoljeću posjede u Međimurju imala je velikaška obitelj Čak, prema kojoj je naselje Čakovec dobilo ime ili možda i obratno, jer velikaši su imena dobivali i od imena gradova čiji su bili posjednici. God. 1267. posjednik Međimurja postao je Henrik Gising, koji je ratovao protiv kralja i hrvatskih velikaša.

U prvoj polovici 14. stoljeća, u prvom popisu župa zagrebačke biskupije (1334.) spominju se župe u Međimurju. Izričito se spominju samo tri župe: Štrigova, Subotica i Prelog, dok se za ostalih osam župa spominju samo imena župnih crkvi, ali ne i mjesta u kojima se nalaze. Stručnjaci vjeruju da su se sjedišta ostalih župa nalazila u mjestima Nedelišće, Legrad, Selnica, Mihovljan, Sv. Juraj u Trnju, Mursko Središće, Podturen i Sv. Martin na Muri. Župa je razmjerno malo, ali ako uzmemo u obzir da je tadašnje Međimurje bilo najvećim dijelom pod šumom, onda je to i razumljivo. Te župe sigurno su postojale i prije spomenute godine, a pripadale su arhiđakonatu Bekšin ili Bexin, mjestu koje se danas nalazi u Mađarskoj - Bečehelj (Becsheh/).

U posjed Međimurja dolazi godine 1350. velikaška obitelj Lacković, a ban je Stjepan Lacković nakon smrti kralja Ljudevita stajao na čelu hrvatskih pobunjenika protiv kraljice Marije i njezina muža Žigmunda, kojega su Mađari okrunili za kralja. Na saboru pomirenja u Križevcima godine 1397. sukobiše se kraljeve pristaše i pristaše bana Lackovića, a Stjepan Lacković je ubijen.

Kralj Žigmund darovao je nakon toga Međimurje s Čakovcem ostrogonskom nadbiskupu Ivanu Kanižaju, a već godine 1405. kralj prodaje Međimurje Hermanu Celjskom, čiju je sestru imao za ženu. Nakon pogibije posljednjeg potomka obitelji Celjski Ulrika (1456), njegova žena, udovica Katarina, rasprodala je velike posjede grofova Celjskih. Kralj Matija u pismu vlasnicima Čakovca i Štrigove predbacuje Katarini Celjskoj 1462., koja je potjecala iz srpske obitelji Brankovića iz Smedereva, što je bez njegova znanja i dopuštenja prodala tuđincima posjede u Međimurju, a to se protivi običajima Kraljevine. Tako je u posjed Međimurja ušao ban Ivan Vitovec, ali je tu prodaju poništio kralj Matija, prodavši Međimurje Ivanu Ernuštu Čakovečkom. Ta je plemićka obitelj vladala Međimurjem do godine 1540. U tom razdoblju sačuvao nam se popis župa u zagrebačkoj biskupiji iz god 1501, u kojem se spominje četrnaest župa, dakle tri župe više nego u popisu godine 1334: Belica, Lopatinec (Sv. Juraj na Bregu) i Donji Vidovec. Župa Donji Vidovec ne spominje se izričito, već se u tom popisu navodi velika župa "Bistrica" što se može odnositi samo na staro crkveno ime župe Donji Vidovec. Bistrica se naime nalazila na istoimenom potoku, koji teče između Kotoribe i Donjeg Vidovca. Kako za Kotoribu znamo da je postala župa godine 1789, a godinu dana kasnije da su župe postale Donja Dubrava i Sv. Marija, odijelivši se od župe Donji Vidovec, sve upućuje na to da je župa Bistrica morala biti vrlo prostrana, jer je godine 1501. imala župnika Ivana, altarista Abela, kapelana Mihajla i svećenika Jakoba. To sve odgovara župi Donji Vidovec, koja je kasnije bila podijeljena na već spomenute tri župe.

