Rad prikazuje stanovnike Međimurja, njihova vjerovanja i običaje, njegove prirodne strukture i značaj kroz povijest te sažima saznanja stečena brojnim istraživanjima i sakupljena iz različitih izvora. Svojim smještajem koji je određen prirodnom granicom koju čine rijeke Drava i Mura Međimurje je samostalna zemljopisna cjelina, što čini jednu od odrednica razvoja međimurskog naroda, njegovog jezika i narječja, te priča i legendi satkanih tijekom bogate povijesti.

MEĐIMURJE - Insula inter Muram et Dravam

Na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske, između rijeka Mure i Drave, smješteno je Međimurje, kraj bogate tradicije i povijesne baštine, specifičnih prirodnih ljepota i uvijek ljubaznih, raspoloženih, vrijednih i nasmijanih ljudi. Narod ovaj kraj naziva Međimurje, no u povijesnim dokumentima nailazimo na nekoliko različitih naziva. Latinski Insula, Insula inter Muram et Dravam i Insula Muro Dravanae, njemački Murinsel i mađarski Murakoz svi upućuju na jedno značenje: otok, odnosno Međimurje kao otok između Mure i Drave. I hrvatski su se nazivi razlikovali pa tako u Rječniku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti susrećemo Mejmurje, Međimorje, što je opet stari hrvatski naziv za otok i na kraju Međimurje, naziv koji se očuvao do danas. Svojim položajem i otočnim, odnosno poluotočnim oblikom, Međimurje predstavlja jedno od najzanimljivijih i najrazličitijih područja naše države. To je kraj različitih prirodno – geografskih cjelina, različitih naroda i kultura. Smješteno na dodiru dviju velikih reljefnih cjelina, Panonske nizine i istočnih Alpi, Međimurje određuju dvije glavne morfološke cjeline: na istoku donje Međimurje okarakterizirano nizinskim, blago nagnutim reljefom te gornje Međimurje koje na zapadu dodiruje obronke Alpa. Ovo područje blago valovitog, ali raščlanjenog reljefa prošaranog šumarcima obiluje vodotocima, ljekovitim i pitkim izvorima te osebujnim prirodnim ljepotama. Upravo zahvaljujući bogatstvu i raznolikosti svojih prirodnih vrijednosti Međimurje je počašćeno nazivom Hortus Croatiae - Cvjetnjak Hrvatske. Nizinski dio Međimurja karakteriziraju vode, livade, oranice i šume. Iako je ovaj kraj nekada bio prekriven gustim šumama velika naseljenost Međimurja i laka pristupačnost uzrokovale su drastično smanjenje šumskih površina. Brežuljkasti dio Međimurja prekriven je vinogradima i voćnjacima te je bogatiji šumama, dok su naselja smještena na hrptovima brežuljaka što rezultira vrijednim i slikovitim krajolikom. Prirodne granice, rijeka Mura na sjeveru i Drava na jugu osigurale su Međimurju specifičnu vegetaciju, a nedirnuta priroda u svojoj izvornoj ljepoti te brojni rukavci i meandri Međimurju daju posebno vrijedna obilježja. Značenja svojih rijeka, u smislu prirode, ali i eko-turizma, Međimurci su itekako svjesni te je 2001. godine uredbom Međimurske županije krajolik rijeke Mure zaštićen kao značajan, a 18. travnja obilježava se kao Međimurski dan rijeke Mure. Bogata priroda, plodno tlo, prisutnost vode, ugodna klima te povoljni prometni položaj privlačili su ljude na ovaj prostor još od najranijih vremena. Oni su prostor oblikovali prema svojim potrebama, a njihov utjecaj vidljiv je i danas u svim segmentima međimurskog krajobraza.

