Kako je Međimurje nekada bilo bogato šumama, stare kuće, šopane hiže, bile su građene od debla hrasta lužnjaka i topole (jagnjede) te trstike i ilovače koja se mijesila s piljevinom ili smrvljenom slamom. Temelj je činila nabijena zemlja, postavile su se debele grede od hrastovine: uzdužne – pocek i poprečne – prečni pocek. Uglovi kuće bili su ojačani kamenom, fundamentom te su tu podignuti okomiti potporni stupovi koji su nosili drvene grede tzv. trame i slamnati krov. Trame su ujedno bile i ukras kuće, a na njima je često bilo upisano ime graditelja i godina gradnje. Kad je glavna konstrukcija završena , između krovnih greda i greda temelja postavili su se drveni kolci prepleteni vrbovim šibljem ili kestenovim prućem. Zid se nakon toga premazao ilovačom pomiješanom sa slamom, a kad se ovaj sloj osušio kuća je zaglađena i oličena bijelim vapnom. Okviri prozora i vrata obojili bi se življim bojama, crvenom, plavom ili zelenom, zabat je bio izrezbaren, a ponekad i oslikan4. Na drvene grede krovišta postavljala se slama tako da su se šopice, svezani snopovi slame, vezali za vodoravne letve na krovu. Pokrivanje krova počelo bi odozdo, a kad se došlo do vrha na sljeme kuće postavljen je još jedan sloj slame učvršćen šibama. Postojao je i drugi, nešto složeniji način prekrivanja krova kojeg su onda obično izvodili šopari, a radio se tako da su se šopice razvezale i ravnomjerno rasporedile po krovu te se preko slame postavio štap s oba kraja svezan za krovne letve. Na vrhu krova slama s obje strane isplela se u pletenicu tzv. pleteno sedlo. Debljna slamnatog kova bila je između 20 i 50 cm, a količina slame za njegovo pokrivanje ovisila je kvaliteti slame te veličini i kosini krovišta. Ukoliko je krovište bilo strmije, sloj pokrova je bio tanji, a ako je kut bio blaži, pokrov je bio deblji. Manje šopane hiže imale su kuhinju, samo jednu sobu i staju, dok su veće kuće imale po dvije sobe razdjeljene kuhinjom. U prednjoj, većoj sobi stanovala je obitelj, dok je u stražnjoj živjela služavka. Podovi kuće bili su zemljani u predsoblju i kuhinji te od hrastovih dasaka u sobama. Najstarije hiže imale su pojedinačne nenatkrivene ulaze u sobe, a kasnije se razvio natkriveni trijem, ganjk . U nastavku kuće, dijelom i pod istim krovom, bili su smješteni gospodarski objekti: klet koja je služila za čuvanje hrane, štala sa sjenikom, te svinjac u njenom nastavku. U dvorištu kuće nalazio se bunar čija se voda koristila za piće, kuhanje i pranje. Zbog čestih požara i krčenja šuma drvenu je građu bilo sve teže nabaviti te su šopane hiže zamjenjene novim zidanim tipom. Pleter je zamjenjen opekom, a šop crijepom. Na izgled kuća utjecao je europski način gradnje, bidermajer, klasicizam, historiciazm te su one bogato ukrašene, fasade su ožbukane, vrata masivna i rezbarena, na prozorima su drvene rebraste šalaporke, a u niši pročelja često se može vidjeti kip svetog Florijana. Tlocrt kuće ostao je isti, međutim zbog većeg broja članova obitelji kuće se šire u dubinu dvorišta. Urbanizacija je uvelike promijenila izgled međimurskog sela. Na mjestu starih kuća niknule su velike bezlične katnice, a ono malo što se sačuvalo od tradicijske gradnje sada je samo svjedok i uspomena nekog prošlog života i vremena.

Stare hiže u Međimurju su karakteristične prizemne stambene kuće, pravokutnog, izduženog tlocrta, pročeljem okrenute prema glavnoj cesti. Gradile su se od prirodnih materijala: drvo, zemlja, slama. Kostur kuće bio je od drvenih greda, a kostur se ispunjavao sa pleterom od ljeskova pruća na koje se nabacala ilovača pomiješana sa pljevom ili slamom. Zidovi su bili obijeljeni vapnom, a krovište pokriveno slamom. Takve kuće mogu se još vidjeti u Jurovčaku, Frkanovcu i Svetom Urbanu.

Muzej Međimurja Stara Međimurska nošnja na razglednici iz Međimurja

Stara drvena škrinja za spremanje odjeće Stari ručni rad vezen koncem

Međimurska narodna nošnja

Međimurska narodna nošnja izrađivala se od domaćeg platna koje se dobivalo iz lana ili konoplje. Proces tkanja na tkalačkom stanu bio je veoma naporan i dugotrajan te je zahtjevao veliku fizičku snagu i mnogo strpljenja. Ovakve tkanine javljaju se i kod drugih slavenskih naroda te se očito radi o staroj slavenskoj baštini. Ženska odjeća sastojala se od lanene podsuknje spodnjice/untrčke čipkastog ruba koja je duljinom dosezala do lista noge, lanene potkošulje zdulca te bluze plečeka koja se oblačila na nju. Kiklja /robača, lanena nabrana suknja prekriva spodnjicu te se na nju veže platnena ili svilena pregača fortufa/šurca. Na pleček se odjeva crni atlasni prsluk prusljek te veliki četvrtasti rubac tibet koji se omata oko tijela i veže straga. Tu su još i zobun, sukneni ogrtač, vuneni bundač/bundek, kaput decembriš/mentenič, te sokne štucline/zokline ili čarape štomfi/štrumfi i cipele cokli. Tradicionalni nakit bio je skroman. Nosile su se naušnice, ringlini te ogrlice od staklenih zrnaca đunđi. Glavu žene pokrivala je poculica čipkanog oglavlja, peča koju su nosile udane žene ili rubac. Mušku odjeću činila je lanena rubača, prusljek, široke platnene gače, crne čižme i škrljak. Od zime ih je štitio kaput decembriš/mentenič ili kožuh bundek/kožulec. Manja djeca nosila su kiklice, haljinice sašivene u jednom komadu i nabrane u pojasu.

Kak se negda pekel domaći kruh (autor Petar Sabol) Stara podna preša za grozdje