Osobitosti pisanja

Ime Fjodora Mihajloviča Dostojevskog asocira na Rusiju i barem jedno njegovo djelo. Sve što je napisao može se nazvati velikim romanima čija je radnja smještena u ruske velegradove, tmurne gradske pejzaže, ulice i krčme. Ubojstva, krađe, prostitucija, alkoholizam, skandali, prijevare, kocka - sve su to teme oko kojih se vrte likovi njegovih romana. Osobitost njegovog pisanja je usredotočenost na ključna pitanja ljudske egzistencije - dobra i zla u čovjeku i društvu, ljudske naravi i patnje, slobode i humanizma. Tako u njegovom možda najpopularnijem romanu Zločin i kazna, glavni lik Raskoljnikov ubija staru lihvaricu ne bi li pomogao sirotinji, njegov epileptični knez Miškin iz romana Idiot je anđeoski protagonist, biće požrtvovnosti, ljubavi i nesebičnosti, a u romanu Braća Karamazov raspravlja o zlu u bijednim ljudima. Svaki mu roman završava nadom u čovjeka, uskrsnuće i vjeru u život ispunjen  dobrotom i čovjekovom duhovnom obnovom. 

Ponižen i uvrijeđen čovjek

Likovi u Dostojevskovim romanima su gotovo uvijek ljudi čije je dostojanstvo poniženo pa se za to osvećuju okolini. Osnova svake fabule su zločini motivirani socijalnim problemima. Sam je Dostojevski jednom izjavio da je u svojim djelima iznio mnoštvo bijednih likova s kojima se poistovjetio. Poistovjećivanje s likovima rezultat je autorovog osobnog životnog iskustva. Ljudsko zlo koje je vidio oko sebe, među poniženima i uvrijeđenima doveo je do galerije različitih likova, a koji, baš poput Dostojevskog, na kraju pronalaze vjeru u Boga. Psihološka stanja, ubojstva ili smrt rješavaju njihove sudbine. 

Tri su osnovne vrste karaktera u njegovim romanima: pobunjenik u društvu (Raskoljnikov), krotak i ponizan kršćanin (Sonja Marmeladova) i ciničan, razvratan pokvarenjak (Svidrigajlov). Etička i moralna problematika likova dolazi do izražaja prvenstveno u dijalozima, u kojima se nekada raspravlja i o ideološkim pitanjima, a u opisivanju psihičkog stanja likova, Dostojevski koristi unutarnje monologe. Govor likova je često nervozan, isprekidan, ubrzan i bunovan. 

Preteča modernizma

Gledajući na književnopovijesno razdoblje u kojem Dostojevski djeluje, smještamo ga u razdoblje realizma, iako njegov roman Zločin i kazna kao i mnogi drugi romani ne pripadaju krugu klasičnog ruskog realizma. Kompozicija romana, grotesknost njegovih likova i situacija, postavljanje u središte svakog djela pitanja o čovjeku i društvu, dobru i zlu, revoluciji i bogu - elementi su koji pripadaju razdoblju modernizma. Oblikujući podvojene ljudske ličnosti, dajući mjesta intuiciji i iracionalnom u motivaciji njihovih postupaka, Dostojevski razvija poseban stil koji ruska proza nije priznavala. Dramatični dijalozi i rasprave o relevantnim filozofskim pitanjima, čine ga pretečom modernizma. 

Što je to realistično u njegovim romanima?

Opisi u odnosu na sredinu u kojoj žive i djeluju njegovi likovi, socijalne motivacije, način karakterizacije i prevladavajuće naracije, bliski su realizmu te Dostojevskog i danas svrstavaju u realistične pisce. 

Utjecaj na zapadnoeuropsku prozu 20. st.

Kada govorimo o Dostojevskom, ne smijemo zaboraviti spomenuti njegov snažan utjecaj na zapadnoeuropsku književnost 20. st. Dostojevski je povisio intelektualnu razinu literarnog karaktera, unio je u fabularno tkivo sukobe unutar psihe i intelekta, razradio je unutrašnje monologe, dijaloge - diskusije, vizije, snove i grotesku. Posebno je utjecao na razvitak romana 'struje svijesti'.  Utječe na Prousta, Kafku, Wildea, Gidea, Cesarca, Krležu, Ujevića i mnoge druge. 

                                                                                Autorica: Jasmina Rep, mag.bibl.

