Camus, Albert 

Stranac

O autoru

Francuski prozaist i dramatičar, najpoznatiji je po svojim djelima romanima Stranac i Kuga te eseju Mit o Sizifu. Rođen 1913. godine, svoje najbolje godine živi u vrijeme Drugog svjetskog rata pa nije ni čudo da se 1940. pridružio Francuskom pokretu otpora protiv njemačke okupacije. Prijateljstvo sa Jeanom - Paulom Sartreom ostavilo je trag na književno - povijesnoj sceni. Naime, njih dvojica postaju vodeće figure u književnosti i filozofiji egzistencijalizma. 

Godine 1957. je dobio Nobelovu nagradu za književnost, a samo tri godine kasnije pogiba u prometnoj nesreći na putu za Pariz.

Stranac

'Kad mi je Raymond dao svoj revolver, sunce je palo na njega. Međutim, mi smo ostali još nepomični, kao da se sve oko nas zatvorilo. Gledali smo jedni druge netremice i sve je stalo između mora, pijeska i sunca, dvostruka šutnja svirale i vode. U taj sam čas mislio da se može pucati ili ne pucati i da je to svejedno.'


'Taj užareni mač izjedao mi je trepavice i kopao po mojim bolnim očima. Tad je počelo sve treptati. More je nosilo gusti i žarki dah. Učinilo mi se kao da se nebo otvara u svoj širini da iza sebe pusti ognjenu kišu. Sve mi biće obuzme velika napetost, i ja sam zgrčio ruku na revolver. Otponac je popustio, ja sam htio uhvatiti glatki trbuh drška, i tu je uz suhi i zaglušni prasak sve počelo. Stresao sam sa sebe znoj i sunce. Shvatio sam da sam poremetio ravnotežu onoga dana, izvanrednu tišinu obale na kojoj sam bio sretan. Tada sam pucao još četiri puta na ono nepomično tijelo u koje su se taneta zabijala, a da se nije vidjelo. I to su bila kao četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata svoje nesreće.'

Stvaralaštvo Alberta Camusa možemo podijeliti u dvije faze. Analizirajući njegova djela, u smislu utjecaja na književnost, prva faza imala je snažniji utjecaj jer nudi nešto novo i drugačije. Naime, u djelima nastalima u prvoj fazi (roman Stranac i esej Mit o Sizifu), Camus smješta čovjeka u svijet besmisla i apsurda. U drugoj fazi, Camus piše roman Kuga te druge drame i eseje u kojima tematizira građanski život, nedostatak veza s prirodom, potrebama da se sudjeluje u društvenom životu. Dvije faze kao da su suprotstavljene - dok je u prvoj čovjekov smisao u besmislenosti i kidanju svih veza s društvom, u drugoj fazi inzistira na ljudskoj solidarnosti i aktivizmu kao sredstvu za ostvarenje samoga sebe. 

Kada govorimo o Camusu, ne možemo ne spomenuti njegovo prijateljstvo sa Jeanom - Paulom Sartreom i pojam egzistencijalizma. Naime, u povijesti književnosti upravo su Camus i Sartre predstavnici egzistencijalizma, inače filozofskog pravca koji se proširio na književnost zahvaljujući ovome dvojcu. 

Egzistencijalizam kao filozofski pravac nastaje krajem 19. i početkom 20. stoljeća čiji je začetnik danski filozof Kierkegaard, a koji je inzistirao na subjektivnosti kao jedinom istinitom izrazu ljudskog postojanja. 

Što to točno znači? 

Čovjek svakodnevno iskušava strah, patnju i tjeskobu zbog različitih vanjskih faktora (u slučaju Sartrea i Camusa to su dva svjetska rata). Za egzistencijaliste čovjek nije puko postojanje, nego egzistencija. Svatko od nas ima pravo slobodno odlučivati o vlastitoj sudbini, a naše odluke i postupci događat će se mimo zakona i društvenih normi, u individualnom doživljaju svijeta koji proizlazi iz tjeskobe i očaja. 

