4. svibnja 2011.
Fakultetskom Vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu
Primjedbe na prijedlog Nacrta Zakonâ iz područja znanosti i visokog obrazovanja
Poštovane kolegice i kolege,
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 19. travnja 2011. pokrenulo je drugu „javnu raspravu“ o nacrtima triju novih zakona – Zakona o znanstvenoj djelatnosti, Zakona o sveučilištu i Zakona o visokom obrazovanju. Prema dosadašnjim pristiglim primjedbama vidi se da se radi isključivo o kozmetičkim promjena u odnosu na listopadske prijedloge zakonâ. Naime, rezultat je očekivan – zakoni koje su ranije u potpunosti rezolutno i argumentirano odbacili oni kojih se ti zakoni najizravnije tiču, promijenjeni su samo površinski. Intencija i bit zakonâ, a to su privatizacija, komercijalizacija i politička instrumentalizacija znanosti, sveučilišta i visokog obrazovanja, nije se promijenila i njihova nova verzija nije nimalo bolja od početne. Zakonodavac i njegovi operativci jednostavno su zaobišli mnoštvo gorućih problema i loših rješenja, prebacivši odgovornost na buduće tvorce podzakonskih i općih akata, što neuvjerljivo reklamiraju kao viši stupanj autonomije.
Imajući u vidu sve do današnjeg dana pristigle primjedbe na nacrte prijedloga novih Zakonâ od strane Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dekana pravnih fakulteta u RH, Akademije dramskih umjetnosti te očitovanja Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (potpisnici su dekani svih Ekonomskih fakulteta u RH), Inicijative Akademska solidarnost, Akademske solidarnosti Rijeka i Plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Zaključke Fakultetskog Vijeća Filozofskog fakulteta u Splitu od 29. travnja 2011., Inicijativa Akademske solidarnost Split prilaže svoje primjedbe koje idu u smjeru potpunog odbacivanja predloženog Nacrta Zakonâ:
1. Iako nacrti triju zakona na prvi pogled izgledaju nekoherentno, tek njihovim usporednim čitanjem može se uočiti njihova jasna intencija ka privatizaciji, komercijalizaciji i političkoj instrumentalizaciji znanosti, sveučilišta i visokog obrazovanja. Razvoj sustava znanosti (i tehnologije) u Republici Hrvatskoj definira se Strategijom koju donosi Vlada RH na prijedlog Nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju, koje djeluje kao strateško tijelo Vlade RH, predlaže i određuje nacionalna prioritetna područja znanstvenih istraživanja. Nacionalno vijeće za znanost i tehnologiju sastavljeno je od 9 članova: 6 članova iz svakog područja znanosti (bez umjetničkog), Ministara znanosti, obrazovanja i sporta, Ministara gospodarstva i predstavnika Nacionalnog vijeća za konkurentnost i područja gospodarstva (čl. 9. ZZD). Kako vidimo, znanost i znanstveni razvoj su podređeni isključivo nacionalnim interesima i nacionalnoj strategiji jer je obveza svih znanstveno pravnih osoba donositi strategije znanstvenih istraživanja koja su usklađena s nacionalnom strategijom. Što to zapravo znači? Nacionalna strategija razvoja znanosti i tehnologije je prihvatljiva i razumljiva, međutim, strukturom predloženih zakona ona u potpunosti determinira znanstvena istraživanja te samim time dokida znanstvenu slobodu i autonomiju. Kako? Prema Nacrtu Zakona o znanstvenoj djelatnosti i Zakona o visokom obrazovanju ukidaju se znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja, a uvode se znanstvena i znanstveno-nastavna radna mjesta. Radna su mjesta kao takva determinirana programskim ugovorima jer se ukupni javni proračun javnih sveučilišta (čl. 17. ZOS) i javnih instituta (čl. 58. ZZD) doznačuje putem programskih ugovora. Programski ugovori sklapaju se između sveučilišta i Vlade RH (čl. 24. ZOS), odnosno, između javnih znanstvenih instituta i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (čl. 61. ZZD). Povoljniji programski ugovor s Vladom RH, odnosno s Ministarstvom, sklopit će ono sveučilište, odnosno institut, čiji programi, između ostaloga, budu u skladu s nacionalnim interesima i nacionalnom, odnosno sa strategijom Nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju koji djeluje kao produžena ruka Vlade RH. Povoljniji programski ugovori osiguravaju veća financijska sredstva, dakle, otvaranje znanstvenih i znanstveno-nastavnih radnih mjesta. Na ovaj način znanost biva u potpunosti ispolitizirana, a Ustavom zajamčena autonomija sveučilišta banalizirana do te mjere da se može govoriti isključivo o uvjetovanoj slobodi znanstvene djelatnosti i istraživanja. Prema poglavlju 13 Povelje temeljnih prava EU – umjetnička i znanstvena istraživanja trebaju biti nesputana.
