ZAKON O SVEUČILIŠTU

(u kontekstu drugih nacrta prijeloga zakona)

Akademik Mislav Ježić

Ažurirani tekst izlaganja održanog na tribini "O duhu zakona", Zagreb, Klub Studentskog centra, 27. siječnja 2011.

Posljednjih se mjeseci po javnim glasilima, tiskanima i elektroničkima, povremeno čuje da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa predlaže tri zakona i da je krajem 2010. godine poslalo na javnu raspravu nacrte prijedloga Zakona o sveučilištu, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o znanosti, a da je akademska zajednica na njih reagirala burno. Pri tome se reakcije pripisuju u izjavama Ministarstva „pojedincima i skupinama“, a otpor neki naši vrli medijski mnjenjotvorci (opinion makers) i stupčari (kolumnisti) zborno tumače kao obranu privilegija previsoko plaćenih profesora i znanstvenika, obranu nerada i zaklanjanje od reda koji bi stao na kraj korupciji.

„Skupine“ jesu Filozofski fakultet u Zagrebu, Pravni fakultet u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i druge ključne institucije hrvatske znanosti i visoke naobrazbe, a „pojedinci“ su istaknuti znanstvenici i profesori s tih institucija, uključujući i rektora Zagrebačkoga sveučilišta, dekane fakulteta itd. Formulacija Ministarstva, a i mnogih medija zvuči kao izrazit primjer uskraćivanja obavijesti javnosti o tome da su praktički svi bitni subjekti znanosti i visokoga obrazovanja, koji se inače gotovo nikada ne slažu, ovaj put složili da su nacrti prijedloga zakona neprihvatljivi, i većinom ih odbacili u cijelosti.

Tvrdnje pak Ministarstva da su ravnatelji instituta, a onda i rektori sveučilišta podržali prijedloge zakona, niti vode računa o tome koliko su ih podržali, niti predstavljaju li oni koji su ih podržali djelatnike svojih institucija (na primjeru Saše Blagusa čini se da u javnost probija zračak sumnje o tome podržavaju li djelatnici IRB-a ravnateljičin stav o prijedlozima zakona, a na primjeru pravnih i filozofskih fakulteta očito je da rektori nekih sveučilišta nisu predstavljali ni svoje fakultete), niti vode računa o tome koliko djelatnika tko predstavlja (rektor Zagrebačkoga sveučilišta predstavlja 60% profesora i studenata u RH, a ne samo jedno od sedam, ili uskoro još više sveučilišta), niti kojega su ugleda institucije i sugovornici (kao HAZU i Zagrebačko sveučilište i njihovi predstavnici) te mogu li predstavnici Ministarstva biti uvjerljivi kada se suprotstavljaju takvim znanstvenim i sveučilištnim autoritetima. Zato im je spas da javnost ne sazna komu se suprotstavljaju i komu žele nametnuti zakone. A pogotovo zašto to žele!

Zašto se je akademska zajednica suprotstavila nacrtima prijedloga triju zakona?

1. Prijedlog nacrta Zakona o sveučilištu, a tako i drugih dvaju zakona, u bitnome krše sva temeljna načela sveučilišne, znanstveno-istraživačke i umjetničke autonomije. Sveučilištna je autonomija vrijednost koja se od srednjega vijeka poštovala, a nacrti prijedloga zakona duboko su ispod srednjovjekovne razine. Pri tome, nažalost, prijedlozi zakona nisu kaotični, kako neki kažu, nego iznenađujuće koherentni.

