Izjava
Inicijative AKADEMSKA SOLIDARNOST
Zagreb, 2. veljače 2011.
U nedostatku argumenata i demokratske procedure, MZOŠ svakodnevno proizvodi iluziju konsenzusa oko izrade zakonskih prijedloga: kao u boljim totalitarnim praksama, pojavljuju se iznuđene podrške: dijela ravnatelja instituta (bez konsultacija sa zaposlenima na matičnim institucijama), rektorskoga zbora (čiji članovi iznova nastupaju bez rasprave na matičnim sveučilištima) i studentskih predstavnika (čija zastupnica nema nikakav legitimitet). Pritom svi tobože jednodušno zagovaraju prijedloge promjena zakonskih promjena koje nitko nije vidio, niti postoje u bilo kakvu pisanom obliku. Praksa ovakva rada pokazuje da se zakoni pišu za institucije EU i nedemokratske centre moći u sveučilišnoj i znanstvenoj zajednici, a nipošto za njezine članove i usuprot osnovnom javnom interesu - autonomnom sveučilištu, slobodnoj znanosti i općedostupnom i besplatnom visokom školstvu. Ako se dogodi privatizacija visokog školstva i znanosti, posve je jasno tko će zauzeti prvi red i umjesto javnog dobra pretvoriti sustav u privatni biznis.
Stoga smo prisiljeni ponoviti temeljne prigovore načinu na koji se i dalje pripremaju nacrti zakona koje je veći dio akademske zajednice tijekom javne rasprave odbacio u cijelosti, kao nepopravljive, budući da nepovratno izručuju ključno javno duhovno dobro Republike Hrvatske kapitalu i nadzoru političkih struktura. Prigovori su sljedeći:
1) Javnost nikada nije vidjela temeljitu, obrazloženu, autoritativnu i uvjerljivu analizu slabosti zakona koji su trenutačno na snazi, kao što nikada nisu ponuđena alternativna načela na temelju kojih bi valjalo prići izradi nacrta novih zakona.
2) Stavovi što ih je o nacrtima novih zakona donio niz institucija znanosti i visokog obrazovanja, kao što su HAZU, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet u Zagrebu, Institut za etnologiju i folkloristiku, Pravni fakultet i Katolički bogoslovni fakultet, uz javnu podršku brojnih članova akademske zajednice - uporno se ignoriraju, kao "otpor pojedinaca i skupina".
3) U sadašnja povjerenstva i radne skupine za procjenu "konstruktivnosti" preko tisuću pristiglih primjedbi na nacrte zakona uključene su osobe po logici svojih funkcija, ne po logici demokratskog zastupništva stavova članova akademske zajednice u tome posebnom pitanju od najvećeg javnog interesa. Isto zanemarivanje mišljenja članstva vidimo i kod predstavnika sindikata, a bojimo se i nagađati kako akademsku zajednicu zastupa predstavnik Nacionalnog vijeća za konkurentnost.
4) Tajnovit rad i strogo povjerljive odluke spomenutih, nezakonito osnovanih povjerenstava apsurdno se nazivaju "drugim krugom javne rasprave", mada je javnosti i nadalje posve neizvjesno o čemu se i kako raspravlja, koje se primjedbe procjenjuju, te što će predlagatelj zakona na kraju odlučiti.
Nasuprot tome, na javnoj tribini "O duhu zakona: strategija razvoja znanosti i obrazovanja kao javnog dobra", održanoj 27. siječnja 2011. u Studentskom centru, uz uvodna izlaganja uglednih članova akademske zajednice (između ostalih i tri člana HAZU) i sudjelovanje oko četiristo akademskih radnika i studenata s raznih sveučilišta i instituta, pokrenuta je prava, predmetu primjerena javna rasprava, te su usvojena četiri načela na kojima bi, nakon što se odbace trenutni neprihvatljivi nacrti zakonâ, valjalo graditi nove zakone o znanosti, obrazovanju i sveučilištu:
a) znanost i obrazovanje moraju djelovati u interesu čitavog društva, a ne privatnog kapitala;
b) znanost mora biti utemeljena na suradnji, a ne na natjecanju;
c) visoko obrazovanje mora biti potpuno javno financirano i svima dostupno;
d) ustroj akademske zajednice mora biti potpuno transparentan, što treba osigurati demokratskim nadzorom odozdo, a ne upletanjem politike u sveučilišnu autonomiju.