2. Utjecaj izvršne vlasti na rad i djelovanje javnih instituta i sveučilišta jasno je vidljiv u Nacrtu Zakona o sveučilištu i Nacrtu Zakona o znanstvenoj djelatnosti. Osim na razini odredbe da strategija javnih instituta i sveučilišta mora biti usklađena sa Strategijom koju je na prijedlog Nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju potvrdila Vlada, utjecaj izvršne vlasti je „kapilarno“ provedena i kroz sastav Sveučilišnog vijeća. Članove Sveučilišnog vijeća imenuje Vlada u istom omjeru kao i senat (4+4+1). O utjecaju Sveučilišnog vijeća bespredmetno je govoriti, zapravo možemo reći da ono upravlja sveučilištem jer potvrđuje i smjenjuje rektora, daje suglasnost na statut, upravlja i nadzire financije itd. (čl. 12. ZOS). Rektor s Vladom RH raspravlja o programskim ugovorima bez nadzora Senata, a na sadržaj programskog ugovora suglasnost daje Sveučilišno vijeće, koje je, kako smo vidjeli, strukturirano pod utjecajem Vlade. Vlada, odnosno Ministarstvo, može, kao pregovaračka strana, unedogled odgađati zaključivanje programskog ugovora i time iz godine u godinu smanjivati sredstva, izravno usmjeravati znanstvenu strategiju instituta i sveučilišta (prema tržištu i primjenjivim istraživanjima?), utjecati na njegov unutarnji ustroj (uspostavljanje „piramide“ i nadzor nad znanstvenim i nastavnim radnim mjestima), kao i poticati njegovu orijentaciju prema natječajnim projektima. Uostalom, kako to piše u uvodnom tekstu ZZD-a: „Ustanove s višim kriterijima i boljim upravljanjem ljudskim resursima lakše će ostvarivati ciljeve iz usvojenih strategija i kvalitetnije provoditi programske ugovore, te će u konačnici ostvariti bolje rezultate u sustavu vanjskog vrednovanja, doseći višu kategoriju znanstvene izvrsnosti, te ostvariti veće institucionalno financiranje“. Dok u uvodnom tekstu ZOS-a stoji: „Uvođenje programskih ugovora nije moguće ostvariti bez dubinskih zahvata u upravljačke strukture i općenito strukturu sveučilišta“ i dalje: „Za uspjeh sustava programskih ugovora najvažnije je jamstvo njihove provedbe, a upravo je to nemoguće jamčiti bez jakih upravljačkih tijela na razini sveučilišta, odnosno bez jakog rektora koji ima mandat pregovarati o programskom ugovoru, potpisati ga i skrbiti za njegovu dosljednu provedbu.“
U tom će sustavu, na svim razinama (od znanstvenih novaka do renomiranih znanstvenika), suradnju, razmjenu, znanstvenu autonomiju i dostojanstvo zamijeniti kompetitivnost, konkurentnost i tržišno isplativa znanstvena istraživanja. Radi se o upravljačkoj strukturi koja je oprečna tradicionalnom ustroju znanstvenog rada prema načelima ravnopravnosti, uvažavanja i autonomije. Prema Nacrtu Zakona ni rektor ni dekan ne trebaju biti iz redova sveučilišnih nastavnika. Ovakav nacrt Zakona k tomu teži (političkoj) centralizaciji Sveučilišta jer rektor nije odgovoran zaposlenicima sveučilišta i predstavnicima iz njihovih redova npr. senatu nego sveučilišnom vijeću koje je pod utjecajem Vlade RH.
