... sugestija da istraživači čine zajednicu koja održava zajedničko intelektualno dobro možda se doima trivijalnom. Nipošto nije tako, osobito kada se usporedi tradicionalni način sveučilišnog istraživanja s onim privatnog sektora. Česta pritužba znanstvenika koji rade u laboratorijima privatnih tvrtki, primjerice, jest ta da im nije dopušteno učiniti rezultate svojih istraživanja javnima. Pritom, sveučilišno je istraživanje u biti otvoreni kôd (open source). Zamislite istraživački rad koji donosi neke nove rezultate, novu teoriju, što god. U većini slučajeva ja sam slobodan zatražiti da mi autor(i) pruži na uvid temeljne podatke ili detalje o tehnikama koje je koristio (i ne očekivati oko toga previše buke) ako oni nisu dovoljno jasno izloženi u radu; slobodan sam primijeniti iste tehnike ili teoriju na nekom drugom problemu; slobodan sam poboljšati, adaptirati, proširiti ili nekako drukčije modificirati tehnike ili teoriju; slobodan sam propagirati tehnike ili teoriju. Naravno, ako primijenim, proširim, izmijenim (ili što god) nečiju teoriju, od mene se očekuje da priznam njihov izvorni rad, ali nisam obvezan dobiti njihovo dopuštenje niti im plaćati tantijeme: u tom smislu oni mogu polagati prava na autorstvo, ali ne i na vlasništvo.
Izvor: David Harvie, Zajednička dobra i zajednice na sveučilištu (I), Zarez br. 299-300 od 6. siječnja 2011. (preuzeto sa www.slobodnifilozofski.com).