Budući da je za egzistencijaliste svijet mračno mjesto, u kojemu je čovjeku sve strano, apsurdni čovjek se ne ponaša dobro prema bližnjima. Mersault, glavni lik u romanu Stranac, je pravi primjer apsurdnog čovjeka koji živi jednoličnim životom, ravnodušan na sve što se oko njega zbiva. Njega ne potresa ni majčina smrt, ubija čovjeka... Mersault prihvaća događaje kako se oni zbivaju, ne postavlja si pitanja kako? ni zašto?, ne analizira postupke i događaje, ne glumi da je bolji nego što je, da je osjećajan, pravedan i pun razumijevanja kao što to čini običan čovjek. Ne živi život prema pravilima, bilo kršćanskim ili nekim drugima. Zato Mersault djeluje hladno i nemoguće ga je razumjeti.

Takav odnos prema životu dovodi ga do nesporazuma s okolinom koji je najbolje opisan u dijelu o smrtnoj presudi. 

Posebnost ovog romana je u suzdržanoj jednostavnosti, lišen je političkih ili religioznih uvjerenja, bez dodatnih tumačenja i morala. Kada je roman nastao, 1942. godine, po obujmu jedva da se mogao svrstati u romane. Tematski nije složen, nema širine zahvata u oblikovanju, a autor ne eksperimentira sa različitim stilovima. 

Što ga to ubraja u modernističke romane?

Roman Stranac je bio novost u tadašnjoj francuskoj književnosti i ni po čemu nije pripadao pravim, modernim romanima. Ipak, Camus je preuzeo nešto od jednog velikog modernističkog pisca, Franza Kafke - doživljaj svijeta. Autor donosi novu književnu tehniku kojoj je cilj opisati ljudski život bez uljepšavanja.  Osjećaj nemoći da se odupremo snazi jakih utjecaja još je jedno obilježje modernizma.

Svojim djelom Stranac i kasnije esejom Mit o Sizifu, Camus razvija filozofiju apsurda koja će se stopiti s filozofskim i književnim pravcem egzistencijalizmom. Sizif je za Camusa simbol apsurdnog čovjeka koji prihvaća besmislenost svojeg zadatka, a filozofska koncepcija Sizifa umjetnički se ostvarila u liku Mersaulta. 

Zaključno, djelo trebamo gledati kroz temeljnu tezu egzistencijalizma koja kaže da čovjek nije u stanju spoznati smisao života, već mu preostaje samo apsurdan život. Čovjek je bačen u takav život protiv svoje volje i to je temelj apsurda. Jedino sigurno u životu svakog čovjeka je njegovo tjelesno postojanje u sadašnjem vremenu i prostoru, a sve izvan toga je nedovoljno jasno (vjera, nacionalnost, ideologije itd.). Posljedica takvog razmišljanja čovjeka vodi do potpune slobode od moralnih vrijednosti i shvaćanja da se rađa i umire potpuno sam bez obzira na sve društvene veze koje je stekao u životu. 

Tekst napisala: Jasmina Rep, mag. bibl.

Analiza djela

'Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. '

Mersault, str. 11


'Osjećajući da je tako sličan meni, da mi je napokon bratski blizak, uvidjeh da sam bio sretan, i da sam još sretan. A dase sve ostvari, da se ne osjećam toliko sam, ostalo mi je samo da poželim da na dan moga smaknuća bude mnogo gledalaca i da me dočekaju povicima mržnje.'

Mersault, str. 95

Camusov Stranac  po vrsti pripada romanu lika, inače poprilično teškom načinu pisanja ovakve vrste romana. Naime, u dvadesetom stoljeću bilo je mnogo pokušaja da se u romanu tematizira čovjek i njegov odnos prema političkom životu, povijesnim događajima i sl., bez uplitanja osjećaja samih likova, a većina tih romana dovela je do neuspjeha. Dakle, Albert Camus uspio je kroz lik Mersaulta ostvariti ono što ova vrsta romana zahtijeva - zadržati 'privatnost' glavnog lika i staviti naglasak na njegovu sudbinu i odnos prema svijetu. U romanu lika jedan ili nekoliko uzajamno povezanih likova dominira strukturom romana, ostvarujući jedinstvo svih ostalih elemenata u romanu. Osim Camusovog Stranca, u romane lika ubrajamo i Cervantesov Don Quijote, Flaubertovu Gospođu Bovary i Krležin Povratak Filipa Latinovicza.