3. Školarine uopće nisu ukinute, samo su zamijenjene upisninama. Dakle, nema nikakvog govora o ukidanju školarinâ, nego samo o promjeni terminologije. Zapravo nisu zamijenjene ničim jer se u tekstu pojam 'upisnina' nigdje izravno ne definira, osim što se njezin iznos određuje «na ime ukupnog iznosa administrativnih troškova studija, po akademskoj godini, odnosno upisanih 60 ECTS-a». U kakvoj su vezi administrativni troškovi studija i bodovi kojima se određuje opterećenje u kolegiju? Istina je da će se sâm iznos tih školarina/upisnina smanjiti na 60% prosječne plaće, no zakonom uopće nije propisano koliko će točno studenata te školarine/upisnine plaćati. Što znači «neuspješnost», koja će određivati koliko će studenata plaćati te nove školarine/upisnine, zakonom nije određeno, nego će se to određivati podzakonskim aktima. Prema nekim procjenama lako je moguće da će čak 80–90% studenata (za razliku od sadašnjih 60%) plaćati svoj studij. Jednako tako, besplatno studiranje na prvoj godini preddiplomskog i diplomskog studija u zakonima se nigdje ne spominje, pa bismo valjda morali vjerovati Vladi na riječ. S obzirom da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa već sada duguje sveučilištima financijska sredstva, takvim se obećanjem zapravo krši Zakon o fiskalnoj odgovornosti.
Iako su predlagatelju Nacrta Zakona puna usta besplatnog studiranja, potrebno je napomenuti da Zakoni nigdje ne spominju načela jednakih mogućnosti ili bilo koju drugu socijalnu dimenziju koja bi tu njihovu medijski napuhanu propagandu podržala. S obzirom da sveučilišta i općenito obrazovanje ima temeljnu ulogu u smanjivanju društvene nejednakosti, predlagatelji Zakona bi trebali u sam Zakon uvrstiti ono što oni sami zovu 'načelo jednake dostupnosti visokog obrazovanja za sve građane Republike Hrvatske'. To ustavno načelo nisu zakonski regulirali. Kao predložak može im poslužiti španjolski Zakon o obrazovanju koji sadrži podpoglavlje „Pravednost u obrazovanju“.
4. Prema Nacrtu Zakona o visokom obrazovanju (čl. 24.) ponovno se uvodi izvanredni studij. Osim što u samom Zakonu taj studij nije jasno definiran, postavlja se pitanje je li takav oblik studija (dakle produžen studij za one studente koji nisu u mogućnosti redovito pohađati studij) u skladu s bolonjskim sistemom visokog obrazovanja? U Zakonu nije definirano plaćanje izvanrednog studija, nije definirana kvota studenata za izvanredni studij. Prema Nacrtu Zakona o visokom obrazovanju (čl. 24.), Agencija za znanost i visoko obrazovanje utvrđuje kapacitet, odnosno maksimalan broj upisanih mjesta na visokim učilištima, a kvote, odnosno, broj studenata na pojedinom studiju utvrđuje visoko učilište. Zakonom nije definirano koliki se postotak maksimalno upisanih studenata odnosi na redovne, a koliki na izvanredne studente. Može se zaključiti da je predlagatelj Nacrta Zakona sveučilištu ostavio prostor određivanja postotka kvota izvanrednih studenata te visine upisnina. Također čl. 21. ZOS-a nije u skladu s prvom tezom iznesenom u „Pozitivnim novinama koje donosi Nacrt Zakona o znanstvenoj djelatnosti“ koje je objavilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa krajem prošlog tjedna.