NAROD I NJEGOVI OBIČAJI

Međimurje je kontaktno područje različitih kultura i naroda te se odlikuje mnogim etnografskim osobitostima. To je prostor bogate povijesti i tradicije koja se prenosila s koljena na koljeno o čemu svjedoče brojna sačuvana duhovna i materijalna dobra. Zahvaljujući rijekama koje su odredile prirodan okvir Međimurja i omogućile stanovnicima ovog kraja da iskoriste njihovu vrijednost i snagu, izgrađeni su mlinovi, na brzoj i širokoj Dravi razvilo se splavarenje, a na njenim sprudovima ispiralo se zlato1. Na sjeveru Međimurja vadili su se ugljen i nafta. Seoska domaćinstva prehranjivana su primarno poljodjelskom djelatnošću, vrtlarstvom, voćarstvom, vinogradarstvom te lovom i ribolovom. Seljaci su bili organizirani u zadruge koje su brojile i do 30 članova, a u kojima su poslovi bili podijeljeni prema spolu i dobi. Tako su primjerice sve teže poslove obavljali muškarci, dok su žene obavljale poslove u polju poput žetve, spremanja sijena, kukuriza i sl. Uz poljodjeljstvo javljaju se zanati poput tkalačkog, lončarskog, tesarskog, ali i rukotvorstvo poput vezenja i predenja, šibarstva i drvodjelstva kojim su se stanovnici bavili u zimskim mjesecima. Ukidanjem kmetstva sredinom 19. stoljeća obitelji se osamostaljuju, a zadruge raspadaju. Ipak, zadržale su svoju brojnost što je dovelo do usitnjavanja posjeda i naglog osiromašenja seljaka. Snažan razvoj industrije i rudarstva u 20. stoljeću u potpunosti su izmijenili sliku Međimurja. Tradicijski način života polako je nestajao. Izgrađena je infrastruktura, komunalni i zdravstveni objekti te škole i vrtići. Mnogi zaboravljeni tradicijski obrti ipak još uvijek žive u Međimurju. Tako se u starim kovačnicama i radionicama i danas može vidjeti izrada predmeta kojima su se koristili naši preci poput košara različitih oblika pletenih od slame, šiba ili trave. Od mnogih očuvanih običaja posebno je poznata međimurska narodna nošnja i folklorni napjevi.

Narodni običaji

„Život i pravo može biti i bez običaja. Ali kaki bi to život bio! Bio bi pust i prazan. Narod bez običaja, a ako ga gdje i ima, divlji je i surov. Ne živiš od danas do sutra, već radiš i gradiš za vijekove. Običajima je kao za vječna vremena saliven u tuč sav duševni život naroda“ 2 Običaji predstavljaju norme ponašanja vezane za skupinu ljudi, a nastali su kao sredstvo prenošenja određenih vrijednosti važnih za pojedinca i za zajednicu. Oni spajaju narod, njegov su identitet te se prenose iz naraštaja u naraštaj kako bi se očuvale tradicija i kultura kao važan čimbenik njegova života. U modernom svijetu nažalost ima malo mjesta za običaje. Tradicijska kultura nestaje pod utjecajem globalizacije i urbanizacije, mlade generacije slijede neke druge vizije, a običaji brzo padaju u zaborav. Kako se to ne bi dogodilo, svoje bogato etnografsko naslijeđe Međimurci čuvaju te ih putem smotri i kulturno umjetničkih društva nastoje približiti budućim naraštajima i na taj način potaknuti svijest o važnosti tradicije i kulturno umjetničke baštine svoga kraja. Njegovanjem kulturne baštine i radom na edukaciji mladih generacija te prezentiranjem narodnih običaja, pjesama, plesova, tradicionalnih nošnji i svog narodnog blaga ovaj dio prošlosti nastoji se sačuvati od zaborava. Kad govorimo o običajima ili navadama ovog kraja, možemo razlikovati godišnje i životne običaje. Godišnji (kalendarski, ročni) narodni običaji ponavljaju se iz godine u godinu te su obično vezani uz blagdane katoličkog kalendara ili uz promjene godišnjih doba. Životni običaji vezani su pak uz glavne događaje u čovjekovu životu – rođenje, ženidbu i smrt.

Godišnji običaji

Uz kraj zime i početak proljeća vezana je cijela skupina običaja. To je razdoblje poklada ili fašnjeka, kako ga nazivaju Međimurci, a obuhvaća period prije korizme, od Sveta tri kralja do Pepelnice. Tada se priređuju povorke maškara za koje se vjerovalo da svojim grotesknim izgledom straše i tjeraju zle sile i duhove od ljudi i njihovih domova. Vjerovalo se da čovjek svojim postupcima može utjecati na prirodu, otjerati zlo i zimu te osigurati plodnost zemlje. Ta se funkcija pokladnih običaja danas izgubila te su oni postali vrijeme ludovanja, zabave i improvizacije kada maske postaju izraz slobode, domišljatosti i originalnosti ljudi.