a) Ustroj i djelovanje Nacionalnoga vijeća za visoko obrazovanje i znanost (iako je to dio Zakona o visokom obrazovanju, ipak se Zakon o sveučilištu ne može bez toga razumjeti): nazočnost premijera ili premijerke, ministra financija i resornoga ministra i predstavnika Sabora u NVVOZ bila bi pohvalna i poželjna kada oni ne bi bili članovi s pravom glasa, a premijer čak i predsjednik toga vijeća! Kada bi, dakle, njihova nazočnost značila njihovu brigu za znanost i visoku naobrazbu. Ovako ona može značiti oktroiranje političkih odluka uz pokriće predstavnika znanstvenih (i umjetničkoga) područja, koje je Vlada sama izabrala. Uz činjenicu da sve članove Vijeća imenuje Vlada, a ne više Sabor (!), očito je da to znači potpuni nadzor izvršne vlasti (uz prisutnost zakonodavne) nad područjima visokoga obrazovanja i znanosti.

b) Sveučilišno vijeće: četiri člana koje imenuje Vlada RH i od kojih jedan mora biti predsjednik vijeća, te činjenica da se sve odluke donose dvotrećinskom većinom, omogućuje predstavnicima izvršne vlasti potpun nadzor nad odlukama Sveučilišnoga vijeća.¹

c) Činjenica da to Sveučilišno vijeće bira rektora, a da rektor predlaže senatu imenovanje i razrješenje čelnika sastavnica (dakle dekane fakulteta) te da rektor dodjeljuje (i uskraćuje) i sve dopusnice nastavnicima sveučilišta, ponovo znači potpunu centralizaciju vlasti na sveučilištu, in ultima linea u rukama Vlade, čak i postavljanje profesora!

d) Prisilna preoblika sveučilišta po načelima takva Nacionalnoga vijeća pri kojoj bi senat, prema prijelaznim odredbama, ako u roku od tri mjeseca ne donese odluku o preoblikovanju i ne donese organizacijski elaborat (kakav propisuje NVVOZ!), izgubio pravo na odlučivanje te bi Vlada donijela uredbu o preoblikovanju sveučilišta temeljem organizacijskoga elaborata NVVOZ - okrunjuje takvu totalitarnu koncepciju sveučilišta.

2. Piramidalni ustroj radnih mjesta na znanstvenim ustanovama i visokim učilištima oduzima perspektivu zasluženoga napredovanja trima četvrtinama docenata, polovici izvanrednih profesora i svima sadašnjim redovitim profesorima u prvom izboru, i predstavlja odredbu kojom se najobrazovaniji sloj znanstvenika i nastavnika gubitkom perspektive demotivira za znanstveni i nastavni rad i tjera iz sustava ili iz zemlje. Time se zakonski radikalno potiče odljev mozgova iz Hrvatske. Takav način navodnoga uvođenja kompetitivnosti djelovat će posve suprotno nominalnoj nakani. U najrazvijenijim zemljama s najvećim priljevom odabranih mozgova možda sličan sustav može djelovati kompetitivno, bešćutno ali konstruktivno, ali u zemlji s velikim odljevom mozgova takav sustav ne može djelovati ni kompetitivno ni konstruktivno, nego možda samo bešćutno. Ali usto i desktruktivno.

3. Ukidanje nacionalnih minimalnih uvjeta za izbore u znanstvena znanja vodi u rušenje standarda u znanosti i visokoj naobrazbi u zemlji. (Ionako su posebni dodatni uvjeti i do sada bili dopušteni svakoj ustanovi, pa i takvi koji bi ustroj radnih mjesta mogli približiti toliko žuđenu piramidalnu liku.) Mnoge će manje ili perifernije ustanove birati znanstvenike i profesore po svojoj sredini prilagođenima, a često nedopustivo niskim standardima.

4. Ukidanje područnih znanstvenih vijeća i matičnih odbora, bez kojih Nacionalno vijeće ne može donositi utemeljene i obaviještene odluke, vodi u kaotično stanje. Već se i time pokazuje nekompetentnost izvršne vlasti da vodi znanstvenu strategiju i kaotičnost njenih prosudaba što se u tekstu zakona brkaju pojmovi znanstvenih područja, polja i grana koje se i ne spominju, a kako bi onda znala voditi brigu o njihovu ravnomjernu razvoju? To su posljedice toga što se razmjerna supsidijarnost u upravljanju akademskom zajednicom, oprimjerena područnim vijećima kao organima Nacionalnih vijeća i matičnim odborima po znanstvenim poljima kao jedinstvenim jamcima općih nacionalnih standarda, zamjenjuje totalitarnim načinom vladanja po zahtjevima trenutačne izvršne vlasti.

