Akademska solidarnost

Izjava za javnost 27. travnja 2011.

Svjedoci smo da Vladi u izbornoj godini popularnost sve više pada. Potpora HDZ-u trenutno je mizerna. Iako su građani ogorčeni politikom koju provodi, Vlada ne odustaje od daljnjih štetnih «reformi», nadajući se u posljednjoj godini svoje vladavine donijeti još koji zakon od kojega će korist imati samo manjina.

Upravo se priprema usvajanje triju novih zakona – Zakona o znanstvenoj djelatnosti, Zakona o sveučilištu i Zakona o visokom obrazovanju. Donošenje tih zakona obilježeno je potpunom nedemokratičnošću i netransparentnošću od samoga početka. Riječ je o zakonima koji su, u svojoj prvoj verziji, bili izneseni na javnu raspravu u jesen 2010. godine. Nakon što ih je akademska zajednica praktički jednoglasno u cijelosti odbila, tražeći da se u potpunosti povuku iz procedure, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa oformilo je u prosincu 2010. godine tzv. «prosudbena povjerenstva za analizu pristiglih primjedbi» i otpočelo s «drugim krugom javne rasprave». Nastavljajući s nedemokratskim postupkom izrade ovih zakona, Ministar je posegnuo za tijelom koje je presedan u hrvatskoj zakonodavnoj proceduri i u koje on imenuje većinu članova, pretvarajući se da su izabrani demokratskom voljom akademske zajednice.

Rezultat je očekivan – zakoni koje su ranije u potpunosti rezolutno i argumentirano odbacili oni kojih se ti zakoni najizravnije tiču, promijenjeni su samo površinski. Intencija i bit zakonâ, a to su privatizacija, komercijalizacija i politička instrumentalizacija znanosti, sveučilišta i visokog obrazovanja, nije se promijenila i njihova nova verzija nije nimalo bolja od početne. Zakonodavac i njegovi operativci jednostavno su zaobišli mnoštvo gorućih problema i loših rješenja, prebacivši odgovornost na buduće tvorce podzakonskih akata, što neuvjerljivo reklamiraju kao viši stupanj autonomije.

Riječ je, dakle, o zakonima koji zagovaraju potpuno podvrgavanje znanosti i visokoga obrazovanja kapitalu, što će imati katastrofalne posljedice po čitavo društvo. Znanost i obrazovanje tako konačno prestaju biti ono što su dosad još barem dijelom bili – sektori od općedruštvenog interesa – i postaju tek još jedan od resursâ za stjecanje privatnog profita. Da bi se takav proces komercijalizacije mogao dovršiti, akademska zajednica stavlja se pod izravan nadzor politike, a radnička prava njezinih članova uvelike se smanjuju.

Usvoje li se predloženi zakoni, bitna, manje bitna i nebitna znanstvena područja određivat će tijela sastavljena od predstavnika izvršne vlasti i gospodarstva. Sloboda znanstvenog istraživanja i autonomija izbora područja istraživanja podvrgnut će se kratkoročnim političkim i korporativnim interesima. Sveučilištem će pak upravljati sveučilišno vijeće, tijelo natpolovično sastavljeno voljom izvršne vlasti. Rektori, dekani i ravnatelji, odnosno upravljačke strukture sveučilišta i znanstvenih instituta više neće nužno biti sveučilišni profesori ili znanstvenici. Oni će, kako se to ističe u tekstovima koji uvode u zakone i tobože objašnjavaju njihovu reformsku svrhu, biti najprije menadžeri, «kreativni lideri» koji će predvoditi još jednu pretvorbu javnih institucija u koje su hrvatski građani desetljećima solidarno ugrađivali svoja sredstva i znanje.

Premda, dakle, u MZOŠ-u tvrde da predloženi zakoni sprječavaju komercijalizaciju obrazovanja, analiza predloženih zakona pokazuje posve suprotno. Institutom programskih ugovora koji će se sklapati između Ministarstva i javnih sveučilišta tj. javnih instituta omogućuje se, štoviše, daljnje smanjenje ulaganja javnih sredstava u visoko obrazovanje i znanost, a tako i njihova daljnja komercijalizacija. Usto, manipulacije su očevidne i u činu podilaženja određenim interesnim skupinama, kao i u pokušaju pridobivanja protivnika zakonskog paketa, tako što im se nude povoljniji uvjeti prijelaza iz starog u tzv. novi sustav, mogućnost arbitraže u spornim situacijama ili pak participacija bez prava glasa u određenim tijelima.