Kompozicijski, ovaj je roman vrlo kratak, podijeljen u dva dijela. Prvi dio završava ubojstvom Arapina, a drugi započinje Mersaultovim boravkom u zatvoru. Fabula romana je jednostavna - Mersaultu umire majka, on odlazi na pokop, nakon povratka u Alžir upoznaje Marie, slučajno ubije Arapina, završava u zatvoru, ne izražava kajanje, osuđen je na smrt, ne prihvaća svećenika koji bi ga ispovjedio i nada se velikom broju ljudi na svojem pogubljenju. Pripovjedač je u prvome licu, događaji se odnose potpuno objektivno, gotovo kao da pišemo esej, a u romanu ne možemo pronaći psihološku karakterizaciju likova. Kako bi okarakterizirao glavni lik Mersaulta, Camus koristi tehniku redukcije. Sveden je na fizičke, osjetilne reakcije koje ne komentira, ne osmišljava, jedino ih registrira. Pripovijedanje je u obliku monološke ispovijesti, solilokvija. 

Glavni lik Mersault je čovjek koji se ne trudi objasniti događaje iz vlastitog života, koji ništa ne pokušava promijeniti u životu jer je okružen lažima, svjestan je apsurdnosti svojeg postojanja i zato se osjeća strancem u svijetu u kojem živi. 

Osim Mersaulta, u djelu susrećemo i neke druge likove poput Marie, žene s kojom je nekada radio i kojoj postaje ljubavnik, Raymonda, susjeda koji vodi njega i Marie u vikendicu svojim prijateljima i čijeg suparnika Mersault ubija te svećenik s kojim razgovara u ćeliji. Ove likove potrebno je shvaćati kao objekte, a ne osobe, čija je svrha komentiranje Mersaultovog života i njegovo opisivanje. 

Zanimljivo je da je Camus poznat po svojoj filozofiji apsurda o kojoj u ovome romanu nema nikakvih digresija niti objašnjenja. Ipak, njegov je roman pogodan za filozofske rasprave u dva slučaja. Ono što često potiče raspravu je (ne)opravdanost ubojstva Arapina, čovjeka koji je prvi posegnuo za nožem kako bi napao Raymonda. Ubojstvo je u ovome slučaju čin puke slučajnosti, reakcija na prijetnju nožem. 

Drugi predmet rasprave je suđenje Mersaultu na kojem ne reagira onako kako društvo od njega očekuje. Čitatelj više nije siguran je li osuđen zato što nije pokazao kajanje za ubojstvo Arapina ili zato što nije plakao na majčinu sprovodu. 

Sam je Camus u predgovoru američkom izdanju Stranca pozvao čitatelja da na priču o Mersaultu gleda kao na priču o čovjeku koji, bez ikakve junačke proze, prihvaća umrijeti za istinu. On zahtijeva od čitatelja da pokuša razumjeti Mersaulta i da se upita u kakvoj to igri Mersault ne želi sudjelovati. Odgovor je jednostavan: ne želi lagati. Za Camusa, pa tako i za Mersaulta lagati ne znači reći nešto što nije, ne postoji, već reći da nešto je, a ne misliti to. Svakodnevno čovjek laže samo kako bi sebi olakšao život. Mersault to ne želi. On govori onako kako jest, odbija prikrivati svoje osjećaje, a društvo se zbog toga osjeća ugroženo. 

Završit ćemo ovu analizu Camusovim riječima o romanu: 'Prije mnogo vremena, rezimirao sam Stranca rečenicom za koju znam da je paradoksalna: u našem društvu svaki čovjek koji ne plače na pogrebu svoje majke izvrgava se opasnosti da bude osuđen na smrt. Htio sam reći da je junak te knjige osuđen zato što ne pristaje sudjelovati u igri. U tom je smislu on stranac u društvu u kojem živi, on lunja po strani, po periferiji svog privatnog života, osamljeničkog i senzualnog. I zato su čitatelji u napasti da ga smatraju izgubljenim bijednikom. Mersault ne želi pojednostaviti sebi život. On govori ono što jest, on odbija prikrivati svoje osjećaje, a društvo se zbog toga odmah osjeća ugroženo.'.

Tekst napisala: Jasmina Rep, mag. bibl.

Literatura