5. Osim toga, prenošenje izbora u znanstvena i nastavna zvanja – odnosno, izbora samo na radna mjesta – s nacionalne razine na pojedine ustanove onemogućuje i mobilnost nastavnika (jer imaju zvanje samo na jednoj ustanovi, a ne u državi, a kamo li šire), a tu mobilnost europski standardi zahtijevaju.

6. Jednako se tako ukida i etičko tijelo na razini države. Uz ovakve zakone, ako je uopće ičemu do sada služilo, od sad više ničemu ne bi služilo.

7. Prepuštanje znatnoga dijela znanosti tržištu posebno će pogoditi temeljna znanstvena istraživanja, a među njima i društvene i humanističke znanosti kao temeljne infrastrukture za obrazovanje i razvoj društva.

8. Ovim zakonima nije uvedeno obećano potpuno javno financiranje sveučilišnih studija na javnim sveučilištima, nego se, naprotiv, uvode i školarine i upisnine kao uobičajeni način financiranja javnih sveučilišta, a to ima za svrhu smanjenje obveza države u financiranju javnoga obrazovanja kao dijela javnoga sektora.

9. Znanstveni rad na nacionalnim institutima i sveučilištima u potpunosti se podređuje odlukama izvršne vlasti koja ne može imati dovoljne kompetencije za donošenje odluka u svim znanstvenim područjima, poljima i granama, te se time ukida i autonomija znanstvenoga istraživanja.

10. Besmislene su ocjene A-F(X) jer se iz njih ne mogu čak niti računati prosjeci ocjena, a da se o uhodanosti i vrijednosti tradicije (u ovome slučaju brojčanih ocjena 1-5) i ne govori!

11. Zakon govori o stupnjevima studija, ali inače o studentima ni riječi! Oni nisu bili briga predlagača nacrta Zakona o sveučilištu! (Kao što ni znanstveni projekti nisu bili briga predlagača nacrta Zakona o znanosti!). Umjesto da osigurava budućnost zemlji, sveučilištima i budućim naraštajima znanstvenika, tekst zakona obuzet je jedino brigom da sve podloži kontroli vlasti, da sve birokratizira i svemu uskrati sredstva pa ih upotrijebi za „pametnije (vjerojatno privatne) svrhe“.

11. Djelatnici bi instituta mogli sudjelovati (i ne samo jako iznimno) u poslijediplomskim ili doktorskim studijima, kao što predviđaju nacrti prijedloga zakona, ali bi se studiji morali ostvarivati na sveučilištima (u suradnji s institutima i na način povoljan za institutske novake, kao i za sveučilišne). Inače uvodimo visoku opterećenost nastavnika, pa i sveučilištnih, pedagogijom u zakone (60 ECTS na studijima i sl., prema potiho podmetnutome Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama), a ovdje zagovaramo nultu opterećenost njome u institutskih nastavnika na doktorskim studijima! Možda je ovo drugo i manje zlo, ali neprincipijelnije zakonodavstvo pod pokroviteljstvom istoga ministarstva teško je zamisliti! Ipak, nije to izraz kaotičnosti, nego koherencije nekorektnih prijedloga zakona kojima se nešto uništava, da bi se drugo protežiralo.