Kralj Ferdinand Habsburgovac, koji je nakon mohačke bitke bio izabran za hrvatsko-ugarskog kralja, imenovao je godine 1542. god. hrvatskim banom Nikolu Šubića Zrinskoga, kojemu je prodao Međimurje. Budući da je u to vrijeme Europa bila zahvaćena reformnim pokretom, poznatim pod imenom protestantizam, Nikola je Zrinski (još više njegov sin Juraj st.) bio sklon protestantima. U Međimurju je čak bilo progona katolika, protjerivanja katoličkih svećenika i zatvaranja katoličkih crkava. Otjerani su i pavlini iz samostana Sv. Jelena. Na župe su dovođeni protestantski pastori, a u Nedelišću je neko vrijeme djelovala i tiskara za tiskanje luteranskih knjiga. Istaknuti pisac protestantskih knjiga bio je župnik u Belici Mihalj Bučić.

Nakon što su se Juraj i Nikola Zrinski odrekli protestantizma (1613.), u Međimurje se vratio vjerski mir. Razdoblje katoličke obnove dovelo je u Međimurje i franjevce (1659.) koje su velikaši Zrinski doveli u Čakovec. Zahvaljujući njihovu, a i pavlinskom djelovanju, protestantizam je u Međimurju bio iskorijenjen, zadržavši se samo do 18. st. u nekim mjestima (Legrad, Podturen).

U to vrijeme, godine 1650. sabirala se milostinja za hrvatski gostinjac Sv. Jeronima u Rimu. U popisu župa zagrebačke biskupije sastavljenim tom prigodom spominju se župe: Sv. Juraj na Brijegu, Štrigova, Sv. Martin Komory (na Muri), Selnica, Mursko Središće, Turnišće (Podturen), Sv. Juraj u Trnju, Prelog, Gornji Mihaljevec, Sv. Nedjelja (Nedelišće) i Sv. Mihalj iznad Čakovca. Nažalost, župa Donji Vidovec u tom se popisu ne nalazi.

Međutim, deset godina kasnije, iz zapisnika kanonskih vizitacija godine 1660, doznajemo da je župnik u župi Vidovec Stjepan Podarčić, a orguljaš Ivan Horvat, koji služi i kao vojnik kod grofa Nikole Zrinskoga. Na području župe stanuju katolici i nešto heretika. Spominje se filijalna crkva Sv. Marija u mjestu Altarecz (Sv. Marija na Muri). Vizitator donosi imena kućegospodara u Kotoribi. U kanonskoj vizitaciji godine 1660. opširno su opisane međimurske župe, prihodi župnika i popisani stanovnici. Vizitacije će se kasnije nastaviti, a njihova izvješća najdragocjeniji su dokumenti za nacionalnu, kulturnu i crkvenu povijest Međimurja. Vrlo važan događaj potresao je Međimurje u 17. stoljeću. Šezdesetih godina 17. stoljeća (1660.) postao je grad Zrinskih u Čakovcu središte otpora hrvatskih i ugarskih velikaša protiv habsburškog apsolutizma i vladavine Leopolda I.

Obitelj Zrinski upotrebljavala je prihode sa svojih posjeda Čakovec, Vrbovsko, Rakovec, Ozalj i drugih za rat protiv Turaka. Braneći Međimurje, Zrinski su nedaleko od Kotoribe, na desnoj obali rijeke Mure, izgradili tvrđavu Novi Zrin (1661.), koja je, uz već prije izgrađenu tvrđavu Legrad (1567.), bila obrambeni zid "reliquiae reliquiarum" Hrvatske. Bečki dvor nije mario za Hrvatsku, to više što je sada bio upleten u veliki vjerski tridesetogodišnji rat (1618-1648.).

Nezadovoljni takvom politikom prema Hrvatskoj, braća Nikola i Petar Zrinski urotiše se protiv Leopolda I. Nakon tragične pogibije bana Nikole Zrinskog, na čelu otpora stali su njegov brat Petar Zrinski i rođak mu Fran Krsto Frankopan. Urota je otkrivena, a tragična smrt urotnika u Bečkom Novom Mjestu godine 1671. značila je i tragediju za mnoga međimurska mjesta, jer su ih carske trupe potpuno opljačkale, a sve posjede Zrinskih prisvojila je carska komora u Grazu.