Nakon fašnika Pepelnicom ili Čistom srijedom prestaje slavlje i počinje korizmeni period, priprema za najveći kršćanski blagdan Uskrs. Uz Uskrs ili Vuzem vežu se običaji poput blagoslova jela, vuzmenke, bojanja jaja- pisanica te blagdnska jela i kolači. Prema vjerovanju paljenjem vuzmenki tjerale su se zle sile iz naselja, a zatim je preko garišta prolazila stoka kako bi ostala zdrava da bi se naposlijetku ugarci s garišta stavljali u vrtove i njive za zaštitu rodnosti bilja. Vuzmenke su se zbog sigurnosti palile izvan sela, a postavljali su ih isključivo muškarci na Veliku subotu. Bit je bila u okupljanu i nadmetanju tko će postaviti ljepšu i višu vuzmenku. Prije Vuzema, u Velikom tjednu izrađuju se pisanice, simbol novog života. Njih su obično izrađivale žene i djeca, a nakon blagoslova na Bijelu ili Pisanu nedjelju ona su se poklanjala, njima se igralo ili su se koristele u običaju sestrenja. Nekada su naime, neudatim seoskim djevojkama zabava bile uskraćene, a iznimka je bila samo Bijela nedjelja kada su se imale priliku zabaviti uz sklapanje posestrinstva. Ljeto je bilo doba poljskih poslova te, osim onih vezanih uz crkvene blagdane, nije bogato običajima.

Zimski se običaji naprotiv odlikuju raznovrsnošću i bogatstvom. Jedan od takvih je Nikolinje, blagdan sv. Nikole, blagdan darivanja djece. 13. prosinca, na dan sv. Lucije sije se pšenica kako bi na božićnom stolu bilo zelenila, to je vrijeme Došašća, odnosno išćekivanja Božića, blagdana mira, života i napokon darivanja. Običaj je bio dan prije Božića, na Badnjak, u kuću unijeti tri velika panja i postaviti ih pored ognjišta. Oni su simbolizirali Sveto Trojstvo, a njihova je vatra domu trebala donijeti mir i blagostanje. Po podu i stolu rasprostrla bi se slama te bi se od nje pravili vijenci i snopovi, simboli plodnosti i dobrog uroda. Na slami se sjedilo, razgovaralo pa čak i spavalo podsjećajući se tako na Isusovo rođenje u staji na slami. Iako je kićenje božičnog drvca u našim krajevima započelo tek sredinom 19. stoljeća i to pod utjecajima njemačke tradicije, običaj je i prije bio domove okititi zelenilom, cvijećem i plodovima. Najprije bjelogorična, a kasnije zimzelena stabla kitila bi se raznim slasticama, plodovima voća, i ukrasima od papira koje su najčešće izrađivala djeca. Na sam Božić odlazilo bi se često i na tri mise, na polnoćku gdje bi se dočekao Božić, na jutarnju misu zornicu te na poldanicu ili velu misu na koju bi se odlazilo po danu. Nakon svećanog blagdanskog ručka običaj je bio posjetiti prijatelje, a prema vjerovanju prvi gost koji bi posjetio kuću trebao je cijele godine biti zdrav i veseo. Nakon Božića 26. prosinca blagdan je Sv Stjepana, slijedi dan Nevine dječice te Nova godina. Dvanaest božićnih dana završava Bogojavljanjem ili blagdanom Sveta tri kralja kada se skidaju božićni ukrasi, a kuća blagoslivlja za iduću godinu.

Životni običaji

Jedan od najznačajnijih događaja u kršćanskoj kulturi te onaj koji donosi najviše promjena svakako je rođenje djeteta. Već i prije poroda vjerovalo se da se nosećoj ženi ne smije zamjeriti jer će se zamjerenom na očnom kapku pojaviti ječmenac, a ako se buduća majka uplaši i pritom rukom dotakne koje mjesto na svom tijelu, na tom će mjestu njeno dijete imati madež. Također se vjerovalo da trudnica mora gledati svatove jer će tada njeno dijete biti veselo, a ukoliko se zagleda u kakvu životinju dijete će poprimiti osobine te životinje. Vjerovalo se i da, ukoliko roditelji žele imati sina, otac mora spavati s kapom ili šeširom, a ako žele djevojčicu majka mora spavati s rupcem. Krštenje djeteta obično se obavljalo dan nakon poroda zbog straha od moguće bolesti i smrti jer u tom slučaju nekršteno dijete neće doći u nebo. Dijete je ime dobivalo po crkvenom svecu koji je taj dan u katoličkom kalendaru što međutim nije slučaj i danas, kada je izbor djetetova imena prepušten roditeljima.