Sustavna analiza novih prijedloga pokazuje da oni obiluju proturječjima: u jednom su trenutku docenti problem jer ih se prebrzo i u velikom broju propušta u sustav koji tako pokazuje sve svoje slabosti, a u drugom su upravo docenti njegov temelj. To dovoljno pokazuje besmislenost piramidalnog sustava nastavnih i znanstvenih zvanja koji će se provesti kroz institute programskih ugovora i opće akte, a kojim se, osobito mlađim kolegama, maksimalno otežava da steknu ono što su svojim radom zaslužili.

Osim toga MZOŠ u medijskoj kampanji koju sustavno provodi od početka javne kritike predloženih nacrta na još jedan način obmanjuje javnost. U učestalim istupima ministar Fuchs naglašava da će se zakonima spriječiti «torbarenje» sveučilišnih nastavnika i da se njima ukidaju školarine, što je dugogodišnji zahtjev studenata. Međutim, obje su tvrdnje netočne. Prvo: «torbarenje» je samo jedna od očitih posljedica komercijalizacije visokog obrazovanja i ovi ga zakoni neće spriječiti niti im je to pravi cilj. Štoviše, «torbarenje» je i dalje omogućeno samo se sad opravdava iznimnim okolnostima i može trajati jednu akademsku godinu (ZOVO, čl. 27, st. 3.). Drugo: školarine uopće nisu ukinute, samo su zamijenjene upisninama. Dakle, nema nikakvog govora o ukidanju školarinâ, nego samo o promjeni terminologije. Zapravo nisu zamijenjene ničim jer se u tekstu zakona upisnina nigdje izravno ne definira, osim što se njezin iznos određuje «na ime ukupnog iznosa administrativnih troškova studija, po akademskoj godini, odnosno upisanih 60 ECTS-a». U kakvoj su vezi administrativni troškovi studija i bodovi kojima se određuje opterećenje u kolegiju? Istina jest da će se sâm iznos tih školarina/upisnina smanjiti na 60% prosječne plaće, no zakonom uopće nije propisano koliko će točno studenata te školarine/upisnine plaćati. Što znači «neuspješnost», koja će određivati koliko će studenata plaćati te nove školarine/upisnine, zakonom nije određeno, nego će se to određivati podzakonskim aktima. Po nekim procjenama lako je moguće da će čak 80–90% studenata (za razliku od sadašnjih 60%) plaćati svoj studij. Jednako tako, besplatno studiranje na prvoj godini preddiplomskog i diplomskog studija u zakonima se nigdje ne spominje, pa bismo valjda morali vjerovati Vladi na riječ (istoj onoj Vladi čiji je vrh trenutno u zatvoru).

Zanimljivo je pritom da se neprestano manipulira EU i briselskim zadovoljstvom novim zakonima. Poglavlje je davno «ispregovarano» i zaključeno, i ovi zakoni doista nemaju nikakve veze s EU osim što čvrsto zagovaraju politiku u visokom obrazovanju i znanosti koja širom Europe izaziva masovne prosvjede, otpor, snažnu kritiku i nezadovoljstvo akademske zajednice. Vlada, dakle, još jednom bezočno laže.

Iz svih ovih razloga, nedvojbeno je da će akademska zajednica, koja je već više puta gotovo jednodušno i u potpunosti odbacivala ove zakone, morati reagirati na njih – ne samo zato što oni rade protiv interesa samih akademskih radnika i studenata, nego i zato što bi njihovo donošenje značilo katastrofu za čitavo naše društvo. Kako je postojeći sindikat zaposlenikâ u visokom školstvu, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, od samoga početka kolaborirao s MZOŠ-em u donošenju ovih zakona, akademskoj zajednici nije preostalo ništa drugo nego da formira svoj novi sindikat – Sindikat visokog obrazovanja i znanosti «Akademska solidarnost». Sindikat «Akademska solidarnost» – osnovan 9. ožujka 2011., registriran 30. ožujka 2011. – okuplja akademske radnike i studente iz cijele Hrvatske. Ustrojen je na načelima direktne demokracije, što znači da su svi članovi ravnopravni i da nema predsjednika. Sindkat je iz dana u dan sve brojniji, a članove ima u Zagrebu, Zadru, Splitu, Rijeci i Puli. Upravo će preko toga sindikata akademski radnici, u tijesnoj suradnji sa studentima, uskoro pokrenuti štrajk kao sljedeći način otpora i krajnje sredstvo u borbi protiv štetnog paketa zakonâ, odnosno borbi za autonomiju sveučilišta, slobodnu znanost i besplatno visoko obrazovanje.

Inicijativa Akademska solidarnost i Sindikat «Akademska solidarnost»