12. Prijelazne i završne odredbe Zakona o sveučilištima primjer su oktroiranja zamišljenoga preoblikovanja sveučilišta od strane izvršne vlasti akademskoj zajednici. Kako je takvo preoblikovanje dijelom uvjetovano usklađivanjem sveučilišta za Zakonom o ustanovama, nacrt Zakona o sveučilištu dijelom je suvišan, a ako je potreban, morao bi kao lex specialis ocrtati ustroj sveučilišta prikladan za njegovo djelovanje, a ne preslikavati neprimjeren ustroj poduzeća ex lege generali. Predviđeno pak krojenje konstituirajućega senata, ili prijetnja oduzimanjem prava senatu da odlučuje o preoblikovanju sveučilišta ako ga u tri mjeseca ne usvoji u skladu s ovim (lošim) zakonom, predstavljaju ne samo potpuno ukidanje autonomije sveučilišta, nego i potpuno totalitarne odredbe nedostojne ne samo akademske zajednice nego i ikojega demokratskoga društva. Je li ta totalitarna koncepcija u nacrtima zakona želja aktualne vlasti, ili podmetnuta mina pod njene noge da se akademska zajednica od nje odvrati, morala bi prosuditi Vlada.

* *

Komu sve to koristi? Gospodarstvu shvaćenu kao privatni a ne nacionalni ili opći interes, a posebice privatnim poduzetnicima koji bi željeli otvoriti privatna veleučilišta ili čak sveučilišta i prvatne institute. Bit će im lakše ako se javna naobrazba uruši, kao i javna znanost.

Uopće, znanost je sa sveučilišta i u svijetu stala bježati u privatne istraživačke institucije multinacionalnih i velikih kompanija već pred više desetljeća. Time je znanost prestala biti javna i postala poslovnom tajnom! Pravila trgovinske organizacije tu su se izravno suprotstavila temeljima demokratskoga društva, a da to malo tko kaže. To bi se tako nastavilo da se nije shvatilo da privatni interes kompanija može naći jeftiniju znanstvenu uslugu na javnim sveučilištima i institutima ako ih podredi svojim interesima (privatno-javna ulaganja: ulaganja javna, korist privatna)! Znanstvenike u svojim privatnim istraživačkim ustanovama mora kompanija mora mnogo skuplje plaćati, a na javnim ih je sveučilištima moguće plaćati mnogo manje, i to velikim dijelom iz sredstava poreznih obveznika.² Takvo je razmišljanje i izopačilo tzv. bolonjsku reformu: brzo školovanje za potrebe gospodarstva, odnosno privatnoga kapitala, pa su se uvele tri godine preddiplomskoga obrazovanja za neki gospodarstvu koristan rad; studiji koji za takav rad ne osposobljuju samo su kolateralne žrtve. Naravno, takav studij ne daje pravu naobrazbu ni u kojoj struci pa zatim zahtijeva jednako brzo preškolovanje kada usmjereno školovanje zastari, a svaki se put preškolovanje nedoškolovanih ponovo plaća (po mogućnosti privatnim ustanovama za obrazovne usluge)! Takva zamisao ima mnogo prednosti s raznih lukrativnih gledišta, samo ne sa znanstvenoga ni visokoobrazovnoga ni nacionalnoga gledišta.

Stoga je neistina da prijedlozi zakona ičime suzbijaju korupciju, vjerojatnije je da joj predano služe!

Zbog svih navedenih primjetaba najuglednije su institucije i predstavnici akademske javnosti zaključili da bi trebalo u cijelosti odbaciti nacrte prijedloga triju zakona.

* *

Nasuprot onomu što predlažu nacrti prijedloga zakona, Sveučilište bi se trebalo ustrojiti na primjeren način.