5. Iako se nigdje u Nacrtima Zakonâ izričito ne spominje piramidalni sistem, on se i te kako vidi u načinu zapošljavanja i napredovanja kroz sustav (čl. 56., točka 4 koji navodi kako ustroj i ukupan broj radnih mjesta treba biti oblikovan tako da najviši udio u ukupnom ustroju i broju imaju radna mjesta docenta). Osim toga, broj znanstveno-nastavnih radnih mjesta u potpunosti ovisi o programskim ugovorima što posebno pogađa mlade doktore znanosti kojima je napredovanje zakonski onemogućeno. Nacrt Zakona o visokom obrazovanju tako ukida obvezu napredovanja svakih pet godina (a uvodi se ocjena izvješća svake tri godine), zakonski regulira kako najviši udio radnih mjesta pripada docentima, što znači da sveučilišni nastavnik čitav svoj radni vijek može provesti na znanstveno-nastavnom radnom mjestu docenta. Razlozi ovakvih zakonskih mjera prvenstveno su financijske prirode. Prema uvodnom tekstu Nacrta Zakona o znanstvenoj djelatnosti predlagatelja 'žulja' što je trenutno u Republici Hrvatskoj čak 42% znanstvenika u znanstvenom i znanstveno-nastavnom zvanju znanstvenog savjetnika, odnosno redovnog profesora. Prema njima takav sustav ne potiče produktivnost i angažman istraživača, već se prijelaz u viša zvanja percipira kao logičan i ustaljen slijed u karijeri. Predlagatelj očito zanemaruje postojanje uvjeta koje je svaki znanstvenik, da bi bio izabran u zvanje redovnog profesora ili znanstvenog savjetnika, trebao zadovoljiti. Njihova produktivnost i angažman su rezultat sustava koji je znanstvenicima omogućavao napredovanje isključivo ako su zadovoljili, na nacionalnoj razini od strane nadležnog Ministarstva, postavljene uvjete. Prema Nacrtu Zakona mladi znanstvenici, osim o svojoj produktivnosti, angažmanu, sposobnosti, izvrsnosti pa čak i genijalnosti za prelazak na više znanstveno ili znanstveno-nastavno radno mjesto (odnosno u viši platni razred), ovise o nacionalnoj strategiji Vlade RH, strategiji sveučilišta koja mora biti kompatibilna s nacionalnom strategijom, gospodarskim pravnim subjektima (privatnim firmama) i tijelima državne uprave, odnosno lokalne samouprave (čl. 42, točka 5, ZZD).
6. Riječima čl. 3. i 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti „cilj znanosti je razvoj novih proizvoda, proizvodnih postupaka i usluga“ kojima je jasno istaknut cilj Nacrta Zakonâ koji se može sažeti u tržišnu maksimu „kupac je uvijek u pravu“.
Prema svemu navedenom, a potrebno je napomenuti da su ovdje navedene samo neke od primjedbi na paket Zakonâ, smatramo da se Nacrte Zakona o znanstvenoj djelatnosti, Zakona o sveučilištu i Zakona o viskom obrazovanju treba u potpunosti odbaciti. Riječ je, dakle, o zakonima koji zagovaraju potpunu komercijalizaciju i etatizaciju znanosti i visokog obrazovanja te shodno tome podvrgavaju opći interes i javno dobro interesu privatnog kapitala, političkim elitama te raznim interesnim grupama što će imati katastrofalne posljedice po čitavo društvo. Znanost i obrazovanje tako konačno prestaju biti ono što su dosad još barem dijelom bili – sektori od općedruštvenog interesa – i postaju tek još jedan od resursâ za stjecanje privatnog profita. Da bi se takav proces komercijalizacije mogao dovršiti, akademska zajednica stavlja se pod izravan nadzor i kontrolu politike, a radnička prava njezinih članova uvelike se smanjuju. Kontrola i nadzor znanstvene misli vodi kontroli i nadzoru društva u cijelosti.
U ime Inicijative Akademska solidarnost Split
Marita Brčić
Maja Miše
Josipa Korljan