Za vrijeme velikog rata s Turcima (1683 - 1699.) carska je vojska zimovala u Međimurju, a posljedice tog boravka bile su vrlo teške. Međimurci su ostavljali svoja mjesta bježeći pred pljačkašima u druge krajeve. Međimurje u tom razdoblju često mijenja gospodare: godine 1695. Međimurje kupuje markiz De Prye, 1715. hrvatski plemić Ivan Čikulin, 1719- Mihael Althan, plemić iz Češke, koji je Međimurje 1720. pripojio Zaladskoj županiji u Ugarskoj.

Nakratko su Međimurje zaposjele pristalice Franje II Rakozvja, sina Jelene Zrinske, koji je podigao bunu protiv kralja Leopolda I. Godine 1704. provalio je i on u Međimurje, nesmiljeno paleći i pustošeći osvojenu zemlju. U posjed Međimurja dolazi 1791., turopoljska plemićka obitelj Feštetić, koja Međimurje zadržava do 1919. Posjedi ukinutog pavlinskog sjedišta u Sv. Jeleni (1782.) postali su vlasništvo plemića baruna Kneževića (1802.), kao zamjena za njegov posjed u Vojnoj krajini (Gračac).Dolaskom obitelji Althan započelo je u Međimurju razdoblje pojačane mađarizacije, a takvo stanje, uz dva kratka prekida, 1785 - 1789. i 1848-1861, trajalo je sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije.

Veliki i važni događaji za Međimurje zbili su se ujesen godine 1918, kada je uoči svršetka prvog svjetskog rata Hrvatski sabor 29. listopada 1918. proglasio odcjepljenje Hrvatske od Austrije i Ugarske, a hrvatska vojska na Badnjak oslobodila Međimurje. Tako je Međimurje bilo politički pridruženo domovini Hrvatskoj u sklopu novostvorene Države Slovenaca, Hrvata i Srba, kasnije prozvane Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Međimurskom vlastelinu Eugenu Feštetiću provedena agrarna reforma ostavila je zakonski dio zemljišta, a oduzela mu ostatak, podijelivši ga seljacima. Cijelo Feštetićevo imanje u Međimurju kupio je konzorcij: veletrgovac Milan Prpić, dioničko društvo "Slavonija" i industrija drva Mavro Drach.

U drugom svjetskom ratu (1941 - 1945.) Međimurje je ponovno okupirala mađarska vojska. Svi pokušaji da se hrvatsko pučanstvo u Međimurju pomađari nisu uspjeli, ponajviše zbog djelovanja katoličkog svećenstva u Međimurju. Nakon rata Međimurje je bilo ponovo pripojeno Hrvatskoj u Jugoslaviji.

Stari grad Zrinski Palača Zrinskih

"Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani,

koga god majka junački odhrani

jur bubnji, herpavke posvuda se čuju,

šipi, trimbite nadalek glasuju,

dični šeregi skup se zastaju.

Na noge, nanoge, vi jalni ležaci,

u vojsku, u vojsku, hrabreni junaci,

sablje i puške na berzom priprav'te,

sebe i konje viteški oprav'te,

vreda potež'te k slavnom dundaru.

Stirajte od serca vsak oblak plahosti,

vazmite na se šeit batrivosti,

draže nam budi glas, ime, poštenje

neg hip, magnutje, sramotno živlenje;

navik on živi, ki zgine pošteno.

Ni moa izmislit hvalnije skazanje

neg na mejdanu vridno deržanje,

gdi gromi od pukaš i sablji se viju,

vnoga gospoda kerv svoju proliju

za domovinu, za veru keršćansku.

Boga višnega na pomoa zazov'te

vaših starijih glas, ime ponov'te,

na svoje sprotivne navajl'te ognjeno,

jedan drugoga izrue'te ljubleno

živ'te bratinski, pogin'te viteški!

Kada vam srića na ruku potegne,

ter neprijatejl iz mesta okrene,

oh, kakvo poštenje, pajdaši bogati,

sablje, paloši i konji bahati,

sprave kovane, svite gospocske!

Nu, bratja ljublena, na noge, na noge,

turskom misecu da stlčemo roge,

za veru keršćansku, viteško zlamenje,

svitu na hasan, a nam poštenje

naj nam ne budi premilo živlenje!"