Prirodno bi i najučinkovitije bilo ustrojiti sveučilište i znanstvenu zajednicu na načelu supsidijarnosti. Sastavnice velika sveučilišta morale bi imati pravnu osobnost jer će se inače ono raspasti. (Čini se da ni ta misao zakonu nije strana: prijedlog izrijekom predviđa raspad velikoga – čitaj: zagrebačkoga - sveučilišta) Iz sastavnica bi se trebali birati članovi senata koji bi obuhvaćao i dekane i ugledne predstavnike sastavnica (dakle kao dekanski kolegij i senat zajedno u prijedlogu nacrta zakona). Takav bi senat trebao birati rektora (na suvisliji način od trenutačnoga koji je na granici provedljivosti), a taj bi uz organizacijske i financijske sposobnosti, koje se u nacrtu spominju, morao imati i neke akademske, koje se u zakonu ne spominju (tj. znati što su znanost i visoko obrazovanje, kao što bi to dobar sveučilištni profesor morao znati). Jasno je da bi takav senat preuzimao i u očima Vlade i Sabora odgovornost za svoje sveučilište; ne moraju ga zato oni postavljati.

Članove Nacionalnoga vijeća ili nacionalnih vijeća trebale bi predlagati sve znanstvene i visokoobrazovne ustanove. Nije lako reći tko bi ih sve trebao birati; Ministarstvo bi pri tome moglo imati bitnu ulogu, ali ne bi smjelo imati isključivu, moralo bi je dijeliti sa sveučilištima i institutima. Članove bi trebao imenovati Sabor, a ne Vlada, jer inače nemaju nimalo neovisnosti od izvršne vlasti. Nacionalno vijeće ili nacionalna vijeća trebala bi svakako imati za pomoćna tijela područna znanstvena vijeća jer bez njih jamačno ne mogu dovoljno promišljeno i obaviješteno raditi. A time su ovisniji o direktivama Ministarstva i vlasti uopće.Takva su tijela uvjet transparentnosti donošenja akademskih odluka, ako se ona ukidaju a govori se o transparentnosti, govori se neistina i zastupa konspirativnost kakva je vladala i pri pripremi ovih zakona.

Na nacionalnoj bi se razini mogli izbori u zvanja i dalje obavljati preko matičnih odbora ili povjerenstava sastavljenih od što uglednijih znanstvenika na osnovi općih uvjeta za sve. (Uvodimo državnu maturu za učenike, ali ukidamo državne uvjete za najviša znanstvena zvanja!)

Matični odbori, područna vijeća i nacionalna vijeća tijela su kojima se na neki način ostvaruje organizacijsko načelo supsidijarnosti u upravljanju znanošću i visokom naobrazbom: od sveučilišta i njihovih sastavnica te instituta do vlasti, izvršne i zakonodavne. Oni čine razmjerno suvisao sustav, a sve što je manje od takve supsidijarne mreže koordinacije nedostatno je, vodilo bi u kaotično stanje i zamijenilo elemente supsidijarnosti krutim značajkama totalitarnosti.

Država bi pak trebala poduzeti slijedeće korake.

1. Umjesto paketa predloženih zakona treba donijeti paket nužnih mjera kojima bi se promijenio način državnoga upravljanja područjem znanosti i visokog obrazovanja. Trebalo bi ustanoviti odgovornost ministarstva za stanje u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju, a ne dopustiti da ono stanje stvara a od odgovornosti bježi (osnivajući agencije, nacionalna vijeća kojima osporava nadležnosti, ali se na njih, kada zatreba, poziva kao pokriće, itd.). Ustanove vlasti koje počivaju na odluci birača, a među njima i ministarstva, moraju biti i odgovorne građanima. To se u nas posve izgubilo, a trebalo bi ponovo uspostaviti. Osamostaljene (pseudo)stručne agencije, naime, nikomu nisu odgovorne jer im nitko nije na izborima poklonio povjerenje, a Ministarstvo ih postavlja iznad akademskih ustanova i zakriva se iza njih!

2. Treba ponovo uspostaviti Ministarstvo znanosti i visokoga obrazovanja (bez osnovnoga i srednjega obrazovanja s jedne i bez športa s druge strane, koji inače bivaju mnogo važnijim brigama Ministarstva koje se mnogo izdašnije podupiru nego znanost i visoka naobrazba), a u njegov djelokrug treba unijeti brigu za razvojne strategije.