Svadba je najznačajniji dan u životu dvoje mladih ljudi. Osim što utječe na njihove sudbine, svadba utječe i na sudbine njihovih obitelji, na rješavanje egzistencijalnih pitanja. Iako u Međimurju ne postoji jedan model svadbe, već svako mjesto ima svoje karakteristične običaje, moguće je odrediti osnovne elemente tradicionalne međimurske svade. Prije svega tu je poznanstvo, zagledi. U prošlosti se naime često događalo da su svadbu dogovarali roditelji, većinom iz ekonomskih razloga, dok su se mladenci poznavali samo površno. Roditelji su smatrali da nije potrebno da se budući supružnici bolje upoznaju, ljubav nije bila bitna, već samo interes. Često se tako događalo i da su djevojke prisilno udane pogotovo ako je obitelj mladića bila imućna. Nakon zagleda slijede snoboki, prošnja u kojoj je važnu ulogu imala snobokalja, žena koja je išla u izvid mladenki i govorila joj o budućem zaručniku. Ako bi njezin posjet bio uspješan, djevojku bi poslali u mladićevu kuću i ukoliko joj se on svidi dogovaro bi se miraz. Nakon toga slijedile bi zaruke obavještavanje župnika te pozivanje i pripreme za svadbu. Na dan svadbe svatovi se okupljaju već rano ujutro te se tijek svadbe povjerava starešini čije je svako obraćanje i najavljivanje pojedinih događaja protkano metaforama biblijskog podrijetla. Nakon kratkog zajtreka starješina najavljuje odlazak te se u ime mladenca oprašta od roditelja i započinje svadbenu povorku. Pred mladenkinom kućom, mladenka se prosi, a nakon dobivenog pristanka odlazi se po mladu. Svugdje u Međimuruju običaj je da se prvo dovodi djevojčica, zatim starija žena, odnosno najprije pupoljak a tada precvela ruža i tek tada dolazi mladenka. Mladu tada prodaje žena koja ju je oblačila, a otkupljuje djever koji se za nju pogađa. Tek se tada dovodi mlada. Nakon svečanog crkvenog vjenčanja započinje veselje. Svadba se obično odvijala kod mladenke koja u ponoć odlazi za snehu, opašta se od obitelji i ide u novi dom. Iako se mnoge tradicije nastoje očuvati u modernom se svijetu ipak mnogo toga promijenilo. Tradicionalni obredi nisu osobni, a mladi teže individualnosti te svoju ljubav žele izraziti na jedinstven i njima svojstven način. Od starih običaja zadržalo se „dolaženje po mladu“ te običaj izvođenja „lažne“ mladenke. Svadba se ne održava u kući mladenke kao nekada, već se obično radi o nekom iznajmljenom prostoru te se ona više ne doživljava kao svečanost, već kao zabava.

Treći važni događaj je smrt uz koju se također vežu razni običaji. Kada je u kući netko umro rodbina bi pokojnika obukla i uredila. Muškarce se oblačilo u odijelo, a žene u nošnju te bi im se na glavu stavio rubac ili ako bi pokojnica bila djevojka, splele bi se kite na koje se vezao pantlek. Mrtvo tijelo u kući je obično ležalo dva dana kako bi se od njega oprostila rodbina i poznanici. Navečer bi se bdjelo uz pokojnika, žene su molile i plele vijence za pogreb, a muškarci su razgovarali, pili i kartali. Nakon iznošenja pokojnika iz kuće pogrebna povorka, na čijem je čelu bio dječak ili muškarac koji nosi križ, krenula bi prema groblju. Zbog straha od smrti i ovdje se javljaju različita vjerovanja poput onog da bičem treba tri puta udariti po lijesu kako bi iz njega izašla duša ili da treba sjesti na stolac na kojem je stajao lijes kako se ona nebi vratila. Poslije ukopa održavaju se karmine na kojima se rodbina i poznanici nude jelom i pićem te se moli za dušu pokojnika. Iako su danas sprovodi zadržali dio tradicije ipak se dosta toga promijenilo. Tijelo se za izlaganje pripremi u mrtvačnici, sve poslove oko sprovoda preuzimaju pogrebne tvrtke, a o smrti se obavještava osmrtnicama na kojima stoje osnovni podatci o pokojniku.