Roman Zločin i kazna prati studenta Rodiona Raskoljnikova koji razvija ideju o velikom čovjeku, kojemu je u svrhu ostvarenja dobra za ljude sve dopušteno. Iz te velike ideje, dolazi do ubojstva stare lihvarice Aljone Ivanove i njezine sestre Elizavete. Na zločin ga je potaknulo više nesretnih događaja: majčino pismo o teškom materijalnom stanju i prisilnoj udaji sestre Dunje za Lužina te upoznavanje sa životima siromašnih ruskih građanina (obitelj Marmeladov). Sonja Marmeladova jednako je važan lik kao i Rodion Raskoljnikov. Sonja je lik prostitutke koja je izvršila zločin nad vlastitim tijelom kako bi pomogla obitelji. Usprkos svojem društvenom položaju, ona je nositeljica moralnih osobina u romanu. Istinski je dobra, požrtvovna i humana. Iskreno je religiozna, smatra da svatko ima pravo na život i da nitko nema pravo ubiti i pozitivno djeluje na Raskoljnikova. Nakon ubojstva, Raskoljnikov luduje i na kraju se prijavljuje policiji i prihvaća kaznu.

O romanu

Roman se svrstava u moderne romane. Zbog poniranja u svijest glavnog lika, možemo ga svrstati u psihološke romane, zbog ideja koje se obrađuju u romanu (zločin, kazna, grijeh, pravda, pravo) možemo ga nazvati i romanom idejom, a budući da slika društvo 19. stoljeća, lako se može svrstati i u društvene romane.

Često ga se svrstavalo u kriminalističke romane iako on to nije. Osnovna razlika od kriminalističkog romana je u tome što u ovom romanu zločinca znamo odmah na početku. Kriminalna fabula poslužila je Dostojevskom da s pomoću stvorene napetosti privuče i zadrži čitatelja. Fabula nema svrhu kakvu ima u kriminalističkim romanima, ona ne odvlači čitatelju pažnju od temeljne problematike društva, već naprotiv, Dostojevski poseže za njom kako bi čitatelju podvalio probleme likova, filozofske misli i njihova rješenja koja su zapravo piščev religiozni ideal. 

Ono što sa sigurnošću znamo jest da roman ima šest dijelova i epilog, da su likovi socijalno i psihološki okarakterizirani. 

Čitajući roman najprije ulazimo u unutrašnjost Raskoljnikove borbe u njezinim psihološkim, moralno - etičkim i intelektualnim aspektima, zatim u Raskoljnikovu borbu sa njegovom savješću nakon ubojstva i dvoboj s istražiteljem te na kraju, Raskoljnikov unutrašnji svijet kad on pod Sonjinim izravnim utjecajem prima svoju kaznu i doživljava preporod.

Dostojevski oblikuje veliki grad iz kojeg proizlaze njegovi likovi sa svojim nagonima, intelektualnim teorijama i zločinačkim djelima. Stvara atmosferu krčmi, petrogradskih potkrovlja, uličnih prizora i policijskih postaja koristeći se postupkom kontrastiranja - svjetlo i tama. 

Važnost monologa i dijaloga

Roman obiluje unutrašnjim monolozima kao i mnogim dijalozima. Raskoljnikovi monolozi vrijedni su posebne pažnje. Naime, u njegovim unutrašnjim raspravama za ili protiv zločina i u ispovijestima koje izriče pred Sonjom Marmeladovom, javljaju se brojna moralno - etička pitanja i odgovori, filozofski problemi, afirmacija i negacija, suprotnosti i najznačajniji problemi ljudske egzistencije u svijetu socijalne nejednakosti, bijede i ponižavanja, u svijetu u kojemu ljepota zamire, a ljubav se prodaje. Stavljajući pred čitatelja te dileme, Dostojevski od njega zahtijeva aktiviranje i sudjelovanje u rješavanju problematike romana, tjera ga na razmišljanje.

Stilska obilježja romana

Već smo ranije spomenuli da romani koje piše Dostojevski u sbei imaju elemente i realističnih i modernističkih romana. Obilježja realizma su postojanje fabule, socijalna i psihološka karakterizacija likova, pripovjedač u 3. licu i detaljni opisi. Obilježja modernizma su defabularizacija, što znači da se fabula prekida brojnim digresijama i unutarnjim monolozima, simbolika, važnost snova i halucinacija te povremene  filozofske rasprave. 

1. Flaker, Aleksandar. Ruski klasici 19. stoljeća. Školska knjiga. Zagreb. 1965.

2. Listeš, Srećko. Čitanka svjetske književnosti 2. Školska knjiga. Zagreb. 2008.

3. Zrinjan, Snježana. Hrvatski na državnoj maturi. Alfa. Zagreb. 2016.