3. Vlada i Sabor RH trebaju donijeti programske dokumente kojima će rehabilitirati društvenu ulogu i stratešku važnost znanosti i visokoga školstva.

4. Potrebno je hitno interventnim sredstvima spasiti od propasti znanstvenu infrastrukturu (časopisi, knjige, znanstveni skupovi i znanstvena društva) te održati znanstveni i istraživački pogon (znanstveni projekti).

A za sve to nacrti prijedloga triju zakona ne haju. Zato ih treba u cijelosti odbaciti. Ako se, naime, dorađuju i mijenjaju, morali bi se iz temeljnih pretpostavaka izmijeniti, i to onih radi kojih su predloženi, a morali bi se u njih unijeti pravi potrebni sadržaji koji bi regulirali sustav znanosti i visoke naobrazbe studenata, koji su sada gotovo posve izostavljeni iz tih nacrta prijedloga zakona.

* *

Postoji opasnost da je u ovome tekstu prikazan sadržaj nacrta prijeloga zakona kakvi su bili dani na javnu raspravu krajem 2010. godine, a na kojima su u međuvremenu radila od Ministarstva novoimenovana povjerenstva i trebala su u njih unijeti „konstruktivne prijedloge“ iz javne rasprave. Zbog toga bi prikaz mogao biti neaktualan u sadašnjoj fazi rada na zakonima. Ipak, analiza nacrta prijedloga triju zakona, i kad bi se promijenili, bila je vrlo poučna, jer, ako se promijene, možda više ne će biti toliko koherentni niti će biti tako transparentni motivi s kojima su sastavljani. K tomu, jedino su ti nacrti bili podastrijeti javnosti pa se o drugome ne može govoriti jer članovi novoimenovanih povjerenstava nisu izvijestili ustanove koje po odluci ministra predstavljaju o svojem radu, barem to nisu učinili predstavnici sveučilišta, pa se o njihovu radu i prijedlozima ili promjenama zakonskih formulacija još ne može javno znati. A s druge strane, kako je njihov rad bio savjetodavan, i kako će Ministarstvo na kraju odlučiti koje će njihove prijedloge prihvatiti, ionako ni njihovi prijedlozi ne moraju biti aktualni. Čini se pak da će Ministarstvo odlučiti o promjenama zakonskih formulacija tako da ih opet dade istim članovima prvoga, dugo vremena tajnoga, povjerenstva za izradu prijedloga zakona, koji su neprihvatljive prijedloge izradili i nisu se od njih javno ogradili. Stoga je još uvijek vjerojatno da će najgenijalnije zamisli konspirativnoga povjerenstva opet uskrsnuti u prijedlozima zakona koji bi išli u dalju proceduru. Hoće li ta dalja procedura uključivati i ponovo slanje u javnu raspravu, kako je ministar obećao, to ćemo tek vidjeti. Inače bi procedura mogla izgledati poput svršetka Anouilheva Becketa: kralj daje da se istraži tko je ubio nadbiskupa od Canterburya Becketa, i zadaću da to ispitaju povjerava svojim barunima koji su ga ubili.

1 Još je to jasnije s upravnim vijećima instituta (što pripada nacrtu prijedloga Zakona o znanosti) u kojima sve članove imenuje Ministarstvo, dakle Vlada (mada 1, 2 ili 3 mogu biti djelatnici instituta, ovisno o veličini Vijeća: ima li 5, 7 ili 9 članova, ali izabrani od Vlade), osim jednoga kojega imenuje tzv. radničko vijeće (koje se često sastoji od jednoga čovjeka!).

2 Jedan mi je vlasnik privatnoga viskoga učilišta rekao da bih već danas, da prijeđem k njima, imao nekoliko puta veću plaću nega na sveučilištu. Toliko o tvrdnjama nekih medija da su profesori na sveučilištima lijeni, previsoko plaćeni i da štite svoje interese. pa ih treba „disciplinirati“ zakonima.