ARHITEKTURA MEĐIMURJA

Naselja

Prva međimurska naselja datiraju još iz 13. stoljeća. Zbog čestih poplava sela su se gradila većinom na padinama i hrptovima brežuljaka, obično oko vlastelinskih imanja ili crkava. Njihovi nazivi nastajali su prema karakterističnim obilježjima mjesta poput Peklenice koja svoj naziv duguje nalazištima nafe, pekla na tom području ili pak Hrašćan koji ukazuje na hrastovu šumu, Brezje prema brezama koje su se nekad nalazile na tom prostoru te Bukovec, Trnovec, Gornja i Donja Dubrava itd. Druga su naselja svoj naziv dobila prema imenu ili prezimenu vlasnika posjeda oko kojeg su formirana kao što je slučaj Pribislavca (Pribislav), Buzovca (Buzad), Vugrišinca (Vugriša). Ime grada Čakovca potječe od imena grofa Dimitra Čaka, vrhovnog dvorskog suca i palatina kralja Bele IV, koji je tamo u 13. stoljeću podigao utvrdu Čakov toranj. Neka su mjesta ime dobila po zaštitniku crkve koja se nalazi na tom području. Tako je Vidovec dobio ime po svetom Vidu, Nedelišće prema nedjelji – danu kada se štuje Sveto Trojstvo kojemu je i posvećena crkva u Nedelišću, Mihaljevac (sv Mihalj), Sveti Martin ... Prelog je svoje ime dobio prema kajkavskoj riječi prevlačiti, a razlog za to se može pronaći u činjenici da se upravo ondje nalazio prijelaz preko rijeke Drave, a Črečan je nazvan prema staroslavenskoj riječi za močvaru, čret.

U Međimurju možemo govoriti o tri tipa naselja. Izduženi tip nastao je uz važnije prometnice i karakterističan je za donje i srednje Međimurje, dok na brežuljcima Međimurskih gorica susrećemo rastepeni tip naselja, prilagođen reljefu. U dravsko – murskoj nizina javlja se zbijeni tip naselja formiranih oko središnjih jezgi. Sela su obično bila razvučena duž jedne široke, glavne ceste uz koju su gusto nanizane kuće, užom stranom okrenute prema ulici. U nekim selima javljaju se i manji trgovi, župni dvorovi, kapelice, crkve. Dvorišta su bila velika, obično s vrtom i voćnjakom, a kuća, izdužena prema dvorištu, nije se nalazila u sredini već je bila smještena uz njegovu među. Neposredno uz kuću, u istoj liniji, bili su smješteni gospodarski objekti.

SAŽETAK

MEĐIMURJE – NAROD, OBIČAJI, ARHITEKTURA

Uokvireno rijekama Murom i Dravom Međimurje se stoljećima razvijalo kao jedinstvena prirodna i društvena cjelina. Bogata priroda, plodne ravnice i vinogradi, blaga klima i dobra prometna povezanost oduvijek su privlačili ljude u ovaj kraj pa stoga i ne čudi što je Međimurje danas jedno od najgušće naseljenih područja Republike Hrvatske. Iako su urbanizacija i novo, moderno doba donijele mnoge promjene u izgledu međimurskih sela nestankom tradicije gradnje starih drvenih kuća, a usporedno s time promijenile stavove i prioritete stanovnika Međimurja, Međimurci su ipak uspjeli očuvati svoju baštinu, kulturu i običaje tako što su malobrojni zaljubljenici i obitelji iz naraštaja u naraštaj prenosili znanja i vještine sačuvavši stare tradicijske obrte i spasivši ih tako od zaborava. Bogata povijest ostavila je Međimurju u naslijeđe brojne sakralne objekte te dvorce i kurije. Nažalost tek je malen broj ovih zadnja sačuvan, a još ih je manje preuređeno i tako spašeno od daljnjeg propadanja. O većini postoje tek sjećanja starijih stanovnika Međimurja te pokoji kamen, temelj ili ruina koje svjedoče o zaboravljenoj povijesti. Primjeri uspjele obnove predstavljaju dvorci Banfi i Tkalec u blizini Štrigove. Mnogima od njih još uvijek je neophodna revitalizacija i nova, ili poput dvorca Feštetić, prikladnija i svrsishodnija namjena. Iako su Međimurci svjesni njihove vrijednosti te turističkog i gospodarskog potencijala, dvorci predstaljaju trošak i iziskuju znatna financijska, a trenutno nedostupna, sredstva pa gubitci nastali njihovim održavanjem i obnovom predstavljaju nepremostivu barijeru za veće zahvate. Udahnuti dvorcima novi život, vratiti ih ljudima i prilagoditi ih aktualnom načinu života tako ostaje naša važna zadaća i cilj za budućnost kako bismo ovo vrijedno kulturno naslijeđe i spomenik naše prošlosti ostavili u nasljedstvo naraštajima koji dolaze.